Tada 19-godišnja Anamarija Gagro i trojica njene mlađe braće u danu su ostali i bez majke i bez oca, no u tom trenutku obiteljske tragedije i neopisive boli ta je djevojka pronašla snagu te je donijela odluku koja je nekolicini ljudi, među kojima je bila i jedna djevojčica, spasila živote. Anamarija Gagro donirala je majčine organe – srce, dva bubrega, rožnice i jetra nastavili su živjeti u tijelima nekih drugih ljudi, koji su tog dana, kada su dobili organe tragično preminule majke četvero djece, bili ponovno rođeni.
Preuzela brigu za braću
Teška prometna nesreća u kojoj su na mjestu poginuli istaknuti sportski djelatnik iz Čitluka, Božo Gagro (45) i njegov poslovni suradnik, Dragan Kožulj, dogodila se u ponedjeljak, 14. prosinca 2009. godine. Oko 21.45 sati na dijelu autoceste Karlovac – Zagreb vozač kamiona izgubio je kontrolu nad vozilom. Udario je u ogradu, prikolica kamiona prepriječila je prometnicu, a potom je u njen stražnji dio udario automobil u kojem su bili nastradali. Božo Gagro i Dragan Kožulj poginuli su na mjestu nesreće, a Gagrina supruga Ines hitno je prevezena u KBC Zagreb. Na žalost, ozljede su bile preteške te je nakon nekoliko sati preminula. Tog je kobnog zimskog dana, uoči Božića, četvero djece ostalo bez roditelja. Najstarija kći poginulih supružnika, 19-godišnja Anamarija, te sinovi Ivan, Ante i najmlađi Gabrijel, kojemu je bilo tek šest godina, život su morali nastaviti bez svojih roditelja. Te godine, kada je u danu izgubila oba roditelja, Anamarija Gagro bila je studentica u Zagrebu, ali i jedino punoljetno dijete poginulih supružnika. Dileme za nju nije bilo, nakon obiteljske tragedije iz Zagreba se vratila u Čitluk kako bi se brinula o svoja tri mlađa brata. Kako je tada rekla njena baka, Ana je u trenutku postala 19-godišnjakinja s troje djece, no Ana je upravo tada kada je doživjela bolan gubitak, smogla snage za najhumaniji čin, kakav godinama nije bio zabilježen na ovim prostorima. Iako je imala samo 19, odmah nakon tragedije otišla je u bolnicu i zatražila da se organi njene majke doniraju kako bi se spasili životi drugih ljudi. Osoblje KBC-a Zagreb bilo je u šoku, liječnici nisu mogli vjerovati da je tako mlada osoba u za nju iznimno teškom trenutku imala snage za tako nesebičan i human čin.
“Djevojka je došla do nas i pitala nas mogu li se organi njene majke donirati. Bila je iznimno staložena, iako se u njenim očima i na licu vidjela velika patnja. U svojoj karijeri nisam ni čula, a kamoli doživjela, ovakav događaj”, rekla je tada, vidljivo potresena, koordinatorica za donaciju organa, doktorica Jasna Stoić-Brezak, dodajući da je Anamarija tada pitala i mogu li se donirati organi njezina oca kako bi se spasio barem još jedan život, no liječnici su morali negativno odgovoriti jer je Božo Gagro preminuo odmah, na mjestu nesreće.
Tijelo Ines Gagro još nije bilo ni pokopano, a njezino je srce već kucalo u tijelu drugoga ljudskog bića. Doktor Ivan Borcar sa svojim je timom presadio srce pacijentu koji je bio na umoru, lijekovi mu više nisu pomagali te mu je život spasilo upravo donirano srce majke četvero djece. Jetra Ines Gagro bila je hitno transportirana u Njemačku, a tom je transplantacijom spašen život djevojčice, koji je doslovno visio o koncu. Dr. Borcar je tada naglasio kako će organi Ines Gagro spasiti još minimalno dva života jer je donacija organa podrazumijevala i oba bubrega.
Anamarija Gagro, djevojka koja je darujući organe svoje majke spasila živote njoj nepoznatih ljudi, proglašena je humanistom godine na Večernjakovu “Pečatu”, a njezinu smo potresnu ispovijest objavili nekoliko mjeseci nakon obiteljske tragedije, 3. ožujka 2010. godine.
Nedostaju mi nenormalno
“Znam da moram nastaviti dalje… Na meni je velika odgovornost i nisam ni pomislila ostati studirati u Zagrebu i ostaviti svoju braću ovdje, nakon što su mi otac i majka poginuli”, rekla je mlada studentica ekonomskog fakulteta, koja je nakon gubitka roditelja odlučila studij nastaviti u Mostaru. Iako joj je tragedija preko noći promijenila život, njezine su riječi odisale nadnaravnom snagom, baš kao što je i njihov dom, unatoč svemu, odisao toplinom kakva se, zapisala je naša novinarka Ivana Mikulić, rijetko osjeti u nekoj kući.
“Čudno je to što nekako sve ovo dobro podnosimo, ali ja osjećam da je to zasluga nekog drugog. Otac i majka nam daju snagu da izdržimo, osjećam da su tu”, rekla je Anamarija, a pogled joj je odlutao na fotografiju njezinih roditelja: “Nedostaju mi nenormalno.”
“Ne znam zašto se ljudi toliko čude mojoj odluci. Znam kakva mi je majka bila, odluka da doniram njezine organe za mene je bila prirodna, normalna. Ne mogu shvatiti da, ako već nekome možete spasiti život, to i ne učinite. Otac i majka su nas odgojili u vjeri i znala sam što mi je činiti. Ne znamo još točan broj osoba kojima su organi otišli. Liječnici su nam rekli da će se te osobe javiti, a trenutak kada ih napokon upoznam bit će mi najljepši mogući trenutak”, zaključila je tada Anamarija, djevojka koja je donirajući majčino srce, jetra, dva bubrega i rožnice, spasila živote potpunih stranaca. No, već sama pomisao da bi zbog odluke koju je donijela njena majka bila ponosna na nju, i njoj i njezinoj braći bila je tada najvećautjeha, jer najvažnije im je bilo nastaviti stopama svojih roditelja te postati dobri ljudi, kakvi su bili i oni.
