Volim kada odem nedjeljom na Bajer i kad vidim ljude kako šetaju, trče i uživaju u prirodi. Volim kad dođem do Otunja i gledam one krave sa desne strane. Uvijek ih bude oko 11 na pašnjaku, onda ja razmišljam kako bi ih posložio da su nogometna ekipa.
Volim vidjeti i cure koje šetaju po selu, po gradu kad je lijepo vrijeme, drago mi je da se druže i da nisu stalno na mobitelu. Volim nekad otići i na Kulu, pogledat grad s visoka. I bacit kamen s Kule, što dalje, da vidim koliko može letit…
Bolje život izgleda s Kule. Širi je pogled, nisi ograničen.
Volim otići na kavu u Bell-ami, pogotovo kad otopli pa se terasa otvori. Volim i u Republic otići na večer vina i meze. Volim kad odem u Lenke nakon 5 godina, a ona opet zna šta ću naručit.
Volim ljeti otići na Čeveljušu pojest karabatake, popit dva litra gemišta pa prelazit preko onog mosta što se ljulja, na kojem nisi stabilan ni kad si trijezan a kamoli kad popiješ malo.
Volim što mi sestra radi u Violeti pa mi zna nekad posudit 15 maraka da mogu odigrat termin u dvorani i natočit malo goriva na Karliku. Zna ona nekad donijet i paket mirisnih maramica i 10-tak rola wc papira. Mirisne maramice naravno da obrišem bijele tene koje poslije izlaska budu crne i wc papir da obrišem…. Nije bitno.
Volim ići u Mostar s onim busom u 7 ujutro što polazi iz Ljubuškog. Svi nenaspavani, puni para a meni grah u torbi. Što više ulazim u bus, više miriše iza mene a nije na meni parfem ni Zara man ni Bvlgari. Više Grahgary.
Volim kad u tom istom busu, srednjoškolci već u 7 ujutro naviju cajke a mi ostali u busu to moramo slušat. Volim otići nedjeljom prvo na Misu pa onda sa ćukom šetat po brdu. Volim vidjeti na Božić punu crkvu Hardomiljčana jer ta Crkva preko godine i ne bude baš puna a posebno mi je drago kad poslije polnoćke na Humcu, izađem vani i čestitam Božić svakome koga ugledam.
Volim vidjeti na Humcu one dede što bućaju ljeti, njih 10-tak lagani kao Dunavski valovi. Natječu se, čija je buća bliža, čija dalja.
Volim gledat Slogu i Izviđač kako igraju ali mi je drago što se razvijaju i ostali klubovi u gradu, poput mladih košarkaša, karatista, boksača, malonogometaša. Volim vidjet i da ljudi idu u teretanu. Sport je čudo, udaljen si od problema. Volim što su Crkve nedjeljom pune.
Volim Žabar, volim ljude iz svog sela, volim kad se okupimo za Božić i hodamo od kuće do kuće i širimo radost.
Volim kad Tomo Prnjin dođe iz Njemačke, i kad vidim u zadnjoj klupi na brdu na Misi da se i on vratio.
Volim kad Marko Pečin dođe iz Varaždina, položi sve ispite i bane mi u kuću na čašu vina i onda sat vremena pričamo kako ćemo osvojiti Mjesne zajednice, jednom u životu.
Volim otići s materom kupit nešto u Planinića. Mater kaže: “Planinić je najbolji, jeftiniji je od Konzuma” . Ajde dobro! Još više volim kad ona izađe iz auta i kaže mi: “ostavi auto upaljeno, neću ja dugo, samo ću kupit litar mlijeka”. Ja ostavim! Na kraju mater ostane sat vremena, a ja i auto samo zamislimo da smo na birou, pa nam tih sat vremena čekanja, bude radost.
Volim Ljubuški, makar prazan, tu me je Bog smjestio. Nije ni u Los Angelesu, ni u Frankfurtu, nego točno u gradu Ljubuškom, selo Žabar, druga kuća sa lijeve strane, ispod groblja.
Volim poslije mise na Humcu prvi izletit iz crkve, čim prije upalit auto da izbjegnem gužvu i mudro preko one strane gdje je starački dom voziti do mesnice Karliko misleći da sam zeznuo sve ostale. Jer svi ostali idu istim putem. Na kraju ti svi što idu istim putem, svi oni prođu a čak i onaj zadnji što je izašao iz crkve, dođe kući prije mene.
Ko tu koga zeza onda?
Ljeti volim Svetog Antu i mjesne zajednice.
Zimi volim Božićni duh i Božićni sajam koji pomogne socijalno ugroženima iz našega grada. Volim zornice a fino mi je i odmah zaspat poslije zornice.
U proljeće volim što se počne igrat malo nogomet na Gračinama i na sportskom.
Jesen volim što je tada trganje grožđa i što zaradim crvenku, dvije.
Volim kad se naši snađu u Njemačkoj ali više volim kad se vrate kući.
Volim što nisam u ovom statusu rekao ništa što ne volim. Jer….
Na kraju će se svima postaviti samo jedno pitanje? Jesi volio ili nisi?
Volim što sam ovdje izbrojao neke blagoslove i što sam zadovoljan s onim što imam. Ovo nije ni 1 posto onoga šta još volim ali je 100 posto onoga za što se borim i u čemu uživam.
Ne sanjam Dubai, Maldive, auto od 100 000 eura i kuću na moru.
Više bi volio kuću na Blidinju ili u nas na brdu ali ne sanjam ni o tome puno. Nemam potrebe sanjat jer živim svoj san. Ali volio bi vidjet Hercegovinu nekorumpiranu, sa mnogo otvorenih radnih mjesta i da opet svi budemo skupa ujedinjeni kao nekad. Ili ujedinjeni, kao kad se u mene ili u tebe izlijevala deka a cijelo selo pritekne u pomoć. Kad dođe u pomoć 50 momaka, svaki ponese po gajbu pive i osmijeh od 3 kilometra. Na kraju se okupi ekipa, zapjeva se, zabavi se, i na kraju se sve izlije, osim deke. To ja nekako volim.
Volim što volim svoje, svoga Boga koji me voli i blagoslivlja, svoj grad, obitelj, prijatelje.
Volim što živim u Hercegovini te u blizini Međugorja, jer od cijelog svijeta to mjesto je Bog posebno odabrao.
Ne kaže se džabe: Hercegovina- Zemlja Svjetlosti!
Bogat je onaj ko malo treba i tko je zadovoljan sa onim što ima. Izbroj svoje blagoslove prijatelju…
To ti je život! A ja stvarno… Stvarno. Volim Život!
