Koliko novca je „normalno“ da jedno srednjoškolsko dijete ima u džepu tijekom školskog dana koji traje šest do sedam sati? Pitanje koje se sve češće postavlja među roditeljima, nastavnicima, ali i samim učenicima, posebno kada se pogleda stvarnost oko srednjih škola.
Dovoljno je zaviriti u markete i ugostiteljske objekte u neposrednoj blizini škola kako bi se stekao dojam da se ne radi o sitnim iznosima. Gotovina kojom srednjoškolci danas raspolažu nerijetko se kreće između 10 i 20 KM dnevno, a u pojedinim slučajevima i više. Prije samo desetak ili petnaest godina situacija je bila bitno drukčija – dvije marke bile su sasvim dovoljne za školski dan. Sendvič, neka grickalica, eventualno sokić. Usto, postojale su školske kuhinje i kantine – kako u srednjim školama, tako i u osnovnim – koje su imale svoju socijalnu funkciju.
Danas toga gotovo da više nema.
Promijenio se stil života, promijenile su se navike, ali i očekivanja. Učenici tijekom velikog odmora odlaze u markete, kafiće, pekarnice. Kava, energetska pića, brza hrana, gotovi obroci – sve to postaje svakodnevica. No, nameće se ključno pitanje: je li doista nužno da petnaestogodišnjak ili šesnaestogodišnjak svaki dan raspolaže s deset i više maraka i je li to jedna vrsta rizika?
Ono što se često zanemaruje jest socijalna dimenzija problema. U razredu nisu svi učenici u istoj financijskoj situaciji. Dok jedni bez razmišljanja svakodnevno troše iznose koji za neke obitelji predstavljaju ozbiljan udar na kućni proračun, drugi se suočavaju s osjećajem manje vrijednosti, srama ili pritiska jer njihovi roditelji jednostavno ne mogu – ili ne žele – davati toliku svotu novca svaki dan.
Takva razlika, iako naizgled banalna, može kod djece u osjetljivoj dobi stvoriti osjećaj isključenosti, frustracije, pa čak i potaknuti pogrešne obrasce ponašanja – od zaduživanja među vršnjacima, skrivanja stvarnih potreba, do stvaranja pogrešnih vrijednosti u kojima se status mjeri novcem u novčaniku.
Postavlja se i pitanje odgojne poruke. Što djecu učimo ako je svakodnevno raspolaganje većim iznosima novca postalo norma? Učimo li ih financijskoj odgovornosti, štednji i realnim potrebama – ili ih odmalena uvodimo u kulturu pretjerane potrošnje?
Naravno, ne treba idealizirati prošla vremena. Svako razdoblje nosi svoje izazove. No, opravdano je zapitati se je li društvo u ovoj priči napravilo korak unatrag.
Možda rješenje ne leži u zabranama ni u strogoći, već u otvorenom razgovoru – s djecom, roditeljima i školama. U vraćanju fokusa na stvarne potrebe, a ne na navike koje nameće okruženje. Jer pitanje nije samo koliko novca srednjoškolci nose u školu, nego kakve vrijednosti s tim novcem nose sa sobom.
I kamo nas to, dugoročno, vodi.
