Kad Lena Čosić počne pričati, teško je povjerovati da ima 106 godina. Bez zastajkivanja niže uspomene iz djetinjstva, pamti rodbinske veze, važne godine i događaje, a još uvijek, kada je volja posluži, uzme iglu i nešto zašije, piše Slobodna Dalmacija.
Iza nje je život obilježen siromaštvom, ratovima, ljubavlju i velikim promjenama. Odrasla je u vremenu kada se kruh pekao jednom tjedno, meso jelo uglavnom nedjeljom, a djeca su često za ručak dobivala tek komad kruha ili divlje zelje.
– Više smo bili gladni nego siti – prisjeća se Lena.
U obitelji je bilo petero djece. Otac je rano odlazio u polje, a prvi pravi obrok često je bila tek večera. Najčešće su jeli lazanje s grahom, dok se nedjeljom kupovalo pola kilograma mesa od kojeg su pripremali juhu, a ostatak čuvali za večeru.
Unatoč oskudici, djetinjstvo pamti i po veselju. Igralo se frenjaka, kola i različitih dječjih igara. Škola je bila mnogo stroža nego danas, a Lena se dobro sjeća i kazni šibom po prstima.
Jedna od dramatičnijih uspomena vezana je uz veliku sušu na Braču. Budući da nije bilo dovoljno vode, s ocem je brodom krenula prema Omišu. Na sredini kanala iznenada ih je zahvatio snažan vjetar.
– Išekavali smo ga šešulon, poton čime god smo imali, ali ga je more stalno nanosilo unutra. Skoro smo se utopili.
Ljubav koja je čekala deset godina
Posebno mjesto u njezinoj priči zauzima suprug Jozo. Upoznali su se dok je radio kao ličilac u kući njezine tete Lukre, koja je zaključila da bi bili dobar par.
Zaljubili su se, ali ih je rat razdvojio. Punih deset godina nisu znali jedno za drugo. Lena se u međuvremenu čak zaručila za drugog muškarca, no nakon što se Jozo 1950. ponovno pojavio na Braču, stara ljubav se vratila.
– Kad smo se vidili, oženili smo se za petnaest dan – prisjeća se.
Za supruga i danas jednostavno kaže:
– Moj muž bi mi je puno dobar.
Rodila je dvoje djece, a tijekom dugog života dočekala je unuke i praunuku te četiri generacije svoje obitelji.
„Danas je bolje“
Iako je odrasla u mnogo sporijem vremenu, Lena nema dvojbi kada je pitaju je li nekada život bio bolji.
– Kako god okreneš, danas je boje. Bili smo gladni, nismo imali ničega.
Kći smatra da bi jedan od razloga majčine dugovječnosti mogla biti umjerenost. Lena nikada nije puno jela, nije pušila ni pila, a nakon rata živjela je mirnim obiteljskim životom.
Posebna priča vezana je i uz njezino ime. Na krštenju je bila Mandica, potom je upisana kao Mandalena, a zbog pogrešno pročitanog rukopisa u službenim dokumentima završila je kao – Mandolina. Obitelj je cijeli život zove Lena ili Lenka.
Nakon 106 godina života, na pitanje o tajni dugovječnosti nema veliki recept.
– E moja ćerce, svega san prošla…
A unatoč godinama, najvažnije joj je što je zdravlje još uvijek dobro služi.
– Srića ča me ništa puno ne boli. Pa sad kako bude, biće…
Više na Slobodna Dalmacija
Tekst i slike: Dora Škarić
