Iz rodnog Ljubuškog u svijet krenuo sa 16 godina i 100 dolara, a 10 godina poslije stvarao je rock zvijezde. Autor: vecernji.ba.

toni-mandic
13.06.2022 Društvo

Još kad se sa 16 godina iz Hercegovine otisnuo u svijet bez zimskog kaputa i sa 100 dolara u džepu, Tony Mandich (tada još Ante Mandić) sanjao je da će dosegnuti zvjezdane staze. Gdje, kada i kako, nije znao. Ali imao je cilj: bit će to u glazbenoj industriji. Točnije, u industriji rocka koja je tada stvarala neki bolji svijet i grijala mu dušu. Samo deset godina poslije Tony je šetao Rodeo Driveom u Los Angelesu s Mickom Jaggerom, Bee Gees su ga toliko cijenili da su organizirali avion za njegovu bolesnu sestru, a tko zna kako bi se uopće odvrtjela priča Bona Voxa i U2 da ih Tony nije prigrlio. Ray Charles, Aretha Franklin, Eaglesi, AC/DC, najveći od najvećih voljeli su i vole ovog Hercegovca koji im je otvarao vrata svjetske slave. A Robert Plant i Jimmy Page, glas i gitara Led Zeppelina? E oni ne da vole već obožavaju našeg Tonyja koji je 30 godina bio potpredsjednik američkog diskografskog diva Atlantic Recordsa. Proteklih je dana bio u Zagrebu pa sam s njim proćaskao i otkrio dio njegove rokerske životne priče. Materijala ima za još nekoliko ovakvih intervjua…

 

Večernji list: U jednoj popularnoj pjesmi mostarska pop-grupa Zoster u refrenu pjeva: “Hercegovina, Kalifornija”. Vaš životni put odvija se baš na toj relaciji.
 
Da, rođen sam na Hardomilju, između tri vodopada rijeke Trebižat. No moj glazbeni put krenuo je 1961. kad sam se iz Hercegovine sa 16 godina zaputio u Sarajevo u srednju šumarsku školu. Djed mi je tada dao 100 dolara, a majka mi je ispohala kokoš. I čim sam sjeo na vlak u Čapljini, do Mostara sam je cijelu pojeo. Ručao sam poslije u najboljim restoranima i hotelima svijeta, ali nikad bolju kokoš nisam pojeo. U Sarajevu sam u početku bio kod starije sestre i brata, a poslije u domu. Uglavnom, brat me je tada spasio od sarajevskih minusa i kupio mi prvi zimski kaput.
 

Večernji list: Jesu li se u Sarajevu probudili ti vaši glazbeni nervi?

 

Moglo bi se tako reći. Sestra me je jednog dana odvela na moj prvi koncert, bila je 1964. godina. Koncert je bio na vanjskom rukometnom igralištu i sve je bilo krcato. Pjevao je Matt Collins. Kad je počeo izvoditi pjesme Everly Brothersa, Elvisa Presleya, Jerryja Leeja Lewisa, Beatlesa, rekao sam: “Wow, to je to što me dira.” Oduševio me je. Taj isti Matt Collins, odnosno Karlo Metikoš, 12 godina poslije živio je kod mene u Los Angelesu.

1

Večernji list: Sprijateljili ste se?
 
Nakon Sarajeva otišao sam u Zagreb i upisao šumarski fakultet. Preko studentskog servisa radio sam kako bih se izdržavao. Neki su studenti istovarali kamione, drugi prali prozore, a ja sam čistio stanove. I tako me je zapalo da čistim Karlov i Josipin stan. Nismo se mi tada sprijateljili, ali je spletom okolnosti došlo do toga da su njih dvoje poslije živjeli kod mene u Americi. Našao sam im tada producenta iako su došli u krivo vrijeme, jer Josipa još nije bila spremna pjevati na engleskom, imala je tvrdi akcent. Uživali smo to neko vrijeme koje su proveli kod mene. A Josipa ni danas ne zna da sam im čistio stan.
 

Večernji list: Zašto im to niste rekli dok su bili kod vas? Bio sam prezauzet, imao sam milijun stvari u glavi. Nekad sam dnevno radio i 20 projekata. Surađivao sam s 500 bendova i pjevača koji su imali barem jedan album i nekoliko singlica, bio sam na 2500 koncerata i nisam se stigao baviti svojim studentskim nevoljama koje su ionako bile iza mene.

 

Večernji list: U Zagrebu vam se dakle javila želja da se bavite glazbom?
 
To mi je bila preokupacija još iz Sarajeva, a u Zagrebu se nastavila. I onda sam, opet preko studentskog servisa, dobio posao redara na koncertu Cliffa Richarda i Shadowsa. No kad je koncert počeo, zaboravio sam na svoju redarsku dužnost i samo uživao u glazbi. Taj će se koncert poslije pokazati jako važnim u mojoj karijeri. Istodobno sam odlazio i u Hercegovinu gnječiti grožđe u izbi (podrum, op.a.) u kojoj smo pravili vino, a ondje je moj otac svaki dan na svom tajnom tranzistoru slušao Glas Amerike. Sjećam se i danas tog reportera, zvao se Grga Zlatoper. Kažem tajnom, jer ako si imao tranzistor, morao si ga prijaviti. A ako si slušao strane programe kao moj stari, mogli su te optužiti da si špijun. Jedne večeri otac mi je dao da mu pričuvam tranzistor i izašao iz izbe, a ja sam listao stanice dok nisam naišao na Radio Luxemburg. Prva pjesma koju sam zapazio bila je “To Love Somebody” Bee Geesa. Bila je to 1968., a četiri godine poslije već sam radio s njima. Druga pjesma koju sam zapazio bila je “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” Walker Brothersa.
 
Večernji list: Bee Gees su jedan od bendova s kojim ste bili vezani prijateljskim sponama?
 

Kad sam počeo raditi s njima, silno su željeli nastupiti na televizijskoj emisiji “The Tonight Show” koju je vodio legendarni Johnny Carson, a ja sam im to riješio jednim telefonskim pozivom. Bili su mi jako zahvalni. U to se vrijeme za vrijeme porođaja teško razboljela moja sestra. Kad sam tu noć čuo da je jako loše, nisam oka sklopio, a sutradan sam morao raditi s bendom. Primijetili su da se sa mnom nešto događa i pitali me u čemu je problem. Rekao sam im da mi je sestra loše i da joj bolnice u Sarajevu ne mogu pomoći. Dan poslije nazvali su me: “Tony, mi ćemo avionom tvoju sestru prebaciti iz Sarajeva u London i srediti joj liječenje na najboljem mjestu, u bolnici Hammersmith.” Zvao sam odmah Sarajevo, ali mi je liječnik rekao da ona više nije u stanju putovati. Malo poslije toga je umrla. Uglavnom, tu njihovu gestu nikada neću zaboraviti, iako su oni ubrzo krenuli u disco-vode i prekinuli suradnju s Atlantic Recordsom.

2

Večernji list: Dobro, sad nam trebate ispričati svoj put do Atlantic Recordsa.
 
Poslije zagrebačkog koncerta Cliffa Richarda bilo mi je jasno da moram ići u inozemstvo. Nas nekoliko bilo se tada dogovorilo da odemo preko granice, no na kraju su svi odustali osim mene. I tako sam krenuo sam i stigao u Pariz s 200 dolara u džepu. Imao sam neki telefonski broj koji, međutim, nije radio, pa sam bio prepušten sam sebi. Sljedećih pet noći spavao sam ispod mosta na Seini, svi smo mi beskućnici bili prekriveni nekim novinama, a ja sam se pokrio Vjesnikom koji sam ponio iz Zagreba. Francuski sam dobro govorio jer sam ga u školi učio osam godina, tako da sam se sporazumijevao. Netko od tih beskućnika imao je tranzistor s kojeg je treštala muzika i tako sam se upoznao s francuskim pjevačima Johnnyjem Hallydayom, Mireille Mathieu, Jacquesom Brelom, Claudeom Françoisom, Michelom Polnareffom…
 
Večernji list: Nije baš mirisalo na slavnu budućnost…
 
U telefonskom imeniku pronašao sam broj hrvatske crkve koja se nalazila između židovskog i palestinskog dijela u Parizu. Pomogli su mi, dali mi hranu i ponudili posao. Čistio sam podove u crkvi, a poslije sam prao suđe u restoranu. Uskoro sam našao neko društvo Hrvata i s njima igrao nogomet, ali glazba mi je i dalje bila preokupacija. Nudili su mi da idem u Kanadu, Australiju, Južnu Afriku, ali ja sam htio samo u Ameriku. U Hollywood ili ništa. Čekao sam godinu dana vizu za Ameriku, usput radio svakakve poslove, a s obzirom na to da je Pariz jako skup, sva mi je zarada otišla na hranu. Konačno nakon godinu dana iz američke ambasade dobijem pismo da mi je odobrena viza i da putujem u SAD 1. travnja 1969. Nisam znao je li to prvotravanjska šala, ali eto, na kraju nije bila. Tada nisam znao ni riječi engleskog jezika. Kad sam preuzeo svoju vizu, ugledao sam mladu ženu kako se na šalteru ambasade bori s jezičnom barijerom. Prišao sam joj, saznao da je to miss Čehoslovačke i priskočio joj u pomoć sa svojim češko-hrvatskim. Misica je radila kao model u Londonu i krenula na put u Ameriku gdje je imala dogovoreni brak. Poslije smo otišli na ručak i zajedno istim avionom došli u New York. Zašto ovo pričam? Zato što sam 6-7 godina poslije, što je nevjerojatno, radio s njezinim mužem Janom Hammerom koji je bio pijanist u jazz fusion bandu, a autor je i poznate glazbe za seriju “Poroci Miamija”. Na koncertu u San Franciscu Hammer je svirao s Jeffom Beckom, Stanleyjem Clarkeom i Jean-Lucom Pontyjem i sve sam ih pozvao na večeru. A kako su gotovo svi već unaprijed dogovorili večere osim Jana, izašli smo nas dvojica. Tako smo se raspričali, a kad je saznao da sam iz bivše Jugoslavije i da sam u SAD došao 1. travnja 1969., shvatio je da smo ja i njegova supruga došli zajedno jer ona mu je pričala da je stigla s nekim tipom iz Jugoslavije. Nije mogao vjerovati da sam to bio ja.
 
Večernji list: Prije Los Angelesa ipak ste otišli u Chicago?
 

U Chicago sam stigao s Hrvatom s kojim sam u Parizu igrao nogomet i njegov me brat tamo primio na nekoliko dana. Počeo sam raditi u jednoj željezari, gurao vruće cijevi u peći. Od prve sam zarade kupio televizor da učim engleski. Ali sam na TV-u vidio palme i američku obalu te sam shvatio da trebam što prije otići u Kaliforniju zbog klime. U Chicagu je ljeti sparina, a zimi led, pušu vjetrovi, tamno je, prljavo… Uostalom, nisam došao u Ameriku gurati vruće cijevi u peć. I kad je u grad došao nogometni klub Croatia koji je financirao Steve Bubalo, inače mamin rođak, došlo je do prekretnice. Jer uskoro sam, na njegov poziv, otišao u L. A. gdje su me primili on i drugi rođaci. Ponovno sam prao suđe, ali ovaj put u restoranu na Sunset Boulevardu koji je bio samo 250 metara od mog budućeg radnog mjesta, na 9. katu zgrade u Atlantic Recordsu u kojemu sam proveo skoro 30 godina. Bilo je to u najljepšem dijelu Los Angelesa, s pogledom na more i Beverly Hills. Baš tada upoznao sam zemljaka Tonija Vukšića koji je u limuzinama vozio pjevače, sportaše i druge milijunaše. Upitao me bi li u slobodne dane i ja vozio. Kad mi je rekao da je vozio i Roberta Kennedyja, pristao sam. Kako u svom stančiću nisam imao telefon, dao sam mu broj javne govornice, ali rekao sam da me zovu isključivo u 11 sati. I onda bih svaki dan u to vrijeme čekao poziv.

3

Večernji list: S tanjura na limuzine, kako ste se snašli?
 
Nikad u životu nisam sjeo u veći auto, a kamoli ga vozio. Stoga sam morao najprije proći probe. Dva dana sam vozio limuzinu s gazdom i kad sam prošao test parkiranja u uskom prostoru, mogao sam početi. Počeo sam voziti profesorice, scenariste, dok me jedan dan gazda nije nazvao da uskočim jer se moj zemljak Toni razbolio, pa sam trebao preuzeti njegova klijenta. Uzeo sam najljepši auto i otišao u Beverly Hills Hotel, najpoznatiji hotel na svijetu. Taj klijent bio je Ahmet Ertegun, osnivač Atlantic Recordsa, inače sin turskog ambasadora u SAD-u. I prilazi mi Ahmet, ćelavi čovjek s naočalama i kaže: “Idemo do hotela koji je oko kilometar udaljen po još jednu osobu”. Pitao me odakle sam, tko sam, što sam. Kad sam mu rekao da sam stigao iz Pariza, počeo je sa mnom razgovarati francuski. Raspričali smo se, rekao sam mu da sam emigrant iz bivše Jugoslavije, a on meni da je podrijetlom Turčin, pa smo počeli nabrajati turske riječi – ćuprija, burek, đuturum i smijali se… A tada je uslijedio šok: ta druga osoba po koju smo došli bio je Mick Jagger.
 
Večernji list: Mick Jagger?
 
Da. I onda su zbog mene obojica u autu govorila francuski. Kad sam ih ostavio ispred talijanskog restorana, Ahmet mi je rekao da odem na večeru i vratim se po njih za dva sata. Ali ja u ta dva sata nisam ni jeo ni pio, nego sam zvao svoje prijatelje da im kažem koga sam vozio. Nakon dva sata Mick je izašao sam iz restorana i rekao mi: “Radije bih se šetao do hotela nego se vozio. Bi li mi pravio društvo?” I tako smo ja i Mick hodali bulevarom Rodeo Drive kojim su 20 godina poslije hodali Richard Gere i Julia Roberts u filmu “Zgodna žena”. Pričali smo o muzici, ali najviše o nogometu. Tada sam shvatio da je to izvrstan posao, ako bi se to uopće moglo nazvati poslom. Jer to je bila vraški dobra zabava. No nisam ni slutio što me uskoro čeka niti da ću za godinu dana već raditi s Mickom Jaggerom.
 
Večernji list: Očito, ključno je bilo poznanstvo s Ahmetom?
 
Ahmet je tražio da ga ubuduće vozim ja, a ne Toni. A kako je bio i vlasnik Kosmosa, nogometnog kluba u kojem su igrali Pele i Beckenbauer, a ja sam isto volio nogomet, sve smo češće pričali o sportu. Pitao me u jednom trenutku jesam li ikada radio nešto vezano za glazbu u Jugoslaviji. Sjetio sam se koncerta Cliffa Richarda i Shadowsa. Čim sam to spomenuo, Ahmet je mislio da imam nekog iskustva i ponudio mi da dođem kod njega naučiti cijeli diskografski biznis. I tako sam najprije počeo raditi na mjestu gdje se raznosi pošta. Nakon posla pokupio bih sve magazine iz firme i nosio ih kući, a onda bih gledao top-liste i pratio spisak tko sve svira za Atlantic i male kompanije kojima smo bili distributeri. I tako sam noću učio posao, čitao intervjue, gledao koje radiopostaje puštaju našu glazbu, upijao sve bitne stvari. Poslije tri mjeseca prebacili su me u odjel za promociju naše glazbe na radiopostajama po koledžima i manjim gradovima. Trebao sam im slati nove albume novih grupa, dakle ne Zeppeline, Rolling Stonese i bendove kojima ne treba reklama. Ali ja sam uključio i njih pa su mi radiopostaje bile zahvalne i slale liste što su sve svirali, a ja bih to proslijedio Ahmetu i drugima da vide da sam nešto napravio. Tamo sam bio pola godine.
 
Večernji list: Jeste li već tada upoznali neke zvijezde?
 
U međuvremenu sam upoznao Arethu Franklin, Raya Charlesa, Crosbyja, Stills & Nasha, Eaglese, Claptona, Briana Ferryja, Yes, Bette Midler…, sve te starije Atlanticove zvijezde. Upoznao sam njihove menadžere i već sam tada imao dobre kontakte. Mnogi su Ahmeta već tada pitali za mene, tako da je shvatio da dobro plivam. Ali o tome nikome ništa nije govorio, pa ni meni.
 
Večernji list: No uskoro vam je ipak rekao?
 

Emerson, Lake & Palmer izdali su novi album “Brain Salad Surgery” i krenuli na američku turneju iz Denvera, a dva predstavnika Atlantica otišla su tamo sa zadatkom da s bendom održe sastanak prije koncerta. Članovi grupe čekali su ih na tonskoj probi kako bi uoči koncerta saznali što je kompanija napravila za njihovu turneju i album, kako se ploča prodaje, koje postaje sviraju njihove pjesme… Naši ljudi trebali su ostaviti stvari u hotelu i odmah ići na mjesto koncerta, međutim, njih su dvojica ostala u hotelu, napili se i došli na kraj koncerta pijani. A njihov menadžer Stewart Young, koji je poslije postao moj dobar prijatelj, vidjevši ih u takvom stanju samo je rekao – ne želim čuti za vas. Brzo se pročulo što su ta dvojica napravila, a nekoliko dana poslije nazvao me Ahmet i rekao da me želi vidjeti na doručku. Pitao sam se što sam krivo napravio i bio nervozan uoči tog sastanka.

4

Večernji list: Ali očito se dogodilo obrnuto?
 
Prvo me pitao jesam li čuo što se dogodilo u Coloradu. Rekao sam da nisam. Potom mi je kazao da je otpustio tu dvojicu i ponudio mi njihov posao: postat ću spona između svih pjevača i grupa s kompanijom. Golem skok. Normalno, prihvatio sam. I odmah sam dobio auto, tajnicu, puno veću plaću, sigurnost i odriješene ruke da vodim dva jako velika odjela. No uskoro sam se ipak posvetio samo jednom odjelu koji je bio vezan za TV i radio.
 
Večernji list: Niste se plašili prihvaćanja takvog posla?
 
Ne, jer već sam imao sjajne kontakte. Kad su u L. A. došli Zeppelini i željeli otići na radio KMET koji je njihove pjesme puštao od prvog albuma, ja sam ih odveo onamo. Željeli su tim intervjuom zahvaliti ljudima koji su ih reklamirali od prvoga dana, kada im je to najviše trebalo. Plant i Page odradili su sat intervjua, a ja sam shvatio da je šteta što je taj intervju bio samo na jednoj stanici. Poslije smo na kavi direktor programa Richard Kimble i ja smislili plan da ponudimo Zeppelinima još jedan termin za intervju koji bi se istodobno uživo emitirao na 60 radijskih postaja povezanih satelitom. Mnogi su tu ideju prihvatili s oduševljenjem, a Zeppelini su me od tada obožavali. Njihov menadžer, inače zahtjevni Peter Grant, samo je sa mnom htio razgovarati. Za ovu sam ideju dobio strahovite poene jer sam jednim metkom ubio 60 ptica. Moji u Atlanticu nisu mogli vjerovati. Nitko nikad nije donio takav ulov. Gotovo smo cijelu Ameriku radijski osvojili jednim potezom.
 
Večernji list:To su bile vaše “stepenice za nebo”, kako pjevaju Zeppelini…
 
Potom sam počeo dogovarati nastupe naših pjevača i grupa na televizijskim emisijama, a s godinama sam postao jedan od najvećih u Americi. Bio sam svuda snažno prisutan, od Cannesa, preko Oscara do Grammyja. Nikada nikome ispod stola nisam dao nijedan dolar, ali sam uvijek nudio najveće pjesme. I nikada nisam imao nijedan incident s glazbenicima. Ono što sam obećao, ispunio sam, uvijek sam bio na zemlji. Nisam uzimao drogu ni pušio, nikad nisam bio pijan, na zabavama bih popio najviše tri čaše šampanjca. Morao sam uvijek biti dobar jer svi su zahtjevi grupa i pjevača išli preko mene.
 
Večernji list: Što ste vi njima bili, kao neki nadmenadžer?
 

Određivao sam koje intervjue će davati, gdje će medijski nastupiti, pronalazio im agente za koncerte, pomagao im u prodaji karata na turnejama… Radio sam više za njih nego neki njihovi menadžeri. Nije mi trebao publicitet za zvijezde, već za mlade grupe koje tek počinju. Recimo kad sam radio prvi album za U2. Nisu imali nikakvu odskočnu dasku ni za što dok ih nismo uzeli mi iz Atlantica. Bono je tada imao 20 godina. Učvrstio sam se na toj poziciji i surađivao sa svim američkim glazbenim emisijama, filmskim i glazbenim nagradama. Kruna mog rada bila je kad su imenovali potpredsjednikom kompanije i na toj sam poziciji ostao tri desetljeća.

5

Večernji list: Što je značilo biti potpredsjednik Atlantic Recordsa, kolika je bila vaša moć?
 
Ahmet je bio glavni, Jerry Greenberg bio je predsjednik, a ispod njega bilo je 7-8 ljudi koji vode goleme odjele u kompaniji. Ja sam bio jedan od njih. Kad je poslije Napstera i prodaje kompanije AOL-u 2000. godine sve otišlo kvragu, Ahmet je imao najviše staža u kompaniji, a odmah iza njega bio sam ja, mislim na kreativni dio kompanije. Ali svu sam energiju i kreativnost davao mlađim grupama. Tražio sam da svaku pjesmu prvi preslušam kako bih stvarao plan kako ću je publicirati.
 
Večernji list: Vaš život je glazba.
 
Da, uvijek je glazba u igri. Recimo, kad su Boney M. snimili “Rivers of Babylon”, ta me je pjesma jako podsjećala na moju rijeku Trebižat. I zato sam je snažno gurao.
 
Večernji list: Niste dugo bili neženja u Los Angelesu?
 
Tražio sam životnu partnericu na dulje staze. Jednog slobodnog vikenda otišao sam na jedno vjenčanje, hotel je bio u Disneylandu, a ja sam odmah uočio mladu plavušu. Nakon večere počeo je prvi ples uz pjesmu “The First Time Ever I Saw Your Face” Roberte Flack, čiji je prvi muž bio Hrvat, jazzist Steven Novosel. Bio je njezin glazbeni učitelj. Zamolio sam plavušu za ples i ona je pristala. Dok smo plesali, rekao sam joj da sam promovirao tu pjesmu. Naravno, nije mi vjerovala i mislila je da joj se samo loše upucavam. Poslije sam još jedanput plesao s njom, a na kraju večeri pitao sam je broj telefona, ali nije mi ga htjela dati. Htio sam prijatelja Phila Collinsa nagovoriti da je zove, svašta mi je padalo na um. Kako je te večeri bila s prijateljicom koju sam poznavao, poslije nekoliko dana ona me je nazvala i rekla da plavuša želi da se nađemo. I kako smo krenuli tada, ostali smo zauvijek zajedno.
 
Večernji list: A tko je bila ta mlada dama?
 

Ta mlada dama je Jelica iz Šibenika iz obitelji Dragojević, koja je daljnja Oliverova rodbina. Kad je došla u Ameriku imala je 20 godina, došla je naučiti jezik. Upoznali smo se u kolovozu ’74., a vjenčali se u prosincu.

 

Večernji list: Je li bilo padova u Atlantic Recordsu?
 
Kriza je bilo, ali ne i padova. Velikim sam grupama postao zaštitnik kako mediji ne bi o njima pisali gluposti. Naime počele su se probijati vijesti o drogi, ali to je bilo mnogo razvikanije nego što je toga stvarno bilo. Da, neki su uzimali stimulanse jer je bilo teško izdržati ritam avion, hotel, koncert, intervju. To je ubitačan ritam kad moraš odraditi turneju s više od 100 koncerata godišnje.
 
Večernji list: Kad je počeo rat u Hrvatskoj, bili ste aktivni u prikupljanju pomoći?
 
Uključio sam se u akcije za Hrvatsku i BiH. Organizirao sam neke dobrotvorne događaje, ali sam bio i prvi čovjek u SAD-u koji je prekršio američki zakon jer sam lansirao hrvatsku političku reklamu na CNN-u “Stop The War In Croatia”. Šarmirao sam glavnog čovjeka za reklame i dogovorio 60 termina. Steve Bubalo taj je reklamni paket platio 50.000 dolara, međutim na kraju mu je novac vraćen i sve je ispalo besplatno. Naime, odvrtjelo se 16, 17 reklama, ali onda su morali obustaviti emitiranje zbog zakona da se na američkoj televiziji ne smije vrtjeti politička reklama iz druge države. Moj prijatelj Dominik Vlašić iz Vele Luke imao je produkcijsku kompaniju pa smo snimili spotove s Johnom Malkovichem, Anthonyjem Hopkinsom, Philom Collinsom, Julianom Lennonom koji su govorili da se zaustavi rat. Nismo imali mnogo videomaterijala pa smo forsirali snimku kada srpski tenk gazi fiću u Osijeku, a Tomislav Ivčić ustupio mi je pjesmu “Stop The War”. Poslije sam organizirao dobrotvorni koncert Ben E. Kinga, zaradili smo veliki novac za djecu Hrvatske i BiH. Na aukciju uoči koncerta dao sam 150 raznih artikala i sve se rasprodalo, jer sve su mi moje zvijezde dale ponešto. Tada je farmer Vinny Dulcich iz Delana u Kaliforniji poslao 10.000 dolara, a ja sam mu zauzvrat doveo bend Lynyrd Skynyrd na roštilj. Bend je imao rupu između dva koncerta i pitao sam ih bi li došli na roštilj kod mojih Hrvata. Zašto ne, rekli su. Tada jedino Michael Jackson nije poslao ništa.
 
Večernji list: Zašto?
 
Zato što je Michael htio učiniti puno veću stvar. Bivši Atlanticov predsjednik Jerry Greenberg, koji je tada vodio kompaniju Michaela Jacksona, rekao mi je da je on odlučio poslati pun avion lijekova, hrane i igračaka za djecu Sarajeva. I stvarno, napunio je pun transportni avion i poslao ga u BiH. Dobio sam faks od Jerryja gdje je to sve pisalo i proslijedio ga u Veleposlanstvo BiH u Washingtonu. Prvi mi se javio Ivica Mišić i zahvalio na pomoći. Michaelova donacija bila je vrijedna dva milijuna dolara.
 
Večernji list: Što je bilo s Ahmetom?
 
Operirao je kuk tri puta, a 2006. posljednji smo put bili na večeri. Stonesi su nedugo nakon toga svirali u kampanji Billa Clintona u Beacon Theateru u New Yorku i Ahmet ih je krenuo pozdraviti. Penjao se štakama stubama iza bine. Bilo je mračno, on je bio nesiguran u kukovima pa se poskliznuo i udario glavom u beton. Pao je u komu i nakon nekoliko mjeseci umro. Završio je svoj život na Stonesima koje je sam otkrio. Na njegov su pokop došle brojne zvijezde koje je lansirao, pjevali su Mick Jagger i mnogi drugi, a Zeppelini su kasnije organizirali Tribute to Ahmet Ertegun u O2 Areni. Nevjerojatno, ali kad su objavili prodaju ulaznica, dobili su 25 milijuna zahtjeva za karte.
 
Večernji list: Ahmeta i vas povezivala je i strast prema nogometu?
 

Kad je Ahmet doveo Pelea i Beckenbauera u Kosmos, nogomet je u SAD-u bio toliko “popularan”da je loptu trebalo ići kupiti u Meksiko. Ahmet, Pele, Beckenbauer i Henry Kissinger bili su četvorica ljudi zahvaljujući kojima je Svjetsko prvenstvo u nogometu 1994. dobio SAD. A u neke popratne glazbene događaje i sam sam bio umiješan, recimo kad su tri tenora pjevala u Los Angelesu. Htjeli smo tada iskoristiti popularnost nogometa pa sam u studiju Paramount u sklopu dvosatne emisije doveo tri grupe, među kojima i nove zvijezde Hootie And The Blowfish. I dok su trajale probe, vidim da desetak ljudi nosi veliki sanduk. Pitam što je unutra, kažu pokal za svjetskog prvaka. Predložim da ga otvorimo i dopuste mi. Izvadili smo pokal koji nije bio toliko velik koliko je bio težak. Tu su bili nogometaš Alexi Lalas i glumac Dennis Hopper pa smo se sva trojica fotografirali pokraj njega kao pravi svjetski prvaci. S Ahmetom sam u finalu SP-a na utakmici Brazil-Italija sjedio odmah do Seppa Blattera, predsjednika FIFA-e.

 

Večernji list: Vaša glazbena idila jednog je dana nestala zahvaljujući Napsteru?
 
Pojavom Napstera nije bilo više profita, a 2000. godine America Online (AOL) kupio je Time Warner, u sklopu kojega je bio i Atlantic Records, za 165 milijardi dolara. To je bilo najveće spajanje u povijesti. Ali oni nisu imali gotovinu, to je bio papirnati novac. Vrijedili su samo na papiru, preuzeli su kompaniju i upropastili je, oni i Napster. I ja sam izgubio dosta novca jer sam imao profit sharing s Time Warnerom i fenomenalan mirovinski fond. Sve je to puklo, a oporavak je trajao čak 12 godina.
 
Večernji list: Kakvi su vam sada planovi?
 
Planiram se vratiti u domovinu i živjeti na tri mjesta: u Hercegovini, Šibeniku i Zagrebu. Dosadilo mi je voziti automobil, želim malo hodati. Imao sam u L. A.-u kuću s bazenom na 300 kvadrata u kojoj sam provodio najviše vremena, tu sam slušao glazbu i lagano ispijao pića iz svog bara. Ali sad mi treba nešto manji životni prostor da bi mi bilo ugodno. Čujete li se kad sa svojim starim prijateljima, zvijezdama? Naravno, u kontaktu sam s Tonyjem Smithom, Philom Collinsom, Robertom Plantom, Jimmyjem Pageom i drugima.
 
Večernji list: Vi ste zapravo doveli Pagea i Planta u Zagreb?
 
Kad je u Hrvatskoj bila pretvorba, zanimao sam se za Jadran film. Jer Hollywood sam imao u malom prstu, poznavao sam producente, studija, televizije. Bio sam svjestan da filmski studio ne može opstati bez Hollywooda, a ako nisi u vezi s njima, propast ćeš. Ali ništa od toga nije bilo. Početkom 1998. nazvao sam Billa Curbishleya, koji je nakon smrti Petera Granta postao menadžer Zeppelina, čestitao mu novu godinu i pitao kako su dečki. Rekao mi je da Page i Plant pripremaju turneju po istočnoj Europi i da su počele probe. Jimmy je živio u Londonu, a Robert u Wolverhamptonu pa su našli neku dvoranu između ta dva grada za probe, ali u njoj nisu imali grijanje. A ja sam upravo stigao iz Zagreba s pregovora s ljudima iz Jadran filma, među kojima je bio i Miroslav Lilić, i sjetio se njihovih dobrih dvorana. I kažem ja Billu za taj studio koji ima grijanje, svlačionice, parkiralište, kuhinju, sve što im je trebalo. “Što misliš da ti napravim ponudu? Ali da prvi koncert bude u Zagrebu?” Naime, prvi njihov koncert trebao je biti u Mađarskoj. Bill je odmah pristao. Nazvao sam Lilića i pitao ga može li srediti jednu dvoranu da Page i Plant tjedan dana vježbaju, a ja ću srediti da prvi njihov koncert bude u Zagrebu. “Ako ti možeš dovesti Zeppeline u Zagreb, sve ti je badava”, rekao mi je Lilić. Kad sam to prenio Billu, odgovorio mi je da dolaze sutra.
 
 
Večernji list: Koliko se sjećam, oni su se dobro provodili tih tjedan dana u Zagrebu?
 

Da, spavali su u Esplanadi koja još nije bila renovirana, ali oni vole stare hotele. Robert i Jimmy i danas mi napominju kako im je u Zagrebu bilio divno. Party im je priredio Albert Papo u Hard Rock Cafeu, doveli smo im jednu klapu i tamburaški bend Gazde. Nisu baš obraćali pozornost na klapu, samo su uživali u štruklima. Ali kad je tamburica počela svirati, Jimmy i Robert baš su uživali. Njih dvojica dobila su svaki svoju tamburicu, a kad je Jimmy uzeo svoju i zasvirao, predložio mi je da im Gazde budu predgrupa. Kad sam menadžeru Gazda to rekao, zamalo je pao u nesvijest. Nisam tada razmišljao kako će to izgledati. A znamo kako je to publika loše primila.

6

Večernji list: Je li vam se to i prije događalo?
 
Naravno. Recimo kad sam odabrao Princea, koji je tada snimio prvi album, da nastupi prije Rolling Stonesa na dva rasprodana koncerta u Los Angeles Coloseumu. Gađali su ga ledom i 90 tisuća ljudi je zviždalo. Ali tri godine poslije Prince je taj isti stadion napunio sam.
 
Večernji list: Zašto ste odlučili sve svoje nagrade i rekvizite ostaviti u Ljubuškom?
 

Zato što je to moj rodni kraj s kojim nikada nisam prekinuo veze i u koji ću se vratiti, ali želio sam pružiti nadu i poticaj mladim ljudima da je moguće ostvariti snove. Glazbenoj školi i Gradu Ljubuški ostavit ću sve svoje glazbene nagrade koje sam u dugogodišnjoj karijeri dobivao za promociju i multimilijunske prodaje albuma renomiranih bendova i glazbenika kao što su The Rolling Stones, U2, AC/DC, ABBA, Phil Collins, Genesis i mnogi drugi. Radio sam na najbolje prodanom debitantskom albumu svih vremena, bio je to prvijenac grupe Hootie And The Blowfish “Cracked Rear View” prodali smo ga u 25 milijuna primjeraka i to je do dandanas rekord. Ali najprodavaniji album koji sam radio bio je “Back In Black” AC/DC, prodan je u gotovo 50 milijuna primjeraka. Bio je to prvi album novog pjevača Briana Johnsona, a stari pjevač Bon Scott gotovo mi je umro na rukama. Ali o tome nekom drugom prilikom…

 

Slovojed
Domagoj i Klara Begić nižu uspjeheNAJAVA: Književna večer s Danielom Škegro
Comments: 1
  1. Vlaj
    14.06.2022 at 07:21

    👍

13.06.2022 Društvo