Rijetki su ljudi poput Borne Bebeka. S jedne strane intelektualac koji je znanstvenu karijeru proveo kao profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. S druge strane pustolov i putolovac, opčinjen Istokom, prije svega Indijom. Stoga nije čudno da su ga njegovi studenti bili prozvali Indianom Jonesom (iako je u mlađim danima više vukao na Roberta Redforda nego Harrisona Forda).
Već je neko vrijeme u mirovini, živi na zagrebačkom Griču, no nipošto ga nije napustio istraživački i pustolovni duh, što otkriva u ovom životnom intervjuu – prenosi Ljubuški portal
Već ste neko vrijeme u mirovini, više ne predajete na Ekonomskom fakultetu. Nedostaju li vam studenti?
Iskreno, ne, jer puno radim. Preuzeo sam preko Karla Habsburškog Kraljevsku akademiju, na tradiciji Kraljevske akademije znanosti koju je 1776. osnovala kraljica Marija Terezija, a čiji su članovi svojedobno bili nobelovci poput Vladimira Preloga. Danas su članovi brojni naši znanstvenici poput Davora Pavune i Ivana Đikića. Dakle, ova naša Kraljevska akademija na Griču osnovana je 2012. godine i mi smo zapravo jedina privatna akademija u Hrvatskoj. Bavimo se znanošću, diskusijama, predavanjima, istraživanjima…
Kraljevska akademija obuhvaćala je svojedobno tri fakulteta – filozofski, teološki i pravni. Pravni fakultet osnovan je 1776. u sklopu reforme visokog školstva u Habsburškoj Monarhiji. Bio je smješten u zgradi Kraljevske akademije znanosti na Trgu sv. Katarine na Gornjem gradu. Prvi profesori izabrani su na temelju natječaja, a izbor je potvrdila kraljica. Nastava je počela 4. studenog 1776. godine pa se taj datum obilježava kao Dan fakulteta. Nastavni jezik bio je latinski, ali mogao se koristiti i hrvatski čiji je udio postupno rastao. Tradicija akademije donekle je prisutna i u današnjem školstvu; razumijevanje općih zakonitosti i razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja u učenika cilj je većine obrazovnih ustanova. Osim toga, naziv akademija i danas se koristi u imenima najviših znanstvenih ustanova nekih država.
Znači, nije vam dosadno, još ste aktivni i puno radite unatoč tome što ste u mirovini?
Uopće mi nije dosadno, jer biti predsjednik Kraljevske akademije jako je dinamično. Svake srijede imamo predavanja za koja treba puno pripreme. To mi uzme puno vremena.
Kako provodite umirovljeničke dane? Je li vam mirovina dovoljna da tu i tamo nekamo otputujete?
Evo, sada razgovaramo jer sasvim slučajno nisam otputovao u Južnu Ameriku. Tamo sam trebao ići kao član High Tablea sveučilišta Oxford na čijim sjednicama redovito nastupam. Usto sam i član Sveučilišta u Heidelbergu, odnosno njihove najslavnije bratovštine o kojoj je snimljeno dosta filmova. U tu bratovštinu nisi mogao ući bez mačevalačkog dvoboja. A da bi se dobilo zeleno svjetlo za takav dvoboj, treba dobiti dozvolu policije da ste za to psihički sposobni. I tako sam mačevao s dugogodišnjim prijateljem Heikom von der Leyenom, suprugom današnje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. S njima sam kućni prijatelj, čak sam im bio i na svadbi. Čujemo se skoro svaki dan, evo jučer smo se čuli, privatno naravno, jer ja se ne miješam u politiku kao ni on. On je liječnik i mi imamo svoje teme daleko od politike.
Rođeni u Zagrebu i cijeli ste život ovdje. No odakle su Bebeci došli u hrvatsku metropolu?
Bebeci su originalno, pravo seljačko narodno plemstvo. Otac Blagomir je iz Šipovače pokraj Ljubuškoga, ali bio je u partizanima. Bio je Titov pratilac, no dali su mu dali dozvolu da me krsti. Krstio me mostarski biskup Petar Čule. Majka Ana Denisa potječe iz plemićke obitelji Pejačević. Tata je, dakle, bio partizan, iskreni idealist koji se zaljubio u moju majku, groficu. Upoznali su se kao u filmovima: tata Hercegovac došao je u Zagreb, kao oficir s ružom, u partizanskoj se uniformi prošetao Gornjim gradom, bio je jako šarmantan. A mama je bila u zatvoru. Prvo kod ustaša jer je plesala američke plesove i slušala američku muziku, a onda su došli partizani koji su je zatvorili iz istog razloga. Onda je došao tata i u svom stilu joj rekao: “Udaj se za mene i prestani ludovati.” I tako je bilo. Bio je to jako zanimljiv brak. Mamin ujak bio je Adolf Sabljak, domobranski glavnostožerni general i ustaški pukovnik. Strijeljan je odmah nakon rata.
Vaš je tata, dakle, bio jako blizak Josipu Brozu Titu. Je li zahvaljujući tome uspio raditi unosne poslove u zemljama iz Pokreta nesvrstanih?
Moj je otac bio hidrolog. Pratio je Tita na putovanjima etiopskom caru Haileu Selassieju i tamo je neko vrijeme ostao kao savjetnik za hidrologiju. Poslije je otišao k iranskom šahu, zatim u Singapur, k Pinochetu, Gadafiju… sve samim diktatorima kod kojih je radio megalomanske projekte.
Dakle, otac vam je bio istraživač podzemnih voda. Je li mu Tito dozvolio da radi u tim zemljama? Jeste li vi putovali s ocem?
Cijeli sam život putovao s njim. I naravno da nije mogao raditi bez zelenog svjetla Josipa Broza Tita jer je on bio jedan od njegovih pratioca. Iako je stalno putovao, uvijek je bio u kontaktu s Titom, i dalje su surađivali.
Što je točno radio otac – kakvo je to bilo istraživanje? Je li dobro zarađivao?
Istraživao je isključivo vodu. Nije se bavio politikom. Bio je u Partiji, ali je bio stručnjak za vodu pa se poslije rata htio usredotočiti isključivo na to. Zarađivao je jako dobro. Pa mene je školovao u Engleskoj, prvo u internatu, a kasnije sam uz Oxford i LSE pohađao i Heidelberg gdje mi je predavao Gadamer. Studirao sam fiziku, ali nekako sam se pronašao u filozofiji. Zaista sam odrastao u najboljim školama. Sve što novac može kupiti tata mi je omogućio, ali sve što je zaradio bilo je poštenim radom. Bio je žestoko protiv korupcije i kriminala.
Kako je bilo na tim putovanjima? Je li vas otac ostavljao u hotelskim sobama dok se on zabavljao do kasnih sati?
Nismo bili po hotelima, uvijek smo imali kuće, i to luksuzne, sa slugama… u Iranu, Etiopiji, Libiji dok je još bio kralj Idriz, prije Gadafija. To je bio lagodan i udoban život u kojem sam živio i odrastao, ali tata se jako mučio i krvavo zarađivao novac. Možda je mogao ostati u Jugoslaviji, možda bi imao više, ali htio je isključivo živjeti od svog rada, i to pošteno. I u tome je uspio.
Možete li se prisjetiti nekih anegdota s tih putovanja?
Bilo je dosta anegdota, ali jedno putovanje je nezaboravno. Letjeli smo u Libiju, u oazu Kufra, i imali prisilno slijetanje. Sletjeli smo u pustinju gdje smo se izgubili. Lutajući, naišli smo na olupinu aviona iz Drugog svjetskog rata Lady Be Good. O tome je snimljen film i napisano nekoliko knjiga. To je jedna jako romantična priča. Iz bilješki Lady Be Good zapravo smo rekonstruirali gdje smo, jer je zbog magnetskih smetnji bio blokiran radar i nismo znali u kojem je smjeru Kufra. Tako smo iz tih bilješki ustanovili koji je pravac prema oazi i uspjeli stići do nje.
Kakav je bio otac?
Prvenstveno je bio fantastično pošten. Sva njegova braća zgražala su se kad se on pridružio partizanima dok su oni bili u “hrvatskoj” vojsci. Zbilja je bio pravi antifašist kada je to trebalo biti. Danas se svi lupaju u prsa kako su bili antifašisti i to mi se već gadi. Bio je nevjerojatno principijelan. Poslije rata otišao je raditi u svoju struku i nije se htio više petljati u politiku. Čitav život bio je odan svome poslu i obitelji.
Je li majka nekad išla s vama?
Rijetko je išla s nama. Živjela je u Oxfordu u Engleskoj i tamo se sprijateljila s dekanicom jednog koledža koja joj je dala posao knjižničarke. Nije nešto ozbiljno radila, bila je zgodna, fascinantna, šarmantna, inteligentna, resecirala je rusku poeziju i obožavala Ruse. Poslije toga došla je u Zagreb gdje je na Ekonomskom fakultetu također radila kao knjižničarka.
Završili ste studij filozofije i ekonomije, ali ste magisterij na temu ekonomije u zemljama u razvoju prekinuli da biste otišli na Istok. Što vam je tako magično u Istoku?
Tu je ključnu ulogu odigrao Željko Malnar koji me potpuno oduševio i rekao – idemo na Istok snimiti film. I prije sam s ocem prošao cijeli Istok, od Indije nadalje. Ali ovako kako sam išao s Malnarom, putovao konjima, devama… to je bilo nešto nevjerojatno. Mi smo na tim našim putovanjima upoznali mnoge visokopozicionirane ljude, među kojima i indijskog premijera Rajiva Gandhija kod kojeg smo i spavali. Tu moram spomenuti jednu anegdotu. Naime, na putu preko Indije zastali smo u New Delhiju, a Željko je opet izveo nezaboravan štos. Vozio se u rikši i u džepu mu je ostalo 10 rupija. Kad je vidio da neće imati dovoljno novca, odglumio je pred vozačem da mora hitno razgovarati s Gandhijem. Ovaj ga je odvezao do telefona, a Željko je Rajivu rekao da je gladan. Rajiv, koji je bio zafrkant, sjeo je u automobil i donio mu dvije šnite kruha pa je vozač odustao od naplate duga.
Kako ste se spojili vi i Željko Malnar?
S Malnarom me ranih osamdesetih upoznala pokojna heroina hrvatskog glumišta Ena Begović. Ključan susret koji nas je zauvijek spojio zbio se ispred Zvečke. Naš prvi susret bio je jako šarmantan. Moj prvotni plan bio je da s njom otputujem u Afganistan. Ena je bila divna žena, a prije nego što je postala slavna glumica, bila je studentica prava. Međutim, baš tada negdje dobila je ulogu pa je izgubila interes. Mi smo u međuvremenu odlučili da ćemo dio puta jedriti, što bi njoj bilo prenaporno.
Malnar i ja imali smo jednaku strast prema filozofiji, misticizmu, mudrosti Istoka. Kad smo se upoznali, osjećali smo se kao da se znamo sto godina. Odmah smo otišli u Blato i tamo smo se hrvali kao Indijanci da vidimo tko je jači. Iako sam dao sve od sebe i uvijek sam mislio da sam najveći frajer, Malnar je pokazao da mu nitko nije ravan. Zaista je bio veliki frajer u svemu. Tako smo se dogovorili i zajedno odlučili proputovati Istok. Za tadašnju zagrebačku televiziju napravili smo seriju od 12 filmova. I to su bili počeci naših zajedničkih pustolovina i snimanja filmova.
Zadržali ste se u Indiji, čime vas je osvojila ta zemlja? Kako ste gledali na taj kontrast – s jedne strane magične duhovnosti, a s druge strane brutalnog kastinskog sustava?
Čak osam puta bio sam u Indiji, a najdulje sam bio godinu i devet mjeseci. To je prilično dugo. Bio sam kod jednog vođe hinduističke branše, kriya joge, koji ima milijune sljedbenika, s Hariharanandom Giri. Bio sam s njim u njegovoj kući. Kao što je Malnar bio s Rajivom Gandhijem.
Bio sam s tim slavnim guruom i kod Sai Babe. Malnar je jako cijenio Sai Babu, međutim ja nisam vidio nikakvo čudo kod njega i to sam mu rekao. Recimo, moj guru Hariharananda je za sve druge lebdio, no ja sam mu rekao: “Vi za mene ne lebdite.” Uzvratio mi je da je to zato što ja imam takav mozak. A to mi je nasljedstvo od oca, imam realističan mozak. Iako sam za mistiku, ja sam razmišljao na drugačiji način.
Malnar i ja smo cijelo vrijeme bili zajedno, osim pri ulasku u Stakleni grad. U njega nisam ušao jer sam izgubio vjeru u njega. Došli smo na tu lokaciju, ali sam stao. Ne znam zašto, od straha ili nečeg drugog, uhvatila me neka panika. Malnaru nisam rekao da me uhvatila panika, već da sam bolestan. Prije nego što je umro pozvao me i rekao: “Borna, nije to nikakva alegorija, ja sam bio u Staklenom gradu i onaj opis Staklenog grada je onakav kakav grad zaista jest.” Povjerovao sam mu, i dalje vjerujem, on je izazvao tu promjenu svijesti kod mene. Da sada odem opet, možda bih to i sam vidio i u sve to vjerovao. Ali kada sam bio u Indiji, previše sam bio pod utjecajem svoga oca koji je bio prirodni znanstvenik i taj njegov čvrsti pristup nije mi dozvolio da vjerujem u te stvari. Da je Malnar poživio, napisali bismo novu knjigu.
Je li vas Indija promijenila? Jeste li tamo pronašli neki svoj mir, produhovljenje?
Apsolutno. Sebe prvenstveno smatram piscem i filozofom iako imam magisterij iz ekonomije i mislim da sam dobar ekonomist. Savjetujem danas velike kompanije kako u Hrvatskoj tako i u svijetu o ekonomskoj politici. I zaista su mnogi bivši i sadašnji ministri bili moji asistenti, nije ih fer sada ih nabrajati. Ali u Indiji sam vidio da je taj misterij jedna duboka istina i baš sam se produhovio. Ali ne u smislu da sam postao Indijac i obukao indijsku odjeću, da hodam okolo i vičem “hare krišna” i plešem. Unutar bilo kakve humanističke kulture, islama, budizma postoji jedna perenijalna filozofija koju Indijci zovu sanathana dharma, što znači vječna istina. O tome pišem u svojoj prvoj knjizi “Santana”, iako je pisana prije 40 godina, ljudi je još uvijek traže i kupuju. Prodana je, kao i “Stakleni grad”, u više od 80 tisuća primjeraka.
Kako ste sve putovali, kojim prijevoznim sredstvima i što vam je bilo najteže?
Putovali smo na različite načine, avionima, džipovima, autobusima, konjima, devama. Iskreno, za mene je bilo najteže i najopasnije jedrenje Indijskim oceanom. Iako sam se smatrao iskusnim jedriličarom, neke situacije na uzburkanom oceanu uvjerile su me u suprotno. Jedrenje Oceanijom i Indijskim oceanom bilo je najopasnije. Oluje i vjetrovi u tom su dijelu svijeta nepredvidivi, a mi smo malo precijenili svoje mornarske vještine, čak i ja koji sam u jedrenju bolji od Malnara. On je od mene bio bolji vozač, a ja bolji jedriličar. Jedna je stvar jedrenje Sredozemljem, a sasvim druga oceanima. Tamo sam shvatio da nisam toliko dobar kao što sam mislio. Kad jedrim Hvarom, onda mi se dive jer sam oplovio svijet, ali Dalmatinci neusporedivo bolje jedre od mene.
Magisterij ste nastavili u njemačkom Heidelbergu, na najstarijem sveučilištu u Njemačkoj, a kasnije se školovali u Londonu. No čini se da vas život u bogatoj zapadnoj Europi nije fascinirao?
Ja sam za jedinstvo, ali kao jin i jang, dva osnovna pojma kineske filozofije koji se prikazuju posebno i naizgled su nespojive sile prirode koje se nadopunjuju. Jin i jang simboliziraju dvojnosti u svijetu, kao što su primjerice svjetlo i tama, muško i žensko, visoko i nisko, toplo i hladno.
Ali jin i jang ipak se nadopunjuju i surađuju te udruženi čine tao (jedinstvo). Po tome se oni razlikuju od dvojnosti u pravim dualističkim sustavima, gdje se elementi dualizma nepomirljivo sukobljavaju. Simbol jina i janga pokazuje njihovu komplementarnost jer se oni po svojoj vijugavoj stranici savršeno sklapaju u oblik kruga, a osim toga svaki od njih sadrži i djelić drugoga – crni kružić u bijeloj polovici i bijeli kružić u crnoj polovici simbola.
Istočnjaci se ne bave samo meditacijom i filozofijom. Nije da u Indiji nema televizije i mobitela, mislim da su danas i prvi u proizvodnji softvera, ali ne gube duhovnost zbog toga. Na Zapadu je iznimka sretan brak i svaki treći kod nas se raspada. U Indiji se raspada jedan od njih tisuću. Istina, ima kod njih nekih ludih sekta koje spaljuju udovice itd., ali indijsko društvo izuzetno poštuje žene. Živio sam tamo dugo i znam to. Tamo vlada harmonija muškaraca i žena i duhovnosti i tehnologije. U tome su oni ispred nas i zato volim Indiju.
Kakva su bila ta putovanja s Malnarom, jeste li upadali u nevolje?
Jako često smo znali upasti u nevolje. Nismo o tome htjeli pisati. Primjerice, u Indiji ima mnogo razbojnika, bandita i ubojica. Bili smo napadnuti i od razbojnika u Iranu, ali oni su nas pustili, i razbojnici imaju neku etiku. Malo su nas gledali, jahali oko nas, rekli nam “halal” i otišli.
Kada ste vi putovali, sve je bilo primitivno, nije bilo GPS-a, mobitela itd. Kako je to izgledalo?
Malnar je bio jako vješt s vožnjom i snalaženjem s kompasom. Strašno dobro se snalazio u navigacijama i točno je znao kako i gdje trebamo ići. Iskreno, nisam razmišljao nikada dok sam bio s njim jer je on bio vodič bez premca.
Jednom ste rekli da ste se na tim putovanjima stalno svađali i tako usklađivali svoje stavove?
U životu sam se najviše s njim slagao iako smo imali dosta različite stavove. U početku smo bili kao dva ovna na brvnu, ali kasnije smo otkrili zlatni rez, složili se i ostali složni sve do njegove smrti. Mislim da neslaganje nije nešto negativno. Iako se u nekim stvarima nismo slagali, na kraju bismo se ipak složili. Rasprava o nekim stvarima jako je dobra. Uvijek dolaziš do nekakve bolje i kvalitetnije ideje. On je imao tvrde stavove, ali nisam ni ja zaostajao. U svakom slučaju uvijek smo se usuglasili oko važnih stvari. Bilo je vike i galame, ali to smo smatrali “ugodnom” raspravom.
Nabasali ste na ljudoždere na Solomonskim otocima. Kako je protekao taj susret?
To su bili baš pravi primitivci, ne možeš ih ni opisati. Ali Malnar je i tu bio superioran, s tim “praljudima”. Odmah je s njima uspostavio kontakt i dali su mu najviše odlikovanje – izrezbarenu koru drveta koja danas vrijedi čitavo bogatstvo. Mislim da su to dobili samo Željko Malnar i britanska kraljica. Nevjerojatno koliko je bio sposoban u komunikaciji s tim urođenicima. Ja sam se bojao da me ne pojedu, užasno sam se plašio. Bili smo tamo tri duga tjedna, a ja sam cijelo vrijeme umirao od straha. Spavao sam uz Malnara jer sam bio siguran da me tu neće nitko ubiti i pojesti. Jer on je potpuno vladao situacijom. Imao je nevjerojatnu energiju i hrabrost. Moram priznati da sam od njega naučio kako se baciti među morske pse i preživjeti. I to sam radio nekoliko puta.
Što ste jeli u ta tri tjedna? Nisu vam valjda dali ljudsko meso?
Svašta smo jeli. Iskreno, nisam razmišljao je li tu bilo ljudskog mesa ili nije. Nije baš sve bilo fino, ali morali smo jesti da preživimo. Na kraju sam i ja postao kao i Malnar, snimao sam ga kako se ponaša prema njima i tako sam se i sam počeo ponašati. Ali to je bilo pri kraju.
Kakvo je bilo iskustvo na Tibetu? Je li grad Lhasa stakleni grad?
Žao mi je da se ne rješava problem Tibeta jer ja simpatiziram i Indiju i Kinu, ali posebno simpatiziram Tibet koji je pravi dragulj. Uzdam se u kinesku mudrost da će oni tim svetim ljudima dati pravo i slobodu. Njihov vođa dalaj lama još je uvijek u progonstvu. Malnar i ja smo ga sreli nekoliko puta i s njim smo imali jako dobar odnos. Poklonio nam je osobno svoj šal. Mi smo simpatizirali Kineze, ali isto tako zavoljeli dalaj lamu i ljude na Tibetu. Stakleni grad je zapravo cijeli Tibet, a ne samo grad Lhasa.
Možete li se prisjetiti još nekih anegdota, recimo kad ste pokušali ući u Sulejmanov harem?
Bilo je mnogo anegdota. Zaista ih ne možeš sve nabrojiti jer bi to značilo pisanje desetak knjiga. Recimo, sjećam se kad smo Malnar i ja bili u Afganistanu za vrijeme invazije SSSR-a na tu zemlju. Bili smo tri tjedna, a hrana je bila katastrofalna. Kada smo prošli granicu u Kini, navalili smo u prvi restoran. Koliko nam je nedostajala hrana i piće da smo tu ostali dva tjedna! Moram priznati da smo bili nestašni, neustrašivi i mladi pa smo se mnogo puta doista našli u opasnim situacijama. Evo, recimo, to što spominjete, kad smo stigli u Istanbul i željeli pod svaku cijenu ući u Sulejmanov harem iako je to bilo strogo zabranjeno.
Harem je bio opasan visokim zidom na čijem vrhu su bile krhotine stakla. No odlučili smo se popeti. Ja sam krenuo prvi, a Željko mi je pomagao dohvatiti rub zida. Popeo sam se i porezao se na staklo. Ruka je krvarila i morao sam sići, a nisam mogao. Željko je stajao na rubu stijene i hladno mi je rekao: “Skoči mi u naručje!” Rekao sam mu da je lud jer ćemo obojica poginuti. Ali nisam imao izbora. Zažmirio sam i skočio. Željko me je dočekao u naručju i obojica smo se sretno spustili. Bio je čovjek u kojeg sam se mogao apsolutno pouzdati.
Što se tiče bivšeg premijera Rajiva Gandhija koji je stradao u atentatu samo dva tjedna nakon što smo se oprostili s njime i krenuli dalje, s njim smo bili u sjajnim odnosima. Malnar je bio dobar prijatelj s Rajivom, a ja sam poznavao njegovu ženu Sonju koja me osobno pozvala nakon što sam napisao knjigu “Santana”. Knjiga im se sviđala jer je govorila o indijskoj kulturi i filozofiji. Održao sam tamo nekoliko predavanja.
Prvi put kada sam sreo Rajiva Gandhija upitao me poznajem li Željka Malnara. To pokazuje koliko su ti indijski vođe jednostavni ljudi. Zamisli, on je bio premijer i pita me za Željka Malnara! Kod njih smo neko vrijeme stanovali kao obiteljski prijatelji. U Indiji smo živjeli i s hipijima, proputovali čitavu primitivnu Indiju da bismo se odjednom nastanili kod indijskog premijera. Strašno me pogodilo kad sam čuo da je ubijen, kao da su mi ubili najbližeg rođaka.
Bio sam dobar i s pakistanskom premijerkom Benazir Bhutto. Ona je zaista bila prava ljepotica. Poznavala je i moju mamu jer je često dolazila na sveučilište Oxford i nerijetko su išle na ručak i družile se. Ona je bila mlađa od mene dvije godine i moram priznati da sam bio zaljubljen u nju. Upoznao sam i Imrana Khana, pakistanskog premijera koji je igrao kriket. Zaista sjajan lik. Žao mi je što je tako završio, u zatvoru.
U svakoj svojoj priči spominjete Željka Malnara. Kako ste primili vijest o njegovoj smrti?
Još se nisam pomirio s tim ni prihvatio njegovu smrt. Gotovo svaki dan molim za njega. Jako mi nedostaje i to je jedna rupa u meni koju moram ispuniti, to mu dugujem. Njega je obožavao cijeli svijet. Bio je svjetski čovjek. Nigdje nije došao a da ga nisu zavoljeli. Gdje god se pojavio, bio je prava senzacija. Ne samo u Indiji, Iranu, Afganistanu, Tibetu, Turskoj, nego baš svugdje.
Studenti su vas prozvali Indianom Jonesom. Kako ste pomirili ta dva duha – znanstveni i pustolovni?
To je specifično. Zaista sam kao Indiana Jones, i znanstvenik i pustolov. Jones je izmišljeni lik, ali kao da je rađen po meni. On je izmišljen i fikcija, a ja sam živ. Ja sam i ozbiljni profesor i neozbiljni avanturist.
Jedno ste se vrijeme pokušali baviti politikom. 2000. godine kandidirali ste se za predsjednika države. Zašto?
Predao sam kandidaturu, ali kad sam malo bolje razmislio, odustao sam. Shvatio sam da moja misija nije politička. Nisam ja za politiku. Ja sam filozof, profesor i pustolov. Politika i to su dva različita i nespojiva svijeta.
Josipa Broza Tita znali ste zbog povezanosti s ocem. Jeste li upoznali i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana?
Naravno da sam ga upoznao. Jedno sam vrijeme bio u njegovu kabinetu kao savjetnik. Dobro smo surađivali.
Kao ekonomist zagovarali ste uvođenje eura. Hoće li to biti dobro za hrvatsku ekonomiju?
Uvođenje eura došlo je u najgorem mogućem trenutku, ali ipak je dobro za Hrvatsku. Imam visoko mišljenje o guverneru narodne banke Borisu Vujčiću koji je također član naše akademije. Bolje da se to dogodilo u ovom, iako nesretnom momentu, nego da se uopće nije dogodilo. Mislim da nas je na kraju uvođenje eura i spasilo, tu premijera Plenkovića u potpunosti podržavam. I drago mi je što je mnogo mojih asistenata u tome sudjelovalo.
Može li se Hrvatska i dalje oslanjati isključivo na turizam, nakon iskustva pandemije?
Naravno da se ne možemo i dalje oslanjati samo na turizam. Imamo fantastične ljude, recimo Matu Rimca, no problem je što mi u Hrvatskoj nemamo kapacitete da financiramo tako velike projekte. To je jedan od razloga i zašto većina naših znanstvenika odlazi u svijet.
Nije to samo kritika Hrvatskoj, već Europskoj uniji koja bi se trebala pobrinuti za velike projekte i ulaganja u svim državama članicama. Jedino ulaganje EU može pomoći da se razvije hrvatski talent.
Normalno da je osa na Istok kad ga Zapad nebi ni primija.
Znaju oni poznat ko je ko.
Imaju oni svoje pijine malo jace Fala Bogu..
Hrvatska se mora oslanjat na turizam vise nego sto se i prizna. a ako dodje do neke promijene nebi trebale biti u smijeru teske industrije i narusavanju eco sustava. Covik je malo na svoju ruku Auto industrija je zahtijevna od dijelova do bojenja pa dalje .. Moglo se znati da jedan Rimac nece sve uspijet kod nas. Skolovat mlade ljude na izradi raznih chipova na izradi tehnologije buducih automobila a ne na sklapanju istih. Treba se dat na stvarni posa ne vise psihologje i economije traceva i knjizurina od 400 listova. Stvarni posa stvaranje i proizvodnja novih stvari koje danasnji… Read more »
Sta bi vi samo pametovat ko i dosad na Komunisticki nacin nece ic virujte..
Iskoristio mogućnosti koje mi nismo imali.
Takvih je na stotine, Štrok, Milić,Končar, Špiljak … i t.d.
Nego, ima li obitelj, ženu, djecu …
Samo djeca Udbaša i jugokomunistickih rukovodilaca (nije hrv.) su bili “zlatna mladež ” u crvenom sistemu (sustavu).