Ante Primorac rođen je 11. svibnja 1920. u Kašču. Roditelji: otac Ivan i majka Anica rođ. Tolj. Bio je pripadnik hrvatskog domobranstva. Nakon završetka obuke u Varaždinu, služio je u Bosni u II. gorskom zdrugu. Nestao je 1945. na Križnom putu pod nepoznatim okolnostima, a posljednji put je viđen u zarobljeničkoj koloni u Mariboru.
Antin mlađi brat Jozo Primorac bio je pripadnik ustaške vojnice od 1942. Poginuo je 29. svibnja 1944 kod Banja Luke, u oružanom sukobu protiv partizana. Tako je majka Anica u 2. Svjetskom ratu ostala bez oba svoja sina.
Anica, majka naših heroja i domoljuba, znala je da je njezin mlađi sin Jozo poginuo u blizini Banja Luke, ali nikada nije prihvatila da se njezin stariji sin Ante neće više vratiti svojoj kući, u svoje Kašče! Do svoje smrti (više od četrdeset godina poslije 2. svj. rata), neumorno je molila dragog Boga i sve svece, da se njezin (i naš) Ante vrati. Čekala je da poviri “iza ćoše”… Misleći da je živ, a ne smije se javiti, jer je znala da su je komunističke zvijeri držale “na oku”, s nadom je čekala vijesti ili dolazak naših “iz svita”! Na žalost, takvih vijesti nije bilo. Kada je Anica vidjela da je na kraju svog životnog puta, svoje imanje je s blagoslovom ostavila svojim nećacima, jer joj je u međuvremenu umrlo i treće dijete. Aničina kći Matija je oboljela, nije se udavala, i nije imala djece, te je Anica zbog svoje žrtve, koju je dala kao majka poginulih hrvatskih vitezova, ostala i bez potomaka. Nikada nije osjetila tu radost i Božji blagoslov, što znači biti baka, prabaka…
Iako je prošlo više od četrdeset godina, a o Anti na žalost nije bilo vijesti, Anica ni u svojim zadnjim trenucima nije gubila nadu. Mislila je na svoga nikada prežaljenog sina… U oporuci je dodala da u slučaju da se njezin sin Ante vrati, da se oporuka poništi, a sve njeno što je posjedovala, pripada njemu!
