Predstaviti Jerka Čuturu kao hrvatskog ugostitelja iz Kölna ni približno ne bi opisalo njegov životni i poslovni put. Ni kad bi ga se predstavilo kao dugogodišnjeg predsjednika Udruge hrvatskih ugostitelja u Njemačkoj, ni organizatora brojnih humanitarnih akcija za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ni kao “self-made mana”. Jer on je sve to, ali prije svega je – graditelj mostova. Čovjek koji je znatno pridonio tome da se Nijemcima približi hrvatsko gospodarstvo, u kölnskim je poduzetničkim krugovima prava institucija. Uvijek besprijekorno odjeven, u odijelu s kravatom, Jerko i sa svojih 85 godina djeluje u naponu snage i još uvijek kuje planove za budućnost, za umrežavanje, za stvaranje kontakata. Jer u tome je majstor: cijeli je svoj životni vijek, od početaka šezdesetih godina u Oberhausenu pa do danas, posvetio gradnji mostova, ponajviše gospodarskih, između dvije zemlje. Jedan je od osnivača i član predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj 1991. godine, a i jedan od rijetkih Hrvata čiji je projekt izobrazbe u hrvatskim restoranima bio dio obrazovne inicijative pod pokroviteljstvom tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Razgovaramo u kavani kölnskog Hotela Maritim, a “upravo ovdje događala su se tolika gospodarstvena, društvena i politička zbivanja važna za Hrvatsku,” prisjeća se Jerko, čiji su projekti i ideje često išli brže nego što su to institucije mogle pratiti.
A sve je počelo u mjestu Rastovača kod Posušja, koje ste napustili 1957.
Da, napustio sam Hercegovinu kad sam završio zanat za automehaničara u Posušju. Kad sam dobio diplomu, vidio sam da nema budućnosti tu gdje sam rođen i gdje odrastam. Krenuo sam u svijet i u kratkom vremenu promijenio dosta toga u životu. Prvo sam stigao u Zagreb, gdje je bio i moj stariji brat, koji mi je mogao davati smjernice, jer mi iz tih “zabitih krajeva” nismo bili vješti u društvenom životu. U Zagrebu je tada bilo oko 10.000 registriranih automobila i motornih vozila. Radio sam u Fiatovu servisu i jedan vlasnik kojemu sam održavao auto krajem 1961. godine pozvao me na razgovor. On je vodio tvrtku za peći, parne kotlove, dimnjake. U to doba integrirao je tvrtku u tadašnje poduzeće “Braća Kavurić” i od njih dobio nalog da počne tražiti kontakte u zapadnom svijetu, prvenstveno u Njemačkoj. Započeo je suradnju s jednom njemačkom tvrtkom i krenuo u područje izolacijskih radova. Tvrtka mi je organizirala putovnicu i 14. kolovoza 1962. krenuli smo iz Zagreba u Oberhausen.
Znači, stigli ste u Oberhausen, industrijski grad u Ruhrskoj oblasti, na zapadu Njemačke. Kako ste se snašli u tom potpuno novom okruženju?
U to doba još nije bilo takozvanih gastarbajtera iz tadašnje Jugoslavije, tek negdje u to vrijeme Njemačka je počela sklapati bilateralne ugovore s Italijom, Grčkom, Turskom, radi dovođenja radnika na privremeni rad. Jugoslavija je tek kasnije došla na red. I bilo je kako to obično bude u tuđem svijetu – ne znaš jezik, ne znaš što trebaš raditi. Znači, treba raditi, učiti, da bi se postigao neki uspjeh. I tako je to išlo nekih sedam ili osam mjeseci. Tvrtka “Braća Kavurić” radila je na montažama termoelektrana, dosta smo napredovali na području termoizolacija. Ubrzo sam preuzeo odgovornost za koordinaciju termoizolacija parnih kotlova i cjevovoda, i s 23 godine postao najmlađi poslovođa. Godine 1964. smo s tvrtkom prešli u gradić Dormagen u blizini Kölna, ali je moj nadređeni uskoro napustio firmu, pa sam otišao i ja. Dobio sam posao u jednom njemačkom poduzeću, koje je također radilo poslove termoizolacije. Ondje sam ostao preko četiri godine. U međuvremenu nam se rodio prvi sin, i 1968. godine, kad mu je bilo godinu dana, supruga Terezija i ja odlučili smo se vratiti.
Kako to da ste ipak ostali u Njemačkoj?
Kupili smo novi auto i namještaj za stan u Zagrebu, plan je bio da ondje otvorimo taksi-servis. Ali, za svaki slučaj sam htio provjeriti kolika bi nam bila carina na to što smo htjeli uvesti i kad sam shvatio da bismo morali platiti preko sto posto viši iznos nego što smo potrošili na kupovinu, došli smo do zaključka da sve to nema smisla. Shvatili smo da nema povratka i okrenuli se planiranju života u Njemačkoj.
Radili ste dakle na tehničkim poslovima termoizolacije, kako ste onda krenuli baš u ugostiteljstvo?
Htjeli smo taj zarađeni novac nekamo uložiti, odlučili smo prodati stan u Zagrebu i s tim novcem krenuti u biznis u Njemačkoj, i to u ugostiteljstvo – o kojemu ni supruga ni ja ništa nismo znali! Ali, u to doba je bilo dosta stručnih knjiga i mi smo se počeli pripremati. Oko godinu dana smo učili, istraživali, obilazili tržište i tražili partnere. Godine 1970. potpisali smo ugovor s jednom pivovarom i preuzeli lokal u centru Kölna, na trgu Alter Markt u samom središtu starog grada. Restoran “Zur Brezel”, nalazi se točno preko puta stare gradske vijećnice, u najstarijoj zgradi na tom povijesnom trgu, izgrađenoj u 13. stoljeću.
To je poznata adresa, sigurno nije bilo vremena dugo učiti, vjerojatno ste odmah morali krenuti punom parom. Kako ste se snašli u novom poslu?
Pa, 1962. godine, kad smo krenuli u Njemačku, počeo sam raditi posao o kojemu do tada ništa nisam znao. I sada, 1970. godine, opet sam ušao u neizvjesnost. To je značilo da moramo učiti radeći. A učiti radeći znači mali profit. Znali smo da ne možemo graditi budućnost lokala sami, već da nam treba stručna radna snaga. Teško je bilo dobiti stručnjake iz poznatih hotela i restorana, čak i uz dobru plaću, prvenstveno jer smo bili novi, jer smo tek trebali steći povjerenje. Ukratko, to je bilo vrijeme velikog iskušenja i sazrijevanja međuljudskih odnosa.
Brzo smo uvidjeli da je s materijalima lakše raditi nego s ljudima. Materijale obrađuješ vatrom, čekićem, bilo čime, ali teško je čovjeka preorijentirati. Tu smo supruga i ja puno naučili. Pitali smo se na početku kako privući goste i došao sam do zaključka da nam treba reklama. Nažalost, vlasnik zgrade je to odmah odbio budući da je ona kao povijesni spomenik bila pod zaštitom. Meni vrag ne da mira i obratim se šefici konzervatorskog ureda, koja je inače bila gost u našem restoranu. Predočio sam joj dokumente i objasnio problem – u roku od deset dana dobili smo dozvolu za stavljanje reklame, naravno, u dogovoru i po uputama konzervatorskog ureda i vlasnika zgrade.
Pojedine stvari morate napraviti iz nužde i to je onda pouka za cijeli život. Kad se iz nužde stvara, nema se vremena počinjati na puno mjesta, mora se ići takoreći “točno u glavu” da se problem odmah riješi. I mnogi kasniji projekti nastali su na sličan način.
Mi smo se upoznali u doba kad ste vodili drugi restoran, u kölnskoj četvrti Chorweiler, “Bier und Brezel”. Kako vas je put tamo doveo?
Da, sve te godine ulagali smo puno u ukupno pet objekata, koliko smo ih vodili. Godine 1973. gradić Wesseling spojen je s gradom Kölnom, a u tamošnjoj vijećnici uređen je luksuzni restoran “Ratskeller Wesseling”. S obzirom na to da smo mi vodili restoran preko puta kölnske vijećnice, i gosti su nam bili političari, gradonačelnik, ljudi iz gradske uprave, ponuđeno nam je da vodimo restoran u Wesselingu. Nekoliko godina kasnije grad Köln je otvorio novi centar gradske uprave u Chorweileru, četvrti na sjeveru grada, a za lokal u toj zgradi raspisan je natječaj. Mi smo na natječaju pobijedili – tada smo ipak već nosili desetogodišnje iskustvo i profesionalnost. U tom objektu proveli smo preko trideset godina, sve do 2012.
Vratimo se na devedesete godine prošlog stoljeća: počinje rat u Hrvatskoj, kako se to odrazilo na Hrvate u Kölnu, na vas?
Kad smo se 1990. godine obitelj i ja vraćali s godišnjeg odmora, išli smo preko Knina i vidjeli što se događa. Tada sam osjetio da je za mene vrijeme ugostiteljstva, neću reći završeno, ali da je palo u drugi plan. Supruzi i sinovima sam rekao da se moram dati na raspolaganje domovini, a da oni nastavljaju raditi i preuzimaju i moj dio posla u lokalu. U tom sam trenutku počeo razmišljati kako se angažirati u onome što znam raditi. Mi nismo za rat, mi smo za mir, ali sve te ljude u ratu treba nahraniti, odjenuti, zbrinuti. I, sve ovo o čemu smo do sada razgovarali, sva ta iskustva i poznanstva koja smo sklopili, pomogla su u našim humanitarnim i društvenim akcijama za Hrvatsku. Primjerice, političari koje sam poznavao su nam bili na raspolaganju. Već mjesec dana kasnije u Kölnu sam uspio skupiti 20-ak istomišljenika, Hrvata iz Kölna i okolice, među njima su bili novinari, liječnici, studenti i drugi. Trebalo ih je povezati i okupiti na jednom mjestu, pa svi zajedno nastupati u interesu domovine. Prvi korak je bio otići u Hrvatsku zajedno. Iskoristili smo prigodu otkrivanja spomenika Banu Jelačiću u Zagrebu u studenome 1990. Uspio sam stupiti u vezu sa Žarkom Domljanom i dogovoriti s njim sastanak. Razgovarali smo o tome što kao predsjednik Sabora očekuje od hrvatske dijaspore iz zapadne Europe. Moram ispričati još jednu anegdotu s tog puta. Otišli smo tu večer kao veća grupa sa suprugama na večeru. I, kad se skupe Hercegovci, što ide nakon jela i pića?
Gange?
Gange! Počeli smo, a kraj nas je večerala i grupa Japanaca. Naravno, nisu uopće razumjeli što se događa, samo smo vidjeli da su hitno tražili od konobara da plate pa da što prije zbrišu! Mi smo ostali do zore, tako je završio naš put u Zagreb. Kad smo se vratili, proširili smo kontakte, obratili se brojnim novinarima, Akademskom savezu, Katoličkoj misiji. Pisali smo dopise i dokumente, sve prevodili i na njemački. Predložio sam da organiziramo sastanak s poslodavcima iz savezne pokrajine Sjeverna Rajna – Vestfalija (NRW). Organizirali smo prvi skup u Kölnu, na koji je došlo 220 poduzetnika iz cijele pokrajine. Mi smo kao inicijativni odbor izradili koncept i zadali cilj osnivanja Hrvatske kuće, kako bismo time dali zakonski okvir radu Hrvata u Kölnu i NRW-u.
Hrvatska kuća osnovana je na tom skupu u prosincu 1990. Dva mjeseca kasnije Kuća je registrirana u Kölnu kao sjecište hrvatskih organizacija, pojedinaca i ideja. S kojim ciljem?
Kuća si je zadala više ciljeva, među njima rad na koordinaciji aktivnosti, poboljšanju slike Hrvatske u javnosti, ali i jačanju privredne suradnje. Shvatili smo da se mnoge aktivnosti mogu započeti tek nakon kraja rata, ali u tom trenutku važno je bilo koordinirati humanitarnu pomoć, pa je ustanovljen Humanitarni hrvatsko-njemački odbor. Njegova je zadaća bila voditi brigu o svim humanitarnim akcijama koje smo namjeravali pokrenuti ne samo u Kölnu i okolici nego u cijeloj Njemačkoj. Znao sam da Humanitarni odbor neće imati uspjeha bez podrške Nijemaca i tu sam iskoristio svoja poznanstva koja sam skupio u doba ugostiteljstva. Prvi je kontakt bio s gradonačelnikom Kölna Ludgerom Uhlenkükenom, kojega sam zamolio da preuzme koordinaciju Odbora. On je odmah stupio u kontakt s više institucija, među njima Caritas, Crveni križ i Malteser, kao i s predstavnicima Nadbiskupije Kölna i Sinode Evangeličke crkve u Kölnu te gradskog Odbora za kulturu. Svi su se odazvali i pridružili se humanitarnim akcijama. Među najaktivnijima je bio dr. Karl-Heinz Vogt, direktor kölnskog Caritasa, koji je preko Caritasa organizirao otvoreni račun za dobrovoljne priloge. Predsjednik Odbora bio je Karl Müller, ja sam bio dopredsjednik i radio na stvaranju kontakata i organizaciji, jer sam dobro poznavao strukture grada Kölna, institucije, ljude.
Što ste uspjeli organizirati preko Odbora?
Prvi konvoj humanitarne pomoći, upućen Gospiću, ispraćen je pred kölnskom katedralom 1991. godine u nazočnosti kölnskih predstavnika i velikog broja Hrvata iz Njemačke. Postaja Radio Köln prenosila je taj događaj. Na ispraćaju je bio i moj kolega, predsjednik Njemačkog udruženja hotelijera i ugostitelja DEHOGA, Manfred Koch. On je bio toliko dirnut nakon tog ispraćaja da je pitao: “Što ja mogu osobno napraviti da pomognem?” Rekao sam mu: “Jesen je, približava se Božić. U Hrvatskoj i BiH mnoga se djeca ne mogu veseliti poklonima. Hajdemo organizirati slanje božićnih paketa.” Odmah je pristao i pokrenuli smo akciju, u koju su se uključili i partneri iz drugih europskih zemalja. Prema našim saznanjima, u dvije godine poslano je tri milijuna paketa djeci Hrvatske i BiH. No, Koch je htio pomagati i dalje. On je bio vlasnik hotela u gradu Wiehlu i došli smo na ideju da organiziramo odmor djece iz Vukovara, koja su ostala bez roditelja. Preko zaklade Ankice Tuđman organizirali smo popis djece i koordinaciju i već za Uskrs 1992. godine došlo je osamnaestoro djece, koja su u Wiehlu provela dva tjedna odmora.
Organizirali ste i dosta vidljivu akciju izložbe ratnih eksponata pred kölnskom katedralom?
Nedugo nakon tog prvog konvoja za Gospić nekoliko udruga zajednički je organiziralo tu izložbu pred kölnskom katedralom. Među eksponatima su bili prednji dio MiG-a srušenog kod Šibenika, i ostaci bombe “krmače” koja je bačena na Slavonski Brod. Htjeli smo zorno prikazati čime se trenutačno uništava Hrvatska. Računamo da je više od 200.000 ljudi vidjelo tu akciju u centru grada. Inače, u kasno ljeto iste godine organiziran je i doček Bedema ljubavi, udruge majki vojnika Hrvata u JNA. One su krajem kolovoza krenule na prosvjed u Bruxelles, tražeći da im se djeca vrate. Organizirali smo u roku od samo nekoliko dana u Bonnu sve za prihvat majki, dakle smještaj, hranu i piće. Sudjelovali su gradovi Köln, Bergisch Gladbach i Bonn.
Tada, početkom devedesetih, bilo je važno raditi na komunikaciji, na tome da se u njemačkoj javnosti uspostavi jedna nova slika Hrvatske. Sudjelovali ste u osmišljavanju i traženju raznih načina vidljivosti, među ostalim i preko jedne – nogometne akcije.
Da, ideja nam je bila da organiziramo utakmicu Hajduka i Dinama, tada pod imenom HAŠK Građanski Zagreb, dva velika rivala, ali i ljubimca hrvatskih navijača. Stupio sam u kontakt s upravama klubova i pitao jesu li voljni odigrati prijateljsku utakmicu na kölnskom stadionu, bilo je to 1991. Obje uprave su dale suglasnost. Sad je trebalo stupiti u kontakt s klubom FC Köln. Njihova uprava se složila, oslobođeni smo plaćanja pristojbe za stadion, sve je već bilo ugovoreno. S kölnskom policijom dogovoreno je i osiguravanje susreta, bila je to dosta velika organizacija. Nažalost sve je palo u vodu jer Hrvatski nogometni savez tada još nije bio međunarodno priznat i na kraju utakmica nije održana. Ipak, poznanstva i kontakti koje smo tada sklopili puno su nam pomogli i u drugim projektima.
Što se promijenilo nakon priznanja hrvatske samostalnosti?
Vodili smo brojne razgovore u to doba s njemačkim političarima na različitim nivoima. Hrvatska je diplomacija organizirala posjet Paula Breuera, zastupnika u Bundestagu i kasnijeg Kohlova savjetnika za vojna pitanja, u Hrvatsku. Breuer je trebao dobiti uvid u stanje dokumentacije oko izbjegličkog logora Gašinci, koji je Njemačka financirala. Preko diplomatskih predstavnika brzo je organiziran posjet i nas nekoliko je otputovalo u Hrvatsku s Breuerom. Na povratku, informirao nas je da dobivamo pristup skladištu vojne opreme Storkow kod Berlina, gdje možemo dobiti agregate za proizvodnju električne energije za poljske bolnice i slično. Preko Caritasa smo organizirali željeznički prijevoz te opreme u Zagreb, a nas nekoliko pratilo je prijevoz. Pitali smo se svi treba li skloniti te sanduke s opremom s kolodvora, kako ne bi bilo dojava o nelegalnom naoružavanju, budući da je Hrvatska bila pod embargom za nabavu oružja. Ali, složili smo se da je naš cilj bio upravo suprotan: da bude vidljivo da opremu dobivamo. U srpnju 1992. godine smo preko njemačkog Ministarstva zdravstva pak dobili mogućnost da u Berlinu preuzmemo 200 tona medicinskog materijala, koji je zatim prebačen šleperima do Zagreba. Ukratko, te godine sam nekoliko puta pratio konvoje i prijevoze u Hrvatsku i BiH, i vozio natrag, ukupno sam prošao više od 100.000 kilometara svojim osobnim automobilom.
Godine 1992. osnovan je Hrvatski gospodarski forum. Koji je bio njegov cilj?
Hrvatski gospodarski forum bio je projekt dvojice poduzetnika, Nikole Serdara i mene. Okupili smo istomišljenike, poduzetnike i krenuli u povezivanje hrvatskih poduzeća i njemačkog tržišta. Nekoliko jakih tvrtki iz Hrvatske, među njima Badel, Franck, Sirela, Istravino i drugi, priključili su se inicijativi. Glavni je cilj bio uspostavljanje mostova suradnje u dva smjera: Njemačka – Hrvatska i Hrvatska – Njemačka. Organizirali smo akcije poput Hrvatskog tjedna u Bavarskoj, Sjevernoj Rajni – Vestfaliji i Stuttgartu, ali i prezentacija na sajmovima gospodarstva i turizma u Njemačkoj. Umrežavanjem hrvatskih poslodavaca u Njemačkoj osnovana je tvrtka Croatia Product Company (CPC), preko koje smo htjeli uspostaviti poslovne odnose s hrvatskim proizvođačima i njemačkim veletrgovinskim lancima. U okvirima rada Foruma organizirano je toliko događaja i predstavljanja na sajmovima diljem Njemačke da uopće zapravo ni ne mogu početi nabrajati. O svima njima postoji opsežna dokumentacija. Izdvojio bih samo još dva projekta: kupovnu zajednicu, u kojoj smo s velikim trgovinskim lancima, među njima Metro, Handelshof ili Fegro, dogovorili da u asortiman preuzmu i hrvatske proizvode koji su proizvedeni po standardima Europske unije. I drugi veliki projekt, Restoran Croatica, čiji sam bio voditelj.
U Njemačkoj je 4000 hrvatskih ugostitelja koji prodaju 240.000 obroka dnevno, ali rijetki su u Hrvatskoj shvatili kolike su tu mogućnosti za plasman robe
Što je Restoran Croatica?
Restoran Croatica je hrvatski nacionalni restoran s vizualnim i kulinarskim obilježjima Hrvatske. Što to znači? U Njemačkoj žive ljudi iz više od 200 zemalja porijekla. Japanci imaju svoju kulinarsku kulturu, Koreanci svoju, Kinezi svoju, Talijani svoju. Mi Hrvati nismo je imali, iako je u to vrijeme od ukupno 7000 jugoslavenskih ugostitelja najmanje pet tisuća bilo Hrvata. Htjeli smo ih okupiti, pa je 1991. godine osnovana Udruga hrvatskih ugostitelja i hotelijera u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, a zatim su uslijedile udruge u ostalim dijelovima Njemačke. Glavno je bilo etablirati hrvatsku nacionalnu kuhinju, ojačati umrežavanje i organizirati javne nastupe. Povezali smo se s Johannom Keppom, predsjednikom svjetskog Udruženja hotelijera i ugostitelja iz Züricha, koji je sa mnom posjetio Hrvatsku. Na okruglom stolu u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu predstavili smo projekt, a dan kasnije Kepp i ja postali smo “kumovi” prvog Restorana Croatica u hotelu Esplanade. Pod imenom Restoran Croatica vođeni su restorani koji su ispunjavali zadane uvjete, odnosno nudili hrvatsku kontinentalnu i mediteransku kuhinju. Uspostavili smo suradnju s Obrtničkom komorom u Zagrebu i Ministarstvom gospodarstva. Cilj tog povezivanja bio je dogovoriti zajednički hrvatski jelovnik koji se može prezentirati u svijetu, a koji se primjenjuje preko Restorana Croatica. Na tim sastancima odabrani su stručnjaci koji su u godinu dana složili jelovnik na stotinjak stranica, s recepturama. U sklopu projekta već 29 godina se izdaje knjiga “Restoran Croatica”, u kojoj se objavljuje popis stotinu vodećih restorana u Hrvatskoj – to je još i danas ostavština Forumova projekta.
Kako je tekao rad Udruge i suradnja s hrvatskim institucijama?
Mi smo Udrugu osnovali radi toga da pomognemo Hrvatskoj i BiH, ali i poduzetnicima ovdje u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, gdje smo imali 450 aktivnih članova, na koje se moglo računati takoreći danju i noću. Kad pogledate tko je sve bio počasni gost na našim skupovima, vidjet ćete kome smo sve prenosili poruku o Hrvatskoj. No, hrvatske institucije kao da su malo vodile računa o nama, rijetko se govori o tome da smo mi ovdje i investitori – ako pođemo od broja od oko 40.000 poslodavaca porijeklom iz Hrvatske u Njemačkoj, izračunajte kolike su samo investicije u posao ovdje. Što se ugostitelja tiče, evo naše računice. Ako oko četiri tisuće hrvatskih ugostitelja proda 60 obroka dnevno, to je 240.000 obroka ukupno, uz milijune boca vode i vina – to je ogroman potencijal. Nažalost projekti su teško išli, jer su rijetki u Hrvatskoj shvatili koje se tu mogućnosti za plasman i promociju njihovih proizvoda pružaju.
Jednim od najvažnijih projekata Udruge hotelijera i ugostitelja čini mi se onaj izobrazbe ugostiteljskog osoblja u hrvatskim restoranima. Time ste se uključili u njemački dualni sustav izobrazbe i kao Udruga krenuli sasvim novim, proaktivnim putem rješavanja problema radne snage. Kako je došlo do toga?
I taj je projekt nastao iz nužde. Tada u Njemačku nisu mogli dolaziti hrvatski kuhari i drugo osoblje za ugostiteljske objekte, nisu dobivali radne dozvole. Kao Udruga smo se obratili Središnjem uredu za međunarodnu koordinaciju radne snage u hotelijerstvu i ugostiteljstvu, koji to radi po nalogu Njemačke agencije za zapošljavanje. Pitali smo: Zar nas četiri tisuće ugostitelja treba pozatvarati lokale zbog nedostatka radne snage? Koliko bi radnih mjesta time bilo izgubljeno? Što bi izgubile banke na kreditima, što iznajmljivači nekretnina, što njemačka gastronomska ponuda? Iako se u međuvremenu već radilo na potpisivanju ugovora o razmjeni radnika, on još godinama nije bio potpisan i to nam u tom trenutku nije pomagalo, tako da smo dugo bili “u zraku”. Predloženo nam je da se sami uključimo u njemački dualni sustav izobrazbe. To znači da smo sami mogli pružati praktični dio izobrazbe nama potrebnoj radnoj snazi. No, naši konobari i kuhari tada još nisu imali dozvolu da bi pružili taj dio nastave u svojim objektima, pa je to bio prvi korak. Organizirali smo seminare u Industrijskoj i trgovinskoj komori ovdje u Kölnu. Organizirano je 120 sati izobrazbe za naše ugostitelje, koji su time dobili dozvolu za pružanje praktične izobrazbe. Prva grupa od 50 restorana dobila je dozvolu 1999. godine, a uslijedilo je još 20 restorana s područja Aachena. Ukupno je oko 140 učenika završilo izobrazbu za ugostiteljska zanimanja u hrvatskim restoranima do kraja tog projekta deset godina kasnije.
U Njemačkoj se u kontekstu rasprava o integraciji useljenika uvijek naglašava da ona najlakše ide upravo preko rada i preko izobrazbe. Vi ste dakle iz današnje perspektive s tim projektom bili ispred svog vremena. Mislim da tada druge “etničke” udruge nisu išle tim putem.
Točno, druge udruge, među njima turski ili kineski ugostitelji, nisu imali te probleme i interes za takve projekte.
Kažem, mi smo iz nužde dolazili na ideje koje su ovdje prihvaćene. Jer, znate i sami da Nijemci vjeruju brojkama. Ako kažem da u Njemačkoj radi četiri tisuće Hrvata ugostitelja, koje treba pomnožiti s brojem radnika i prometom koji ostvare, onda to ima svoje značenje, to je pomoglo. Izuzetno smo dobro surađivali s pokrajinskom vladom u Düsseldorfu, s tadašnjim ministrom integracija Arminom Laschetom, ali i saveznom ministricom obrazovanja Edelgard Bulmahn. Tih godina njemačke su institucije shvatile važnost obrazovanja u procesima integracije, tako je započeta primjerice “Obrazovna ofenziva” tadašnje kancelarke Angele Merkel. Njoj je prethodio projekt “Arbeit für Deutschland” – “Rad za Njemačku”, koji je započet 2004. godine u suradnji pokrajinskih i saveznih institucija. Ministarstva rada, gospodarstva, obrazovanja, kasnije i financija, kao i Trgovinske i gospodarske komore te Ured za zapošljavanje, svi su se uključili u tu inicijativu. Ja sam bio uključen kao predsjednik Udruge hrvatskih hotelijera i ugostitelja u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, a tu je bilo još šestoro predstavnika poslodavaca s porijeklom u drugim zemljama, među njima Turske, Grčke, Italije. Sve se odigravalo pod koordinacijom kancelarke Merkel, na čiju je inicijativu projekt i pokrenut.
Kakav je danas potencijal hrvatskog ugostiteljstva u Njemačkoj, u kakvoj je ono situaciji?
Nažalost, skoro nikakvoj. Nema inicijativa poput tadašnjih. Često se s kolegama prisjetim što smo sve organizirali, svih tih mostova suradnje s domovinom. Koliko su oni na kraju bili efikasni ili ne, to pitanje neka ide na dušu onima koji su odgovorni, ali nažalost danas restorane vode neki drugi ljudi. Dok sam bio predsjednik Udruge, samo u Kölnu je bilo 64 hrvatska restorana. Mislim da ih danas nema ni petnaest.
Kako bi Hrvatska mogla pomoći?
Ustrojstvo hrvatskih struka nažalost nije napravljeno kao što je to u drugim europskim zemljama. Obrtnička komora ima djelatnike hotelijerstva i ugostiteljstva, to je najjača grupacija. Još od ratnih godina smo molili hrvatske institucije da naprave ustroj po principu njemačke Udruge i da će time dobiti adekvatne partnere u svim europskim zemljama, ali ovako hrvatski ugostitelji i hotelijeri imaju četiri različite udruge. Svaka imaju svoga predsjednika, svaki odvlači na svoju stranu, a najmanje se govori o struci. Zato se ne treba čuditi da je mali broj hrvatskih ugostitelja u Njemačkoj.
Ta ideja dijaspore, da se ustanovi gospodarska suradnja, da se ustanovi taj most, zašto je ostala neiskorištena? I mogu li hrvatske institucije još računati na vašu, prvu generaciju iseljenika?
Komore bi trebale funkcionirati kao servis gospodarstva. Ako usporedite Njemačko-tursku gospodarsku komoru, vidjet ćete što to znači. Prije osnivanja, bilo je oko 3500 poslovnih partnerstava između Njemačke i Turske.
Nakon godinu i pol bilo ih je već više od 13 tisuća. Zašto Hrvati nemaju tako nešto? Ali naglašavam: još uvijek nije kasno da se počne raditi na pojedinim projektima. Treba se shvatiti da tu postoje tri partnera: Njemačka, Hrvatska i Hrvati koji žive u Njemačkoj. Mi smo i danas spremni uspostaviti poslovne odnose s Hrvatskom, osnove još uvijek s naše strane postoje. Ovdje ipak živi oko 400.000 Hrvata, treba to partnerstvo s Njemačkom iskoristiti.
Nikada se niste bavili stranačkom politikom, vaš je cilj uvijek bio komunikacija, stvaranje veza, dijalog. Koliko je bilo izazovno raditi s hrvatskim i njemačkim institucijama, a ne priklanjati se stranačkoj politici?
Ja mislim da je to jedini način da se zamišljene ideje realiziraju, ako nisu ovisne o politici. Politički biti nezainteresiran, to nije dobro. Mora čovjek imati uvid. Ali ne se priklanjati stranačkoj politici. Pitaju me poznanici jesam li ikada za svoj rad dobio kakvu zahvalnicu. Ne, mene je Bog nagradio što mi je omogućio da živim ovakvim, normalnim životom, i to ovolike godine. Zaboga, ja se ne smatram nikakvim domovinskim borcem. Ja se smatram građaninom Europe, koji je proveo 62 godine života u Njemačkoj, jednoj od najrazvijenijih europskih zemalja. Pripisujem si pravo da pripadam tome.
Koliko vas poznajem, nemate se namjeru umiroviti. Koji su trenutačni projekti?
Penzije će biti onda kad se ode u grob. A supruga i ja želimo da nas djeca vrate odakle smo otišli, a to je Hercegovina. Ali, do tada ima dosta stvari koje bih želio pokrenuti. Moja pokojna mama je uvijek govorila: “Ako živiš samo za sebe, onda nemoj niti živit’. Živi i za drugoga.
Daj mu ono što možeš dati.” Iskreno govoreći, mislim da bi bilo šteta ne iskoristiti svu dokumentaciju i arhiv koji smo mi svih ovih godina prikupili, a postoji još i milijun stvari kojih se u razgovoru nismo ni dotakli. Možda upravo ovaj razgovor nekoga potakne da se počne baviti obradom tog materijala.
Kad bi trebalo povući neku osobnu i profesionalnu bilancu, na što ste u svom bogatom životnom putu ponosni?
Četrdeset i dvije godine sam se bavio poslom koji nisam nikad učio. Dugo sam izbjegavao funkcije, nisam htio zastupati interese te djelatnosti za koju nisam učio. No, onda sam zaključio: ako učenik za tri godine završi zanat, ja valjda nešto o njemu znam nakon 20 godina rada. Tako da ima stvari na koje sam ponosan, ponajprije na ovu djelatnost koju sam obavljao više od četiri desetljeća. Ne bih od nje ni danas bježao, i danas bih joj se posvetio.
Bi li se s time složila i vaša supruga – nakon 60 godina braka?
Mogu reći da sve što sam radio ne bih mogao napraviti da nije bilo suglasnosti moje supruge i dvojice sinova. Kad se samo sjetim tih ranih devedesetih, prošao sam 110.000 km autom po Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj – glavu u torbu i kreni! Da nije bilo podrške familije, ne bi se moglo. Ako kuća ima četiri temeljna stupa, moja supruga je nosila tri.
