Svaka država ima neka mjesta prema kojima gaji osjećaj posebnog pijeteta i ponosa, arhitektonska zdanja, spomenike i simbole koji na poseban način predstavljaju dotičnu naciju, njezinu povijest, uspjehe, snagu inovativnosti i kreativnosti. Tako je svojedobno izabrano i 50 domoljubnih mjesta “koje svaki Amerikanac mora vidjeti”. Među njima su, među ostalim, nacionalno groblje Arlington u Virginiji, Bijela kuća i Capitol Hill te Jefferson i Lincoln memorijalni centri u Washingtonu, Dom neovisnosti u Philadelphiji, Kip slobode u New Yorku, luka Pearl Harbor na Havajima… Ondje su i svemirski centar Houston, vojna akademija West Point, neboder Empire State Building u New Yorku, most Golden Gate pokraj San Francisca te brana Hoover u Nevadi. Riječ je o mjestima i zdanjima na koje su Amerikanci posebno ponosni, bilo da ih podsjećaju na svijetle trenutke njihove povijesti, bilo da govore o snazi i dometima američkog gospodarstva, tehnologije i razvoja.
Kad bismo morali sastaviti takvu listu za Hrvatsku, nedvojbeno bi na njoj posebno mjesto zauzimao novosagrađeni Pelješki most. Riječ je o istinskom simbolu europske Hrvatske, njezina razvoja, zajedništva, inovativnosti i diplomatskog umijeća… Zapravo on je više od simbola, jer je nakon više od 300 godina kopnenim putem spojio Hrvatsku, čiji je jug blo prometno izoliran i ovisio o uskom prolazu kroz drugu državu. Ovaj projekt pokazao je da Hrvatska zna i može (kad hoće) te da u svome razvoju ima snažnu potporu Europske unije, kojoj je stalo do boljitka njezinih članica. Ujedno je najbolji odgovor i onim skepticima koji smatraju da bi Hrvatskoj bilo bolje izvan ove snažne zajednice, koja ima problema i nesnalaženja, ali je još uvijek najbolje mjesto za život u ovom globaliziranom svijetu. Ovaj most ostat će i trajno svjedočanstvo da treba sanjati velike snove i imati dovoljno upornosti da se oni ostvare. O povezivanju hrvatskog juga s ostatkom zemlje sanjale su generacije. Na tome je radio i tome pridonosio niz hrvatskih vlada. Ovaj je projekt čisti nacionalni interes i nadmašuje stranačke razmirice. Zato ga možemo smatrati i simbolom hrvatskog zajedništva. A zajednički je uspjeh slađi kad se prisjetimo svih koji su opstruirali ideju da se Hrvatska kopnenim putem poveže te prestane biti ovisna o raspoloženju pojedinih kratkovidnih političara iz Sarajeva. Hrvatska je na ovom primjeru pokazala što znači biti subjekt, a ne objekt međunarodnih odnosa, što znači voditi suverenu politiku i ne dati se zastrašiti bukačima, kojima nije stalo do dobrosusjedskih odnosa i koji nisu naučili gledati dugoročno, izvan uskih osobnih, stranačkih ili etničkih interesa. Kao što je stvaranje koridora između Dubrovačke i Mletačke Republike bilo važno geostrateško pitanje za očuvanje dubrovačke slobode, ovo spajanje hrvatskog teritorija važan je geostrateški potez u 21. stoljeću. Tim više što Hrvatska uskoro ulazi u schengenski prostor, a uz sve dobre namjere koje je pokazala prema europskoj budućnosti BiH, iskustvo nas uči da se s političkim akterima u Sarajevu teško što može dugoročno dogovoriti. U tim odnosima čak i potpisani sporazumi malo vrijede, a kamoli časna riječ. A za malo glasova u bošnjačkom biračkom tijelu pojedinci (makar se formalno izjašnjavali i Hrvatima) spremni su žrtvovati istinu, pravdu, poštenje pa i budućnost vlastite države. U takvim okolnostima najbolje se pouzdati u vlastite snage i mogućnosti, a dobrosusjedske odnose graditi na čistom interesu i zaštiti prava Hrvata u BiH.
Dobro je čvršće vezati slavni Dubrovnik i jug Hrvatske uz ostatak zemlje, jer posezanja za tim dijelom Hrvatske ne prestaju. Velikosrpski i crnogorski agresori pokušali su ga osvojiti oružjem 1991., nisu uspjeli u tom naumu. Crnogorci su nešto iz svega naučili te se ispričali i nadoknadili dio ratne štete, a Miloševićevi nasljednici u Beogradu i dalje ne odustaju, sada plan tzv. velike Srbije, odnosno smatrati simbolom hrvatskog srpskog sveta” pokušavaju realizirati i svojatanjem dubrovačke književnosti í hrvatskih velikana. Koliko god to izgledalo potpuno smiješno, a argumenti pomalo suludi, nemojmo zanemariti takvu retoriku, jer širenje mržnje i opake pretenzije nasu sjedne zemlje iz Beograda do veli su do krvoprolića i raspada Jugoslavije. Hrvatska je srećom izišla kao pobjednica iz tog nametnutog rata, što mnogi, uključujući srbijanskog predsjednika Vučića, koji je i sam sudjelovao u agresiji, ne mogu još prihvatiti, kao što ne mogu prihvatiti ni hrvatske uspjehe i razvoj. No Hrvatska nema vremena za te jalove rasprave i bavljenje nečijim frustracijama. Hrvatsku čeka još puno posla. Ali stvoreni su solidni temelji.
Da je Hrvatska globalizirana država, svjedoči to da je most projektirao Slovenac, sagradila ga je kineska korporacija I najvećim dijelom financirao Bruxelles. Ali umijeće je sve to povezati, osigurati financiranje I svime time upravljati. Mnogo je simbolike u tome da su velebni most sagradili Kinezi, čiju je moćnu civilizaciju s Europom najprije povezao Marko Polo, koji je prema predaji rođen na susjednoj Korčuli. Kao što je Dubrovačka Republika stoljećima bila most između različitih kultura i civilizacija Istoka i Zapada, moćnih političkih imperija i interesa, i suvremena Hrvatska treba i može biti poveznica između Europe i drugih velikih sila uključujući Kinu. Kineske vlasti svjesne su da im je Hrvatska odškrinula vrata europskog tržišta. Zato smo dobili povoljan, konkurentan i moćan most, koji će biti naj bolji simbol tih novih odnosa i mogućnosti. Uostalom, nakon SAD-a Kina preuzima globalno vodstvo. Kao osvjedočenog američkog partnera, Hrvatsku ništa ne priječi da nastavi graditi dobre odnose i s Kinom, jer treba razmišljati o budućnosti.
A jedan od simbola hrvatske budućnosti je i Nevera Mate Rimca, koja je simbolično “otvorila” velebni most. Kao što Faust Vrančić i Ruđer Bošković svjedoče o doprinosima Hrvata kroz povijest, tako i Rimac Automobili govore o generacijama koje dolaze, njihovoj inovativnosti i kreativnosti te globalnoj konkurentnosti. Njihovo vrijeme dolazi i zbog njih smo otvorili Pelješki most, kako im u nasljeđe ne bismo ostavljali probleme.
