Možda je u dijaspori
– Razglednica Vrgorca izdavanih do 1941. imam oko stotinu, ali poseban je unikat razglednica sela Kozica u Vrgorskoj krajini. Prikazuje mjesto u selu gdje se spajaju Napoleonova cesta i Rodićeva cesta prema Primorju. Nastala je najkasnije do 1910. godine. Kozica je teško stradala u Drugom svjetskom ratu, rijetko koja kuća je ostala s krovom, puno toga je propalo, pa i tadašnje trgovine gdje se sigurno prodavala ova razglednica. Kozica je iseljenički kraj pa je vjerojatnije, da se ako je koji primjerak sačuvan, nalazi izvan sela, diljem domovine ili još češće dijaspore, gdje je najbrojnija u Australiji, Novom Zelanda i objema Amerikama – govori Branko dok nam pokazuje razglednicu.
Razglednice iz razdoblja Austro Ugarske posebno su zanimljive jer su pisane krasopisom, neke su na njemačkom, a neke na hrvatskom jeziku. Njihov sadržaj utoliko je zanimljiviji jer pismom i sadržajem prenosi dio kulture ophođenja. Nije stoga ništa neobično da sin majku oslovljava sa “velecijenjena gospođa”. Poruke ljubavnog sadržaja također su se prenosile rukopisnim pismom na odgovor kojih se je danima čekalo.
Na hobi ga je navukao kolega
Radonić razglednice prikuplja unazad osamnaest godina iz doba svojih studentskih dana.
– Na taj zanimljivi hobi privukao me kolega sa studija povijesti Čedomir Vojnović iz Omiša koji je kolekcionar razglednica i memorabilija s područja Omiša i Poljica. Najprije sam započeo sakupljati razglednice nastale tijekom socijalističke Jugoslavije, a onda s vremenom one iz doba austrougarske uprave i Kraljevine SHS/Jugoslavije. Razglednice prikupljam kroz kontakte s kolekcionarima, preko aukcija, u suradnji s građanima i slično. Najstarija razglednica Vrgorca koju posjedujem potječe iz 1900. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima moga kolege Igora Goleša, jednog od najvećih kolekcionara razglednica Dalmacije, najstarije razglednice u Dalmaciji potječu iz Zadra 1892., Splita 1893. i Dubrovnika 1895 – govori Branko dok na stolu pokazuje one najvrijednije. Najveći dio starih, austrogarskih razglednica, izradio je kako saznajemo trgovac Jakov Roje, sin Franin, koji je u Vrgorac stigao iz Splita još krajem 19. stoljeća i otvorio trgovinu mješovite robe. I drugi su trgovci izrađivali i prodavali razglednice. Čest je motiv razglednice upravo lokacija Vrgorca gdje je bila trgovina trgovca koji je razglednicu i izradio, pa je to bila svojevrsna reklama samom trgovcu. Razglednice su se u prošlosti izrađivale na različite metode iz negativa fotografija, kamenotisak, knjigotisak, svjetlotisak koji je bio najčešća tehnika tiska dalmatinskih razglednica. Od kraja 19. stoljeća počeo se kolorirati ručno pomoću šablona, a kasnije litografski. Do 1904. u Austro-Ugarskoj cijela je poleđina razglednica služila za pisanje adrese, pa se tekst ispisivao sprijeda, uz sliku. Nakon 1904. poleđina je podijeljena popola, dio za tekst, a dio za adresu, dok je sprijeda stajala samo slika.
Želi sve objaviti u knjizi
– Postoji više vrsta kolekcionara, oni koji uglavnom trguju, zatim oni koji strpljivo grade svoje zbirke, ali ih nikad netko ne vidi osim uskog kruga kolekcionara i ovi treći poput mene kojima je cilj sve što imaju jenom objaviti i predati javnosti. Osnovno obilježje svakog kolekcionara je da idolizira razglednicu kao predmet, po čemu se ja od drugih ne razlikujem, ali sam ipak punokrvni povjesničar, znanstvenik i razglednica mi je važna i zbog informacije koju ona na sebi posjeduje, bilo kroz sliku koja se na njoj nalazi, bilo zbog teksta i adrese. Razglednica nam omogućuje pratiti kako se određeni prostor mijenjao, zgrade dograđivale i to u vremenu kada su fotografije bile rijetkost – nastavlja Radnić osnivač i predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine, prve organizacije ovakve vrste u Vrgorcu, osnovane radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanja povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanja lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Posebno je izazovno u malim sredinama graditi zbirke razglednica i svih drugih memorabilija koje neće nitko nikad vidjeti. Nitko naime ne garantira da će potomci kolekcionara gajiti istu ljubav prema razglednicama, pa se može dogoditi da budu zaboravljene u nekoj staroj ladici na prašnjavom tavanu, s vremenom propadnu ili budu odbačene.
– Zato je važno da se objave u knjigama, a potomci ako ih to i ne zanima, probaju pronaći kolekcionare koji će te razglednice sačuvati. Mene zanima Vrgorac i pozivam svakoga tko ima takve razglednice da mi se javi – poručuje Radnić.
