Kako su izgledali sprovodi u hercegovačkim selima prije pedesetak godina? U vrijeme kada nije bilo današnjih mrtvačnica, kada se pokojnika na groblje nosilo na rukama, a crnina se nosila mjesecima, pa i godinama, posljednji ispraćaj bio je duboko ukorijenjen u život seoske zajednice. Drago Vukojević – Ćuro u zanimljivom zapisu prisjetio se običaja iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, od mrtačkog zvona i zajedničkih drvenih kovčega do papirnatih vijenaca, glasnog naricanja i posljednjeg poljupca pokojniku. Njegovo svjedočanstvo čuva od zaborava dio nekadašnjeg života naših krajeva.
Nakon što je nedavno pisao o običaju sjedenja kod pokojnika, u narodu poznatom kao „sidenje kod mrca“, Drago Vukojević – Ćuro odlučio je opisati i druge običaje koji su pratili smrt i pokop u hercegovačkim selima.
Kako ističe, mnogi od tih običaja danas su gotovo potpuno nestali, dok su neki sačuvani tek u sjećanjima starijih naraštaja.
Kako se nekada sjedilo kod pokojnika u Hercegovini: Uz molitvu, rakiju i smijeh bdjelo se do jutra
Crna zastava na kući i godina dana bez televizije
Kada bi netko umro, na kuću se obvezno izvjesila crna krpa ili crno platno koje je ondje ostajalo punu godinu dana. Taj običaj, premda znatno rjeđi, ponegdje se može vidjeti i danas.
Crnina je bila neizostavan dio žalovanja. Nije je nosila samo najuža obitelj nego i šira rodbina, često mjesecima ili cijelu godinu. Žene koje bi ostale udovice nerijetko su crninu nosile do kraja života.
Žalovanje se očitovalo i u svakodnevnom životu obitelji. U kućama u kojima su postojali radio ili televizor, ti se uređaji nakon smrti člana obitelji nisu uključivali čak godinu dana.
Dok je pokojnik ležao u kući, televizor bi se prekrivao crnom krpom.
U to vrijeme pokojnik je najčešće ležao u otvorenom kovčegu, a jedan od običaja bio je da mu se glava poveže bijelom krpom ili gazom, ispod brade i preko tjemena, kako usta ne bi ostala otvorena.
Pogreb je bio velik financijski teret za obitelj
Vukojević podsjeća kako su sprovodi predstavljali znatan financijski izdatak, osobito u vrijeme kada su mnoge obitelji živjele skromno.
Prema njegovu sjećanju, tada nije bilo običaja prikupljanja novčanih priloga za mise za pokojnika, pa je troškove pokopa uglavnom snosila obitelj.
Ipak, ako je bilo mogućnosti, nastojalo se angažirati fotografa kako bi se posljednji ispraćaj zabilježio za obiteljsku uspomenu.
„Tako i sam u obiteljskoj arhivi imam poneku crno-bijelu fotografiju pogreba iz sedamdeset i neke godine, dok ih je iz osamdesetih ostalo znatno više“, prisjeća se Vukojević.
Tijekom osamdesetih godina pojedine su obitelji, ako su to mogle financijski podnijeti, na pogreb pozivale i limenu glazbu koja bi žalobnim melodijama pratila posljednji ispraćaj.
Mrtačko zvono: Zvuk po kojem je cijelo selo znalo da je netko umro
Posebno mjesto u nekadašnjim običajima imalo je takozvano mrtačko zvono.
Kada bi se začuo njegov prepoznatljiv, spor i težak ritam, mještani bi odmah znali što se dogodilo.
„Eno zvoni mrtački, netko je umro“, govorilo se u selu.
Za razliku od uobičajene crkvene zvonjave, mrtačko zvono oglašavalo se na poseban način.
U selu se uglavnom znalo tko je zadužen za zvonjenje. Bila su to dvojica ili trojica muškaraca koji su se dobrovoljno prihvaćali tog posla.
Zvonar bi se popeo na zvonik i rukom udarao teškim klatnom u unutarnji rub zvona. Nakon svakog udarca čekao bi da se zvuk potpuno izgubi u daljini, a tek bi potom ponovno udario.
Taj je posao bio osobito težak tijekom kiše i vjetra, kada je trebalo satima boraviti na visini, neposredno uz snažan zvuk zvona.
Zvonjava se ponavljala i na dan pokopa, a trajala bi sve dok pokojnik ne bi bio potpuno ukopan.
Pokojnička odjeća pripremala se godinama unaprijed
Jedan od danas neobičnijih običaja bila je priprema odjeće za vlastiti pokop.
Stariji ljudi često su unaprijed određivali u čemu žele biti pokopani. Najbolja odjeća čuvala se upravo za taj trenutak.
Vukojević se prisjeća svoje pokojne bake, koja je umrla tijekom osamdesetih godina.
„Barem deset godina prije smrti stalno je ponavljala gdje joj stoji spremljena odjeća i u čemu je točno moramo zakopati. To je bio njezin mir“, zapisao je.
No nisu svi imali mogućnost pripremiti svečanu odjeću. Siromaštvo je bilo svakodnevica, pa se događalo da obitelj tek nakon smrti mora posuditi novac i otići u grad kupiti odijelo kako bi pokojnika dostojno ispratila.
Zajednički drveni kovčezi koji su se nakon pokopa vraćali u kapelicu
Posebno zanimljiv dio Vukojevićeva zapisa odnosi se na način pokapanja krajem šezdesetih godina.
U seoskim kapelicama postojali su zajednički drveni mrtvački kovčezi, koje su mještani nazivali „crne kapsele“.
Za razliku od današnjih kovčega, oni nisu uvijek ostajali u grobu.
Pokojnik bi u takvoj kapseli bio donesen na groblje i spušten do groba, nakon čega bi se drveni kovčeg vraćao u kapelicu kako bi poslužio za sljedeći pokop.
Većina pokojnika tada se pokapala izravno u zemlju.
Grobovi su se oblagali kamenim pločama, najčešće u obliku pravokutnika, a na uzglavlju se postavljala veća ploča s osnovnim podacima o pokojniku, često ispisanima skraćenicama.
Obiteljskih grobnica bilo je vrlo malo.
Tek tijekom sedamdesetih godina počinje sve raširenija izgradnja privatnih grobnica i uporaba kovčega koji su ostajali u zemlji zajedno s pokojnikom.
Do osamdesetih godina običaj zajedničkih „kapsela“ gotovo je potpuno nestao.
Jabuke na križu i vijenci od papirnatih ruža
Nekadašnji pokopi imali su i brojne simbolične detalje koji su danas gotovo zaboravljeni.
Na tri kraja drvenoga križa stavljala se po jedna jabuka, dok se pri vrhu križa vezao platneni rubac.
Stariji su Vukojeviću pričali kako bi tijekom pedesetih i početkom šezdesetih godina, nakon završetka pokopa, netko od prisutnih uzeo jabuke i pojeo ih na groblju.
Posebna priča bili su pogrebni vijenci.
U vrijeme kada nije bilo gotovih cvjetnih aranžmana, vijenci su se izrađivali ručno, od materijala dostupnih u kućanstvu.
Najprije bi se napravio drveni križ, oko kojega se savijalo prikladno drvo, a poslije i žica. Na takvu konstrukciju pričvršćivalo se cvijeće izrađeno od obojenog papira.
Najčešće su to bile papirnate ruže.
Tek tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina papirnate vijence postupno su zamijenili robusniji vijenci, uglavnom izrađivani od prirodne ježevine.
Pokojnika se na rukama nosilo i po dva kilometra
Za razliku od današnjih sprovoda, koji najčešće započinju u mrtvačnicama, nekada je pogrebna povorka uvijek kretala iz pokojnikove kuće.
Mrtvačnica u današnjem obliku nije bilo, a u sklopu samog pokopa, prema Vukojevićevu sjećanju, nije se služila sveta misa zadušnica. Na groblju se obavljao pokopni obred.
Pokojnika su do groblja nosili muškarci iz sela, na posebnim nosilima.
Kako su pojedine kuće bile udaljene i po dva kilometra od groblja, nosači su se tijekom puta morali izmjenjivati.
Bio je to fizički naporan posao, osobito tijekom ljetnih vrućina ili nepovoljnih vremenskih uvjeta.
Velika promjena nastupila je na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine, kada su se pokojnici počeli prevoziti kamionima.
Sprovodi su tada uglavnom bili lokalni događaji. Dolazili su mještani, susjedi i najbliža rodbina, dok su ljudi iz udaljenijih mjesta zbog slabih prometnih veza dolazili znatno rjeđe nego danas.
Zanimljivo je i da se nisu svi sudionici okupljali pred kućom pokojnika. Oni koji su živjeli uz put prema groblju izlazili bi pred svoja dvorišta, pričekali povorku i pridružili joj se u prolazu.
Nekada je lijes išao na samom začelju pogrebne povorke
Poredak sudionika pogreba bio je strogo određen.
Na čelu povorke nosio se križ, iza njega hodali su svećenik i ministranti, zatim žene i djeca, potom muškarci, dok su na samom začelju bili lijes s pokojnikom i njegova najuža obitelj.
Taj se običaj promijenio tijekom osamdesetih godina, nakon dolaska jednog novog svećenika na župu.
Vukojević se ne sjeća njegova imena, ali pamti objašnjenje koje je dao mještanima.
Svećenik je, naime, rekao kako narod treba pratiti pokojnika na njegovu posljednjem putu, a ne da pokojnik sa začelja „prati“ narod.
Od tada se lijes počeo postavljati bliže čelu povorke, a ostali sudionici hodali su iza njega.
Žene su glasno plakale i „nabrajale“ pokojnikove vrline
Dok se pogrebna povorka polako kretala prema groblju, svećenik je predvodio molitvu, a okupljeni vjernici odgovarali su na zazive.
No molitvu je često nadjačavao glasan plač žena iz pokojnikove obitelji.
One su tijekom puta znale „nabrajati“, odnosno kroz bolne, ritmične stihove izgovarati pokojnikove vrline, zajedničke uspomene i tugu zbog rastanka.
Vukojević naglašava kako se nije radilo o plaćenim narikačama, nego o članicama obitelji koje su na taj način izražavale žalost.
Istodobno, na začelju povorke, među starijim muškarcima, odvijali su se i tiši razgovori.
Tijekom dugog puta prema groblju razgovaralo se o seoskim novostima, vremenu, ljetini i svakodnevnim brigama, a ponekad bi se čula i poneka šala.
Kako autor ističe, u tome nije bilo nepoštovanja prema pokojniku. Bio je to dio ljudske svakodnevice i način na koji su se ljudi nosili s tugom.
Posljednji poljubac prije spuštanja u grob
Najteži trenutak pogreba dolazio je nakon završetka svećenikove molitve na groblju.
Prije spuštanja u grob kovčeg bi se ponovno otvorio kako bi se obitelj posljednji put oprostila od pokojnika.
Žene, a ponekad i muškarci, prilazili su otvorenom lijesu i ljubili pokojnika.
Tada bi tuga često dosezala vrhunac. Plač i jauci miješali su se sa zvukovima limene glazbe, ako je bila prisutna.
Vukojević se prisjeća kako je ponekad bilo iznimno teško odvojiti neutješne članove obitelji od lijesa kako bi se kovčeg mogao zatvoriti i spustiti u zemlju.
Za sve to vrijeme čulo se mrtačko zvono, koje nije prestajalo dok grob ne bi bio potpuno zatrpan.
U sjećanju mu je ostao još jedan zanimljiv običaj.
Svećenik bi nakon završnog govora nad lijesom okupljenima prenio poruku obitelji da se slobodno javi svatko kome je pokojnik eventualno ostao nešto dužan, kako bi obitelj mogla podmiriti dug.
Običaji koji su nestali, ali žive u sjećanjima
U svega nekoliko desetljeća način na koji se u hercegovačkim selima ispraćalo pokojnike doživio je velike promjene.
Nestali su zajednički kovčezi, papirnati vijenci, dugačke povorke koje su kretale iz kuća i mnogi drugi običaji koji su nekada bili sastavni dio seoskog života.
Promijenili su se i načini žalovanja, odijevanja, organizacije pogreba i odnosa prema smrti.
No iza tih običaja ostala su sjećanja na vrijeme kada je smrt bila događaj koji je duboko obilježavao ne samo jednu obitelj nego i cijelo selo.
„Svi ovi detalji pokazuju da su naši stari smrt prihvaćali s puno više sirove stvarnosti i ogoljenosti“, zaključuje Vukojević.
Unatoč boli, neimaštini i teškim rastancima, život se nakon posljednjeg zvona nastavljao. Ostajale su uspomene, razgovori o pokojniku, pokoja čašica rakije i priče koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Upravo zato zapisi poput ovoga imaju posebnu vrijednost: čuvaju od zaborava običaje, riječi i prizore koji su desetljećima bili dio svakodnevnog života naših predaka.
Izvor: Drago Vukojević – Ćuro, zapis „Kako smo nekad ispraćali pokojnike“
