Mons. Franjo Topić jedno je od najpoznatijih lica ratne i poratne Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Danas je u mirovini, ali on sam za sebe kaže da ne miruje.
Otkako se povukao s čelnog mjesta u HKD-u “Napredak”, vodi Zakladu “Ljudsko bratstvo”, koja se nadahnjuje dokumentom “Ljudsko bratstvo”, koji su 2019. godine u Abu Dhabiju potpisali papa Frane i kairski rektor Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib, s osnovnom idejom da su svi ljudi sestre i braća. Zaklada u Topićevu rodnom Novom Travniku podiže kapelu i dvoranu, što ga je prilično zaokupilo.
Nedavno ste promovirali svoj zbornik “Vjera ljubavlju djelotvorna”. Vjera i suživot nešto je što propagirate cijeli svoj život. Koliko je danas snažna vjera kod Hrvata u BiH, a koliko je utjecaj Crkve?
– Prigodom mojega 70. rođendana, nabralo se godina (smijeh, op. Z.Š.), izišao je zbornik i do sada je promoviran u Sarajevu, Splitu i Mostaru. Zbornik predstavlja određeni pregled mojega života i rada kao intelektualca, profesora, kulturnog djelatnika, akademika, dugogodišnjeg predsjednika HKD-a “Napredak”, jedne od najznačajnijih kulturnih organizacija na ovim prostorima, v.d. predsjednika Paneuropske unije BiH i predsjednika Zaklade “Ljudsko bratstvo”. Teško je sve i pobrojati. I sam se nekada pitam kako sam sve to uspio i uspijevam raditi!
Zbornik sadrži radove 40 renomiranih autora, biskupa, profesora, novinara te daje uvid u raznolike aspekte mojega djelovanja na polju kulture, obrazovanja, religije i društvenog angažmana, kao i neke radove od općeg interesa. Uz to ima i nešto biografsko i bibliografsko te fotogalerija. Zahvalio bih svim autorima koji su napisali svoje radove i pridonijeli da ova knjiga bude dobra i zanimljiva.
Što se tiče vjere, treba kazati da je vjeru teško mjeriti, ali može se prosuđivati po nekim pokazateljima. U BiH ljudi još uvijek idu puno u crkvu, većina se krštava, vjenčava, ispovijeda. Bosanskohercegovački katolici uvijek su bili iznad prosjeka aktivni, pa i u komunistička vremena. Bilo je uz ovo i puno sestara i svećenika. Bez obzira na sve probleme, vjera i suživot na ovim prostorima jedno bez drugog ne mogu.
Djeca nisu teret
Pretpostavljam da je Crkvi u Bosni najveći problem manjak vjernika. Ljudi odlaze na sve strane, i to ne od jučer. Postavlja se pitanje opstanka.
– Ljudi su uvijek išli trbuhom za kruhom, sada je u svijetu 240 milijuna ljudi u pokretu. Nije u BiH velika razlika sada i prije, samo sada se preko medija praktički sve zna i stvorila se takva negativna slika. Nas je rat osakatio, katolici su istjerani, posebno iz Posavine. No puno veći problem ne samo za BiH, nego za cijelu Europu, mali je natalitet. Europska statistika veli da je natalitet u Europskoj uniji 1,2 – 1,8 promila, a minimum je 2,2 da se održi status quo. To je matematika. Europa umire, teško je i pomisliti da je sama sebe osudila na smrt.
Trebalo bi mijenjati svijest da djeca nisu teret, nego radost. Bez djece ništa nam ne treba. Ipak ću navesti onu paradoksalnu: nama spasa nema, ali propasti nećemo. To se obistinilo puno puta u povijesti. Moj stav je i model života: nemojmo kukati što je loše, nego činimo nešto i molimo se Bogu da bude bolje. Podsjećam da smo mi zadnja dobro organizirana crkva, a time i zapadna civilizacija sve do Filipina.
Jedan vaš kolega, hercegovački franjevac, nedavno mi je rekao da je danas puno lakše biti svećenik u Hrvatskoj, ciljajući na materijalne povlastice koje je Crkva dobila od države, ali da je to zapravo medvjeđa usluga i da prati rad s vjernicima.
– Mislim da je povijesno iskustvo pokazalo da je za BiH bolje da svećenici nemaju plaću, ali da imaju zdravstveno i mirovinsko. Naši su vjernici uvijek dobro podržavali i uzdržavali svećenike, i u najgora komunistička vremena. Na primjer, župnik u Sočanici kod Dervente (prof. Ćavar), koja je bila mala i zadnja kategorija naših župa, za dvije godine (1977. – 1979.) kupio je Opel Asconu. Govorio je: “Ne znam što ću od sira, kokošiju, suhog mesa…, koje mi vjernici daju.” Inače smatram da svećeniku ljudi najviše zamjere škrtost; ako nije škrt, dobit će puno.
Materijalizam u Crkvi
Je li materijalizam zavladao i Crkvom. I vas se, dok ste gotovo tri desetljeća vodili HKD “Napredak”, prozivalo da gomilate nekretnine, pokrećete banke, osiguravajuća društva…
– Dijelom jest, jer je društvo takvo, a svećenici i sestre dio su društva i podložni su javnom mnijenju i medijskoj propagandi. No treba biti realan, bez materijalnog se ne može živjeti. I papa, biskupi, svećenici moraju jesti bar jednom, nositi neku odjeću, imati stan. No bitno je da materijalno nije na prvom mjestu. Majka Terezija je govorila: “Ako se moje sestre obogate, propast će.” Smatram da je dobar vjernički stav ona molitva u Misi: “Bože, daj nam se tako služiti zemaljskim dobrima da zaslužimo nebeska.”
Smatram da je ovo dobar uvod za razumijevanje vašeg pitanja. “Napredak” je imao od osnutka (1902.) dosta nekretnina; to su bili đački domovi i domovi kulture. Iako još nema u BiH zakona o restituciji oduzete imovine, ipak smo uspjeli dosta vratiti uz velike napore i s dobrim ugledom: domove Bugojno, Busovača, Brčko, Derventa, Kreševo, Mostar, Zenica. Kupres i Zavidovići su specifičniji slučajevi koji bi tražili više prostora. U Sarajevu smo vratili dio, bio je obećan i Konvikt i samo što nije realizirano, ali zakompliciralo se i nismo dobili, u čemu su sudjelovali i “Napretkovi” ljudi. U Zagrebu smo dobili uz ogroman angžaman (bio sam za četiri godine 50 puta u Zagrebu) velik dio nebodera u Bogovićevoj, 150 kvadrata u Ilici i slično u Boškovićevoj. “Napredak” ima četiri zgrade u Osijeku, ali, na sramotu tamošnjih vlasti, “Napretku” nije ništa vraćeno, iako postoji i zakon o restituciji.
“Napredak” je imao i zadrugu, koja je bila do 1945. najveća hrvatska financijska institucija na ovim prostorima. To je bila osiguravajuća kuća i štedionica. Na tom tragu osnovali smo s Vrhbosanskom nadbiskupijom, Franjevačkom provincijom i nekim privatnicima Gospodarsku banku, koja je prodana, zatim “Napredak osiguranje” i neke tvrtke. Prva je namjera bila dati ljudima u strašnom ratu neko zanimanje, jer nijedna banka nije radila, nije bilo ni monetarnog sustava, bili su neki bonovi. A druga je bila ljudima pomoći da imaju neko radno mjesto, jer radno mjesto je najvažnije mjesto na svijetu. Od prodaje dionica “Napredak” i danas ima lijepu svotu novca, inače bi bio sirotinja. Od čega bi se davale stipendije, izdavale knjige, organizirali koncerti, izložbe, davale plaće službenicima itd.? Treba dodati da središnjica i neke podružnice dobivaju sredstava i od države. Nekad je središnjica bila i u proračunu RH; koliko znam, nije već godinama. Da dodam, “Napredak osiguranje” i neke tvrtke su propali jer nije bilo kvalitetnih direktora.
Sjetimo se Šantićevih stihova
Treba istaknuti važnu činjenicu, da je općenito malo kvalitetnih prvih ljudi, a bez dobre prve osobe nikakva institucija ili tvrtka ne mogu biti uspješne.
Često se kaže da Srbi, Bošnjaci i Hrvati u BiH danas žive jedni pored drugih, u svojim zasebnim svjetovima, a ne toliko zajedno. Slažete li se s time?
– Najvažnije je da se ne ratuje. Ponovit ću meni dragu misao: Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa.
Što je za vas BiH. Prva, druga ili već koja domovina?
– Prva. Pa ovdje sam se rodio, ovdje namjeravam i umrijeti. Mislim da je Bosna i Hercegovina moguće i poželjno mjesto za življenje. Ovo nije populizam, ali ja ne bih ni za što zamijenio Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na sve probleme. Imao sam poziva da idem na neke službe u inozemstvo, od vatikanske diplomacije pa dalje, ali nisam htio. Ako nešto ne valja, hajdemo pomalo popravljati. Pozivam sve da se ne sele. Da ponovimo Šantića: “Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije.” Ostao sam i u ratu u Sarajevu, kada je gotovo svatko želio izići. Ja sam izlazio i vraćao se.
Bez obzira na sve poteškoće, a gdje ih nema, smatram da je svugdje život proza, a u BiH je poezija. Stoga, dragi mladi, ostajte ovdje, sunce tuđega neba, rekao bi Šantić, neće vas grijati kao što grije ovo.
Hrvatski političari žale se na položaj Hrvata u BiH, pogotovo zbog činjenice da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva. Vi ste, s druge strane, autor teze da Hrvati nikada nisu bili bolje zastupljeni. Kako to?
– Naravno da bi i Hrvati trebali birati svoga člana Predsjedništva. Ponovit ću što je za neke nevjerojatno: nikada se nije bolje živjelo u Bosni i Hercegovini. Nikada Hrvati, kao ni drugi, nisu imali više nacionalnih i vjerskih prava i slobode. No često se stvara zabuna u javnosti, jer se gleda BiH isključivo kroz vlast, kroz politiku. Vlast je bitna, ali nije jedino bitna. Bošnjaci, Srbi i Hrvati sele se u Austriju, gdje nemaju nikakva nacionalna prava; imaju građanska prava i mogu raditi do mile volje.
Gledajući gospodarski, Hrvati najbolje žive. Treba biti osjetljiv prema ljudima koji su izgubili svoja radna mjesta, pogotovo prema sirotinji. Nemojmo samo govoriti o sirotinji, hajmo im pomagati. A evo nekoliko pozitivnih činjenica. Važno je isticati što je pozitivno, jer uvijek i svugdje i kod svakoga možete naći nešto negativno. Na primjer, Hrvati Viteza imaju više zaposlenih u svojim tvrtkama nego svih 130.000 Hrvata u Austriji. U Kreševu nema nezaposlenih. U Kiseljaku je napravljeno u posljednjih petnaest godina više nego u prijašnjih stotinu godina. Široki Brijeg i Ljubuški cvjetaju. Čak se više Hrvata vratilo u ovu županiju; u osnovnoj školi ima 90 djece čiji su se roditelji vratili iz inozemstva. Hrvati BiH imaju 15 katoličkih škola, 94 civilne škole, dva sveučilišta, dvoje dnevne novine, više manjih novina i više radija… Da dodam, u Bijeljini, Bosanskoj Gradiški puno se izgradilo, a nevjerojatan je podatak da je u Tešnju 14.000 zaposlenih.
No mnogi ljudi sebi su postavili visoke zahtjeve i ciljeve. Čovjek je po naravi nezadovoljno biće i puno pohlepe. Da ponovimo Preradovićeve stihove: “Ljudsko srce zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.”
Ovdje je, pa i u Hrvatskoj, kukanje postalo bolest: kuknjavitis.
Ozdravljenje kao čudo
Jeste li ikada u ove 44 godine požalili zbog svoga životnog i profesionalnog izbora?
– Hvala dobrom Bogu, nikada nisam ni pomislio mijenjati svoj svećenički i profesorski poziv. Uložio sam puno vremena i energije u “Napredak”, PEU, sada Zakladu, ali ne žalim. Mala žalost mi je što sam morao žrtvovati puno od znanosti, jer sam ja bitno znanstvenik. Bogu sam zahvalan da nisam bio pesimist ni u bolesti, ratu, ni sada.
Ovoj je moj put, moja životna misija. Božjom voljom, vjerom u dragoga Boga i izgrađenom snagom optimizma, kroz sve ove godine mojega života i rada nikada se nisam pokajao niti sam pokušao odustati. Sve više sam svakim korakom postizao volju i želju prema naprijed, ostaje nadati se da će biti još dosta mojih životnih koraka.
U životu ste vodili bitke s teškim bolestima. U kojoj mjeri vam je pomogla medicina, u kojoj vjera?
– Ja sam u mnogo toga netipičan, pa i u tome. I jedno i drugo je važno, za mene je vjera važnija. Kad se sve sagleda, moje ozdravljenje je čudo. Prebolio sam lukemiju, na što vi aludirate (1988. – 1989.) i imao transplantaciju koštane srži, tj. krvi, u Essenu, koju mi je dao brat i jedan sam od najstarijih kojemu je to uspjelo. Liječnici su u Zagrebu rekli da nema nikakve šanse. Od desetak nas svi su već u bolnici umrli. Posebna je Božja milost da sam ja odmah prihvatio smrt i napisao oproštajno pismo, a većina prijatelja mislila je da ja nisam svjestan o čemu se radi. I danas smatram da je bolest dio ljudskog života. Govorio sam: “Pa vidite kakva je napeta situacija u Jugoslaviji, bolje je prije umrijeti.”
Radio sam u bolnici (ispravljao studentske pismene zadaće) i molio i bio radostan kao da ću sutra umrijeti, ali i kao da ću dugo živjeti. Za mene se puno molilo privatno i javno, i smatram da su mene ljudi oteli od smrti. Godine 1988. u Zagrebu me za 40 dana, kad se morala zaustaviti akutna leukemija, posjetilo više od 100 ljudi, a neki i po 15 puta: posjećivali su me, naravno, moja rodbina, kardinal Kuharić, biskup Kokša (šest puta), moj nadbiskup Jozinović i biskup Komarica, kolege svećenici više puta, neke časne sestre po 15-ak puta…
Govorio sam doktorima da ne mogu biti loše i kad bih htio. Neki kažu da me je Bog ostavio na životu da uradim sve ovo što sam uradio. Svakako sam beskrajno zahvalan svima koji su me podržavali, a koji me i sada podržavaju. Napisat ću o ovome i drugome i šire u memoarima koje pomalo spremam. Moja poruka je da je za trijumf zla dovoljno da dobri ljudi ništa ne čine. Budimo malo više optimisti. Činimo dobro jer je dobro božansko. Bit ćemo bolji mi i čitav svijet.
