Svjedoči pred živim Bogom o milosti dara roditeljstva i ujedno želi ohrabriti sve koji imaju želju postati roditelji.
„Od 2018. godine u braku sam sa svojom predivnom suprugom Marijanom. Na samom početku našega braka doživjeli smo spontani pobačaj. Nakon toga dugo, jako dugo nismo mogli imati djece. Ta je bol bila duboka i tiha. Nosili smo je svatko na svoj način, ne želeći opterećivati obitelj ni druge ljude. To je bila naša intimna križna postaja”, navodi.
Utjehu je, kako kaže, pronalazio u molitvi. Nedjeljna sveta misa u Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden za njega je oduvijek nešto prirodno i neizostavno.
Snaga vjere
„Tijekom svakodnevne vožnje na posao, gotovo svaki dan molim krunicu. To je postao moj jutarnji susret s Bogom –moj trenutak u kojem nalazim mir i snagu. Jednoga dana poslušao sam propovijed mladog svećenika koja me duboko dotaknula. Govorio je o snazi vjere, o tome da nijedna molitva nije uzaludna, o snazi krunice i bezuvjetnoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji.
Blago onome koji susretne živoga Boga
Posebno me prožela njegova rečenica: „Blago onome koji susretne živoga Boga.“. Često sam ponovno slušao njegove propovijedi, a nerijetko su mi suze tekle niz lice od duboke ganutosti i unutarnje radosti. Taj susret s riječima koje nadahnjuju, s vjerom koja osvjetljava, probudio je u meni još visu nadu, utjehu i vjeru” , kazuje.
Sveta misa u Lovreću
Navodi kako su unatoč crkvenim preporukama pokušali i umjetnu oplodnju u klinici u Heidelbergu.
„Zbog dobi moje supruge (pred 45. godinom), šanse su bile samo 5%. Liječnici su nas upozorili na rizike i gotovo nikakvu vjerojatnost uspjeha. Ipak smo pokušali više puta – bez uspjeha. Nakon svakog neuspjeha šanse su padale sve niže i niže na gotovo 0 %.
Dana 10. veljače 2024. godine bili smo u rodnom selu moga pokojnog oca, u Lovreću, na mladoj misi fra Marka Šimundića. To je bila i moja prva mlada misa. Tijekom slavlja svete mise ponovno sam vidio toga svećenika – don Luku Klaricu“, rekao je.
Duboka povezanost s Bogom
Otkriva kako ga je posebno dirnuo trenutak svete pričesti.
„Don Luka je dijelio pričest s takvom radošću, poniznošću i mirom kakav nikada nisam vidio. Na njegovu se licu vidjela duboka povezanost s Bogom. U tom trenutku osjetio sam snažan poticaj da mu priđem i osjetio sam potrebu razgovarati s njim. Nakon mise pronašao sam ga u crkvi. Upitao sam: „Jeste li vi don Luka?“ Odgovorio je: „Jesam“, i pružio mi ruku. Od prvog trenutka osjetio sam mir i sigurnost. Rekao sam mu koliko su mi njegove propovijedi znače i ispričao mu o našoj želji za djetetom. S velikom pažnjom nas je slušao.
Osjetio Božju blizinu
Zamolio sam ga da nas moli i da nas blagoslovi. Kleknuli smo pred kip Majke Božje koji se nalazio pred oltarom. Položio je ruke na naše glave. Osjetio sam kako mu ruka lagano drhti. U tom trenutku ispunilo me jako duboko, neopisivo i mirno osjećanje. Počeo sam jako plakati – ne od tuge, nego od unutarnje radosti. Osjetio sam Božju blizinu.
Nakon blagoslova don Luka je pomilovao kip Majke Božje rekao nam je:
„Pouzdajte se u nju, ona će to riješiti i dobit ćeš dijete. Ja ću moliti za vas! Neka ovo dijete bude na svjedočanstvo Bogu.“
Ovo je istina koja živi – još danas ove riječi odjekuju u našim ušima i odzvanjaju u našim srcima, dirajući nas dublje nego što možemo izraziti riječima.
Od toga dana u mom srcu se nastanila vjera da ćemo postati roditelji”, nastavlja svoje svjedočanstvo.
‘Duh Sveti nas je vodio i poticao da ne odustanemo’
Nisu prestali moliti, a u svoju nakanu odnosno zajedničku misiju uključili su i svoje prijatelje i obitelj.
„Molitva, međutim, nikada nije prestala. Posjećivali smo svetište Majke Božje u Sinju, molili se u Međugorju, hodočastili svetom Ivanu Krstitelju u Jajcu. Uključili smo obitelj i prijatelje u devetnice i zajedničku molitvu s našom misijom. Duh Sveti nas je vodio i poticao da ne odustanemo. I Bog nas je uslišao.
Moja supruga ostala je trudna – potpuno prirodnim putem. Njezin ginekolog pri prvom pregledu imao je suze u očima. Rekao je da je to pravo čudo i da moramo puno moliti da sve ostane u redu”, govori.
Rodila se malena Matea
„Dana 4. prosinca 2025. godine, u našoj 46. i 47. godini života, Bog nas je blagoslovio zdravom djevojčicom – našom malom Mateom. Vjerujem i svjedočim da je dragi Bog, kroz blagoslov don Luke Klarice, djelovao u našim životima. Smatramo ga oruđem u Božjim rukama, zagovornikom i izvorom blagoslova na našem putu. Njegova podrška bila je poput nježnog vjetra koji nas je podizao kad smo bili potišteni. Upravo u tim dragocjenim trenucima molitve mogli smo se povjeriti Njemu i pronaći utjehu. I Bog je uživao u našim molitvama i njegovim blagoslovom”, nastavlja.
Kaže kako don Luku Klaricu danas zove svojim dragim bratom.
„Čvrsto smo uvjereni da bez Njegove pomoći ne bismo uspjeli. Bog je s nama – poput pouzdanog našega brata Luke koji je uvijek uz nas. Amen On je 14. veljače 2026. krstio našu Mateu u slavlju ispunjenom mirom, radošću i zahvalnošću. Njegovo svjedočanstvo za nas je neopisivo i dirljivo i zaslužuje biti obavezno objavljeno. S potpunom ljubavi i povjerenjem predali smo naše voljeno dijete otvorenim rukama svevišnjem Bogu, Blažene Djevice Marije i našega don Luke, znajući da je ondje sigurno i voljeno.
Božja jubav je veća od svakog straha i jača od svake sumnje
„Naše kušnje pretvorene su u milost. Naša molitve i čežnja pretvorena je u dar života. Bog je preko molitve, blagoslova i vjere pokazao da je Njegova ljubav veća od svakog straha i jača od svake sumnje. Slava i hvala Bogu na svemu”, zaključuje svoje svjedočanstvo.
Za Book.hr posvjedočio Tomislav Bekavac, priredila A. Pranjić
