Sportski menadžer i maneken o kojem je nedavno pisao najveći i najpoznatiji fitness i lifestyle magazin na svijetu, rođen je u Srbiji, trenutno živi u Beču, ljubuški je zet, a na pitanje tko je, bez oklijevanja, a s ponosom ističe da je Bosanac.
Nemanja Jović je u Požarevcu živio do 9 godine, a kako su mu roditelji bili razvedeni, sa majkom je odselio u Austriju. Tamo je završio Ekonomsku školu i odslužio vojnu obavezu.
Kao i svi mališani, uživao je u dječijim igrama i radostima, a u 12 godini otkrio i da između njega i tenisa postoji neka posebna veza.
– Počeo sam ispred zgrade igrati na zidu, tako sam primijetio da me taj sport oduševljava. Rekao sam mami da bih želio aktivno igrati tenis i tako sam se upisao u obližnji klub. Vrlo brzo sam savlado osnovne udarce i krenuo dalje. U klupskom rankingu sam bio 3. od 46 tenisača. Bio sam treći na turniru Austrije do 16 godina, ističe Nemanja.
Igrao je klupska prvenstva, bio stalan član svog tima, nastupao u teniskoj ligi Austrije, a onda…
- Sa 18 godina smo mama i ja sjeli i pričali da li ćemo ići dalje, u profi vode, ali sam tada bio vrlo iskren i rekao da ne želim to, jer više volim život, izlaske…Tako da sam sa 20 godina završio svoju tenisku priču i prestao igrati, prisjeća se Nemanja.
Nekoliko godina ga nije bilo u tenisu jer je osjećao zasićenost ovim sportom, međutim, životni putevi su ga ponovo vratili tenisu, trajno ga vezali za Hercegovinu i tako je odlučio pomoći tenisačima bh. vrste.
– Moja supruga je iz Ljubuškog i njen susjed je Tomislav Brkić, koji je također bh. tenisač i trenutno čak i trener naše Davis Cup reprezentacije, priča Jović.
U Helsinkiju, na utakmici naše reprezentacije protiv Finske je upoznao ljude koji vode Teniski savez BiH.
– Vidio sam u kakvom je stanju tada bio Savez i riješio sam da pomognem. Kako sam tada već neko vrijeme radio sa Tomom i kontaktirao ljude koje znam, uspio sam i Savezu malo pomoći sa opremom. Ljudi koji ga sada vode su mnogo napredovali u radu, a to se najbolje vidi na našim rezultatima. Bosna kao jedna mala država, igra za ulazak u svjetsku grupu. Tko bi to rekao prije nekoliko godina?, ističe Nemanja te ushićeno dodaje: “Taj uspjeh nas je ohrabrio i vidjeli smo što možemo, sa vrlo ograničenim financijskim mogućnostima”.
Njegovi ciljevi su da bh. reprezentacija bude među najboljim zemljama na svijetu, a to je, kako smatra, veoma blizu.
– Mi nismo tim, već mnogo više od toga. Taj pozitivan duh koji vlada među teniserima kada smo skupa je nevjerovatan, to je više od profi odnosa, to je jedan velika obitelj, nasmiješeno priča Nemanja.
Iako rođen u Srbiji, neraskidiva veza je Nemanje i Bosne i Hercegovine, za koju ga veže, prije svega, porijeklo njegovog oca.
– Nisam ga znao do 33. godine zbog obiteljskih nesuglasica. Moja mama je rano preminula, u 50. godini i tada sam krenuo u potrazi za ocem. Znao sam gdje živi, našao sam i broj telefona u maminom zapisniku. A kada sam ga konačno pronašao i otišao kod njega, osjećao sam se kao da je cijelog mog života bio sa mnom, prisjeća se on.
I nakon toliko godina, kada su se otac i sin spojili, nisu u pravom smislu riječi mogli uživati u zajedničkim trenucima. Život im je ispisao drugačiji scenarij.
– On je bio vezan za krevet. Imao je jako težak saobraćajni udes. Ostao je nepokretan. Dvije godine kasnije i on je preminuo. A ja sam tada shvatio da me mnogo šta veže za BiH. Rodice, tetke i sva familija su tamo i to je nevjerovatan osjećaj kada upoznaš familiju nakon tolikih godina, emotivno ističe Jović.
Sada Nemanja živi i radi u Beču sa suprugom i njihova dva sina. U BiH dolazi kad god ima priliku. Kaže, sigurno 4-5 puta godišnje svrati u Sarajevo.
– Najviše mi nedostaje druženje sa našim ljudima. Ovdje je sve lijepo, organizovano, dobro se zaradi, ali ljudi koju su došli ovdje da žive, nažalost, nemaju taj duh za druženje kao što to osjetim kad odem u Bosnu, pogotovu u Sarajevo. Ljudi su ovdje pod stalnim stresom i žive po suhoparnom principu, što bi pokojni Ekrem Jevrić rekao, “Kuća – pos’o, pos’o – kuća”, dodaje Nemanja.
I u Austriji se Nemanja druži sa našim ljudima jer, kako ističe, raja iz bivše Jugoslavije tamo čini najveći dio emigranata.
– Najviše čeznem za slobodom koju imam u BiH, konkretnije, opušteno druženje sa jaranima i familijom. Ovdje svi živimo po satu i mislim da za ovim ne patim samo ja, već većina naših ljudi, kaže Nemanja.
Osim ljudi, nedostaju mu i tradicionalna kuhinja, pogotovo ćevapi, pita i baklava.
– Zamislite, ako ti zafali šolja šećera, ovdje ne možeš posuditi od susjeda. Nema našeg stila života, kaže Jović.
Danas se više ne bavi aktivno tenisom i krenuo je novim putem, ali fizičku aktivnost i brigu o tijelu nije zanemario.
– Nisam znao jaje ispržiti. Ali kada sam krenuo da radim na svom tijelu i uvodim promjene u ishrane, bio sam primoran da naučim kuhati. Nemam još ni jednu Michelin zvijezdu, ali znam spremiti ono što je na planu ishrane, sa osmijehom priča naš sagovornik.
Na kraju nam otkriva i da je jasno zacrtao svoj cilj, te da mu je želja da bude uspješan maneken i postane zaštitno lice nekog poznatog modnog kreatora.
– U studenom sam bio u Men’s Health Magazinu koji je najveći i najpoznatiji fitness i lifestyle magazin na svijetu. To je za mene ogroman uspjeh, kao što je za nogometaša Liga prvaka. Mislim da je samo jedan čovjek iz BiH prije mene uspio izaći u Men’s Healthu, zaključio je Nemanja.
