Turci u početku svoje vladavine nisu rušili sakralne objekte jer su se bojali otpora lokalnoga stanovništva nego su nastojali učvrstiti vlast u novoosvojenim krajevima pa su vršili sustavnu islamizaciju stvarajući sloj domaćega islamiziranoga stanovništva inzistiranjem na zahtjevu da vlasnici zemlje i drugih nekretnina mogu biti samo osobe islamske vjere zbog čega su se mnogi imućnici odrekli kršćanske vjere samo da sačuvaju imanje. Dovoljno je bilo da jedan član zadruge prihvati islamsku vjeru pa tako i dalje ostane vlasnik svoje zemlje jer je zemlja u turskoj carevini pripadala caru (sultanu) i onima koji su bili carske vjere. Zbog neizblijedjelih rodbinskih odnosa islamiziranih i neislamiziranih stanovnika Turci su u početku prakticirali dovođenje vojnih i administrativnih upravitelja iz drugih krajeva. Vojni zapovjednik (dizdar) na brdu Butorovica iznad Ljubuše1 bio je sredinom 16. st. Nesuh-aga Vučjaković2. On je, kao vojni predstavnik u ljubuškom kraju3, vjerojatno naložio 1556. god. rušenje crkava u Ljubuši, one na Crkvici i Crkvini, a onu u neposrednoj blizini tvrđave preinačio je u džamiju, dogradio minaret, ugradio mihrab i izgradio malu čatrnju za potrebe muslimanskih vjernika. U toj Nesuhovoj džamiji4 nalazila se je desno od mihraba jedna ploča s tekstom na arapskom jeziku i podatkom o godini gradnje te džamije: 966. po hidžri, dakle 1558./9. god. Tu je ploču 1943. god. otuđio5 zapovjednik talijanske jedinice koja je bila stacionirana u Ljubuškom. Ploča se danas nalazi u vrtu jedne vile u Ravellu, primorskom gradiću pedesetak kilometara južno od Napulja.
Tekst ploče6 iz džamije na brdu Butorovica7 organiziran je u dva reda i u hrvatskom prijevodu glasi: “Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Alaha ‘Alahove bogomolje podižu samo’8 sagradio je dobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.” Od pisca teksta zadužbine (sakralne i dobrotvorne) očekuje se da mu jezik bude uzvišen, jezgrovit i stiliziran, dakle da se u sažetu obliku daju svi jezični elementi koji su potrebni za prijenos poruke. Pisac teksta Ljubuške ploče je nepotrebno i nevješto ugradio u natpis citat iz Kurana na način koji je neuobičajen i nedopustiv zato što je uzeo dio kuranskoga ajeta, a to je pak dovelo do nejasnoća u razumijevanju toga dijela teksta. Zbog viška riječi slova su na ploči odveć zbijena jer pisac prethodno napisanoga teksta nije vodio računa o tom da sve to treba isklesati na kamenoj ploči zadanih dimenzija. Bez dijela citiranoga ajeta tekst je trebao glasiti: “Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju sagradio je dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.”, a bez ajeta i epiteta na početku jezgrovit tekst bi bio ovakav: “Ovu džamiju je sagradio dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.” Tako organiziranim tekstom bilo bi rečeno sve što je trebalo reći (tko, kada, gdje, komu, što, zašto).
Transliteriran arapski izvornik:
Qad banā ḥāḥa al ğāmi’ al šärīf w al mäsğīd al munīf kamā amarā Allāh tā’la inamā yu’mēr mäsağīd Allāh șāḥib al ḫayrāt Näșūḥ bn ‘Abdullāh dzdār 966.
Hrvatski prijevod arapskoga izvornika:
Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Alaha Alahove bogomolje podižu samo sagradio je dobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.
Bilješke:
1 U hercegovačkom defteru (1475. – 1477.) četiri puta je zapisano selo Ljubuša koje je bilo mezra posadnikā ljubuške tvrđave. Ahmed Aličić, koji je za tisak pripremio hercegovački defter, svaki put je uz Ljubušu naveo da je nepoznato selo iako je ono u zbiru davalo 4.600 akča poreza, dakle više nego ijedno drugo selo zapadno od Neretve. Evo tih podataka: selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 400 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 3.600 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 500 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 100 akča. I sam Aličić je uočio da je Ljubuša glede prihoda bila veliko i bogato selo. [3: 191, 193-194, 196]
2 Nesuh-aga se kao dizdar ljubuške tvrđave prvi put spominje u jednom dubrovačkom turskom dokumentu u kojem piše da je 30. siječnja 1549. god. na sudu podnio izviješće o dubrovačkom trgovcu Nikoli koji je ubijen blizu carine u Drivima. Budući da je Nesuh-aga rođen kao kršćanin, rijetko muslimansko ime Nesuh (arap. näșuḥ ‘iskren’) mogao je primiti tek kad je postao punoljetan, a titulu age nakon zasluga u borbama prilikom turskih osvajanja. Ne zna se ni gdje je ni kada je rođen Nesuh-aga. Moguće je da je Nesuh-aga podrijetlom baš iz ljubuškoga kraja. Ne ima podatka o tom koje mu je bilo kršćansko ime, ali se zna da je imao patronim Vučjaković (Vučijaković) na osnovi čega se može zaključiti da mu je otcu bilo ime Vučjak (Vučijak). U stručnoj literaturi i onoj internetskoj prevladava sufigirani patronim Vučjaković. Ime Vučjak (Vučijak) je bilo rijetko ime u hercegovačkih Vlaha (Vučjaković ← Vučjak ← Vučo ← Vuk). Zna se pak da mu je otac bio i ostao kršćanin, inače ga ne bi nazvao Abdulahom. Sultanova vlast u rubnim dijelovima carevine nikad nije bila stabilna pa su mnoge poturice kršćansko ime otca prikrivali imenom Abdulah (‘sluga Božji’). Ilustracije radi navodi se ovdje kraći ulomak iz knjige I. Smailovića: “U vezi s preuzimanjem novih imena zanimljivo je istaći činjenicu da je jedan dio novih muslimana u početku islamizacije prikrivao nemuslimansko ime oca imenom Abdulah, a veći dio je očevim imenom jasno deklarisao bivšu pripadnost hrišćanstvu ili bogumilstvu. Koncem 16. i početkom 17. stoljeća situacija se u tom pogledu mijenja pa se nemuslimansko ime oca gotovo uvijek prikriva, najčešće imenoma Abdulah, a predislamska konfesionalnost se ne ističe.” [88: 51]
3 Ne zna se kada je preuzeo dužnost dizdara mostarske tvrđave, ali svakako nakon izgradnje ljubuške džamije, vjerojatno 1559./60. god. Jedan dio njegova roda ostao je u Ljubuškom jer postoje podatci da su neki članovi bili čuvari ljubuške tvrđave te da su neki živjeli u tom mjestu sve do 1908. god. kada su se odselili u Tursku i promijenili prezime Vučjak u Uçak. Taj turski oblik upućuje na nesufigirano ime rodočelnika prezimena koje je postalo sufigirani patronim njegovu sinu Nesuh-agi, ljubuškomu dizdaru. U Ljubuškom je u 16. st. nastalo prezime Dizdarević koje je motivirano apelativom dizdar. Dizdarevići su živjeli do 2. svjetskoga rata u dvokatnici sjeverozapadno od tvrđave koju je okolno stanovništvo nazivalo “Dizdarevi dvori”. Nesuh-aga je imao dva sina: Uvejsa i Hasana. Mostarski kaligraf Hasan ibn Nesuh al-Mostari je bio njegov sin. Jedna kći Nesuh-age je bila udata u Mostaru za bogatoga Nezir-agu koji je također izgradio jednu džamiju u Mostaru. U vakufnami se spominju i tri ženska imena (Šemsa, Selima i Zeliha) koje su umrle prije 1564. god. jer je Nesuh-aga odredio da se svaki dan za njih uči po jedan džuz Kurana; one su najvjerojatnije bile u izravnom srodstvu s Nesuh-agom. Nesuh-aga je bio u Mostaru vlasnik 28 dućana koje je izgradio na prostoru od današnjega mostarskoga kazališta do šehitluka pa sve do svoje džamije; nadalje, bio je vlasnik manufakturne radionice za izradu pokrivača od kostrijeti, te osam stupa za valjanje sukna i dviju mlinica, jedne na Radobolji u Mostaru i druge na Studenčici u Studencima. U svojoj vakufnami je odredio da se dijelom sredstava popravi most na rijeci Trebižat, i to kad bude trebalo. Osim toga zavještao je 123.000 dirhema za održavanje objekata (džamija i mekteba) koje je sagradio kao zadužbine. Svojom zakladom je sam upravljao do konca svojega života, nakon njega njegov najstariji sin. Također je odredio da svi službenici vakufa (imami, hatibi, mutevelije, kajimi, mualimi…) budu najugledniji članovi njegove šire porodice. Do kraja života je bio aga, a ne beg pa zato nije mogao biti upravitelj požeškoga sandžaka. Ne zna se ni kada je ni gdje je umro Nesuh-aga koji je ostavio znatan trag u povijesti Hercegovine.
4 Ruševine džamije nalaze se na udaljenosti oko 250 m zapadno od tvrđave kao pretposljednji objekt s gornje strane puta. Džamija je četverokutna, bočni zidovi (sjeverni i južni) dugi su 7 m, svi su zidovi bili visoki 4,5 m, sa sjeverne strane je bio jedan veći prozor, s južne dva manja jedan iznad drugoga, ulaz je bio na zapadnoj strani, ispred ulaza je bio manji trijem, pod je bio popločan, zidovi su građeni od klesanoga četvrtastoga kamenja koje je slagano u pravilne redove i vezano vapnom, desno od ulaza je bio izgrađen minaret, navodno visok 12 m, pri kraju južnoga zida mala čatrnja; džamija je, kao i svi objekti u podgrađu, bila pokrivena kamenim pločama. Na istočnom zidu je bila postavljena ploča u četverokutni prostor, a ne iznad ulaznih vrata, kako to u literaturi piše. U tekstu koji je 1932. god. objavio novinar Kasim Gujić nigdje ne piše da je ploča bila iznad ulaznih vrata. Evo ulomka iz Gujićeva članka: “Nedaleko grada (Turci) podigoše džamiju. Natpis (tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju. Sudeći po tome natpisu i po vakufnami, ovu džamiju je pravio prije 400 godina Nesuh-aga Vučjaković. Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije. To je najstariji dio grada Ljubuškog, danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi.” [62: 200] Lijevo od ploče je bio ugrađen mihrab koji je trebao biti na sredini, ali zbog ploče je pomaknut na sredinu lijeve strane istočnoga zida, a sama ploča je na sredini desne strane istočnoga zida. Mihrab i cijela džamija su trebali biti usmjereni prema Meki u Arabiji, dakle prema jugoistoku, a ne prema istoku. Džamija je kao bogomolja povremeno služila svrsi sve do 1929. god. kada je bila zatvorena; prije toga je nekoliko puta bila popravljana, zadnji put 1891. god. kada su iz Nesuhove zaklade za popravak utrošene 264 forinte). Iz te zaklade bili su plaćani i službenici ljubuške džamije i mekteba (hatib 2, imam 3, mujezin 3 i kajim 2 dirhema dnevno). U zemljotresu 1908. god. džamija je bila znatno oštećena (krov i minaret). U doba 2. svjetskoga rata džamija je služila kao skladište municije talijanske jedinice koja je boravila na brdu. Prije povlačenja talijanske vojske ploča je bila izvađena, a minaret (15 m) miniran. Tada je srušen zapadni zid džamije i veći dio minareta, ostatak minareta se je srušio u zemljotresu 1962. god. U tom zemljotresu se je srušila i kula Herceguša na dnu koje je bila tamnica.
5 Ljubuška općina je 1949. god. uputila nadležnim republičkim vlastima u Sarajevu zahtjev da se diplomatskim putem zatraži od talijanske vlade povrat u ratu otuđene ploče s arapskim tekstom. Zbog tada nesređenih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Italije ništa nije učinjeno pa stoga taj zahtjev treba obnoviti. Ako pak ne dođe do povrata diplomatskim putem, potrebno je pokrenuti u ime države sudski postupak na međunarodnom sudu.
6 Talijanski povjesničar G. Oman je ploču vidio u Ravellu i o njoj prvi objavio kraći članak u napuljskim “Analima…” 1969. god. Zapaženije tekstove o “Ljubuškoj ploči” još su objavili: R. Körbert i M. Mujić.
7 U Službenom glasniku Bosne i Hercegovine (19. travnja 2005., god. 9., br. 23.), gdje se nalazi popis svih džamija na području te države, ne ima džamije na brdu Butorovica (navedene su one na Žabljaku, Gožulju, Podbrišću, Vitini i Gradskoj) iako je dvije godine ranije (11. 10. 2003.) bosansko-hercegovačko Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika džamiju na brdu i mezarje pored tvrđave stavilo pod državnu zaštitu.
8 Cjelovit ajet u hrvatskom prijevodu glasi: “Alahove bogomolje podižu samo oni koji u Alaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Alaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.”
Prof. dr. sc. Milan Nosić
Podgrađe s označenim mjestom crkve, odnosno džamije
Ruševine crkve, odnosno džamije u podgrađu tvrđave
1 ulaz
2 zapadni zid
3 sjeverni zid
4 istočni zid
5 južni zid
6 ostatci munare
7 mihrab
8 mjesto gdje je bila Ljubuška ploča