Nekadašnja Duhanska stanica u Ljubuškom desetljećima je bila mjesto rada, proizvodnje i svakodnevnog života brojnih ljubuških obitelji. Danas je velik dio kompleksa izvan svakodnevnog života grada, no diplomski rad mlade arhitektice Marte Majić pokazuje kako bi ovaj vrijedan prostor mogao dobiti potpuno novi život – bez brisanja njegove prošlosti.
Majić je ove godine završila diplomski rad u sklopu Double Degree programa Architecture and Urban Design između Politecnico di Milano i TU Graz, a za temu je odabrala upravo svoj rodni Ljubuški i njegovu nekadašnju Duhansku stanicu. Rad nosi naziv „Layers of Memory“ (Slojevi sjećanja), a mentorice su bile prof. Giulia Setti s Politecnico di Milano i dr. Marisol Vidal s TU Graz.
Projekt je na završnim obranama dobio maksimalnu ocjenu na oba fakulteta, dok ga je TU Graz nominirao i za GAD Awards 26, čiji se rezultati očekuju u listopadu.
Od zatvorenog kompleksa do prostora susreta, kulture i rada
Marta Duhansku stanicu ne promatra samo kao skup starih industrijskih građevina koje treba obnoviti. Polazi od ideje da se njezina povijest i arhitektura trebaju sačuvati, ali istodobno prilagoditi potrebama današnjeg Ljubuškog.
Nekadašnji prostori skladištenja i proizvodnje u projektu postaju mjesta susreta, učenja i zajedničkog života, a predviđaju se kulturni i obrazovni sadržaji, izložbeni prostori, javna pozornica, radionice, sadržaji za zajednicu, lokalne inicijative i manju proizvodnju.
Riječ je o iznimno velikom prostoru u samom središtu Ljubuškog. Prema podacima navedenima u radu, područje obuhvaća oko 24.680 četvornih metara, dok preostale građevine zauzimaju oko 3.420 četvornih metara. Autorica ga opisuje kao najveći kontinuirani blok u središnjoj zoni grada.
Upravo njegov položaj, veličina i povijest otvaraju mogućnost da Duhanska stanica ponovno postane važan dio gradskog života.
Nije riječ samo o arhitekturi – nego i o sjećanjima Ljubušaka
Posebnu vrijednost diplomskom radu daje istraživanje povijesti duhana u Hercegovini i života ljudi povezanih s Duhanskom stanicom.
Marta je razgovarala s ljudima koji su tu povijest osobno živjeli, među njima i s bivšom radnicom Duhanske stanice, kao i s članovima vlastite obitelji koji su bili dio nekadašnje kulture uzgoja i obrade duhana.
Svjedočanstva otkrivaju kako je izgledao rad u magazinima – žene su sortirale i slagale duhan, komisije su određivale njegovu vrijednost, a potom je pakiran u bale i upućivan na fermentaciju. U sjećanjima nekadašnjih radnika ostali su drveni podovi i stubišta, prašina, vrućina i karakterističan miris fermentacije duhana.
Jedna od bivših radnica posebno naglašava koliko je kompleks nekoć značio Ljubuškom: u njemu je bio zaposlen velik broj ljudi i od njega su živjele brojne obitelji. Za stare građevine kaže kako ih ne bi trebalo rušiti, nego obnoviti i ponovno koristiti.
Upravo su takva osobna svjedočanstva važan dio rada jer arhitektonskom projektu daju ljudsku dimenziju i čuvaju uspomene koje s odlaskom generacija polako nestaju.
Duhanska stanica kao dio identiteta grada
U radu se podsjeća i da duhanske stanice predstavljaju dio austro-ugarske industrijske baštine Bosne i Hercegovine, ali da su mnogi takvi kompleksi zbog zapuštenosti, birokracije i češćeg opredjeljenja za rušenje umjesto obnove postupno nestajali.
Duhanska stanica u Ljubuškom pritom nije bila samo mjesto prerade duhana. Njezin razvoj bio je povezan s gospodarstvom brojnih obitelji, ali i sa širenjem samoga grada. Danas se, unatoč položaju u samom urbanom središtu, kompleks nalazi izvan glavnih tokova svakodnevnog gradskog života.
Marta svojim projektom zato ne nudi rušenje i gradnju potpuno novog prostora, nego adaptivnu transformaciju postojećega – dodavanje novog sloja života uz očuvanje onoga što Duhanska stanica već nosi u svojim zidovima.
Kako sama ideja rada sugerira, između materije i sjećanja Duhanska stanica može postati prostor otvoren promjenama, u kojem novi sadržaji ne brišu prošlost, nego je nastavljaju.
Projekt tako otvara i šire pitanje koje je za Ljubuški posebno zanimljivo: može li prostor koji je nekada hranio brojne obitelji i obilježio jedno razdoblje razvoja grada ponovno postati mjesto u kojem se Ljubušaci susreću, rade, stvaraju i provode vrijeme?
Diplomski rad Marte Majić pokazuje da odgovor ne mora biti rušenje prošlosti i početak ispočetka. Ponekad budućnost grada može početi upravo od onoga što već ima. Projekt svojim stavom ujedno predstavlja kritiku današnjeg odnosa prema kompleksu i industrijskoj baštini općenito. Ideja je pokazati kako adaptivna transformacija, umjesto rušenja i zamjene, može ponuditi novi život postojećim strukturama, ali i potencijalno poslužiti kao model za druge napuštene duhanske stanice u BiH.
Osnovne informacije i dio materijala iz diplomskog rada možete pogledati na poveznici na projekt objavljen na stranici Politecnico di Milano
Layers of memory : upcycle of the former tobacco station in Ljubuski, Bosnia and Herzegovina
