Biološka znanost nedvojbeno tvrdi da ljudski život nastaje začećem, dakle spajanjem ženske i muške spolne stanice. Od trenutka začeća život traje sve do smrti. Ljudski život ima dva stadija: jedan stadij je od začeća do rođenja (prenatalni), a drugi od rođenja do smrti (postnatalni). O postmortalnom (zagrobnom) životu biološka znanost ne može ništa reći. Od začeća do rođenja život ljudskoga bića se razvija u maternici u kojoj je ovisan o majci koja je odgovorna za rast ploda. Nakon rođenja život jedinke je individualiziran i legaliziran. Tvrditi danas da život traje od rođenja do smrti isto je kao tvrditi da Sunce kruži oko Zemlje.
Imenica žìvot potječe iz prahrvatskoga jezika (giwótos), odnosno iz starohrvatskoga u kojem je imala oblik životъ. Ta riječ je starohrvatskom jeziku u nominativu jednine bila trosložna (ži-vo-tъ), s poluglasom ъ na kraju i medijalnim kratkosilaznim naglaskom. Tijekom razvoja poluglas ъ (ultrakratki stražnjojezični vokal) je otpao, zbog čega je od trosložne nastala dvosložna riječ (ži-vot), a tonska silina medijalnoga naglaska u novoštokavštini, također i u standardnom hrvatskom jeziku, pomjerena je u inicijalni slog), dakle, živȍtъ > živȍt > žìvot.
Život je stanje organizma (biljnoga, životinjskoga i ljudskoga) od početka do kraja trajanja (življenja). Biologija, kao znanstvena disciplina o životu, proučava stanje života što proizlazi i iz njene definicije (biològija < grč. biología < bíos – ‘život’ i < logía < lógos – ‘znanje’).
U suvremenim slavenskim rječnicima natuknica život (žyće, žizn’) je dobro i iscrpno obrađena, ali postoji problem u poimanju nekih leksikografa od kada do kada traje život. U svih biologa tu nema dvojbe, život traje od začeća (zametnuća ploda) pa do uginuća (smrti) organizma. U slavenskim rječnicima objavljenima do 1960-ih godina, osim jednoga ruskoga, o trajanju života ništa ne piše jer takvoj odredbi i nije mjesto u rječnicima nego u udžbenicima biologije. Ni u suvremenim rječnicima bjeloruskoga, češkoga, poljskoga, slovačkoga, slovenskoga i ukrajinskoga standardnoga jezika nema takve odredbe. Odredba o trajanju života postoji u jednom ruskom, u jednom bugarskom, u trima srpskima i u devet hrvatskih rječnika.
U drugom tomu rječnika ruskoga jezika (Tolkovyj slovar’ russkogo jazyka) Dmitrij N. Ušakov navodi uz natuknicu žizn’ da život traje od rođenja do smrti čovjeka ili životinje ♦ žizn’ 1. (…) 2. sostojanie organizma v stadii rosta, razvitija i razrušenija; 3. vremja ot roždenija do smerti čeloveka ili životnogo… – hrv. vrijeme od rođenja do smrti čovjeka ili životinje… [40: internet]. ♦ Tri su nedostatka njegove definicije života: 1. život ne traje od rođenja nego od začeća, 2. rođenje se značenjski ne veže za životinje nego samo za ljude, 3. smrt se značenjski ne može vezati za životinje nego opet samo za ljudska bića. Odredbu D. N. Ušakova o trajanju života nisu prihvatili mlađi ruski leksikografi, pa u nekim rječnicima (leksikonima i enciklopedijama) o tom ništa ne piše, ali u dvama rječnicima je zapisano da život ima prenatalni stadij. A. P. Evgen’eva u rječniku ruskoga jezika (Malyj akademičeskij slovar’ russkogo jazyka) uz natuknicu žizn’ navodi da život bića traje od zametka (zametnuća ploda) pa do smrti ♦ žizn’ 1 (…), 2. fiziologičeskoe sostojanie čeloveka, životnogo, rastenija ot zaroždenija do smerti… – hrv. fiziološko stanje čovjeka, životinje, biljke od zametka do smrti… [24: internet] ♦ Sličnu definiciju trajanja života ima i Sergej A. Kuznecov u svojem rječniku ruskoga jezika (Bol’šoj tolkovyj slovar’ russkogo jazyka) ♦ žizn’ -i; ž. fiziologičeskoe sostojanie živogo organizma (čeloveka, životnogo, rastenija) ot zaroždenija do smerti… – hrv.: fiziološko stanje živoga organizma (čovjeka, životinje, biljke) od zametka do smrti… [28: 306] ♦ D. N. Ušakov je uporabio riječ roždénie (hrv. ‘rođenje’), a A. P. Evgen’eva i S. A. Kuznecov riječ zaroždénie kojom se označava život bića prije rođenja (prenatalni stadij). Od ruskoga glagola rodít’ tvorena je glagolska imenica roždénie, a od glagola zarodít’ imenica zaroždénie. Povratni glagol zarodít’sja je ingresivni glagol, zastario je i frekventan je u ruskim narodnim govorima. Oblik toga glagola u 3. l. jd. ima, uz ostala, i figurativno značenje zametnuti se, a imenica zaroždénie – značenje ‘zametak, početak, postanak’. Glede prethodnoga riječ zaroždénie najbolje bi bilo prevesti hrvatskom riječju zametnuće (zametak, embrio), a ne začeće jer je riječ začeće knjiška i odnosi se samo na ljudska bića. I biljke i životinje imaju zametak, a ne samo ljudska bića. D. N. Ušakov pojam smrti veže i uz životinje, a A. P. Evgen’eva i S. A. Kuznecov ne samo uz životinje nego čak i uz biljke, što nije ispravno jer se smrt značenjski može vezati samo uz ljudska bića. O prvotnom značenju riječi smrt malo niže.
I u rječniku bugarskoga jezika (B’lgarski t’lkoven rečnik) uz natuknicu živòt stoji da traje od rođenja do smrti ♦ živòt 1. (…), 2. Vreme od raždaneto do opredelen moment ili do sm’rtta… – hrv. Vrijeme od rođenja do određenoga trenutka ili do smrti… [16: 230] ♦ U tom rječniku, kao i u ruskom rječniku D. N. Ušakova, život je omeđen rođenjem i smrću jer je riječ raždane tvorena od glagola ráždam, dakle od glagola nesvršena vida, umjesto navođenja riječi zaraždane od glagola zaráždam.
U srpskoj lingvistici kapitalno je djelo Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika koji je počeo izlaziti u Beogradu 1959. god. U tom rječniku je u 5. knjizi navedeno da život postoji od rođenja do smrti te da se rođenje i smrt odnose ne samo na ljudska bića, nego i na biljke i životinje. ♦ žìvot, -òta 1.a. (…); 2.a. biološko postojanje (čoveka, životinje, raslinja), postojanje od rođenja do smrti (često i u ustaljenim govornim obrtima i glagolima: dati, oduzeti, položiti, izgubiti i sl.)… [17: 384] ♦ U Novom Sadu je u organizaciji Matice srpske objavljen Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, u 2. knjizi nalazi se sljedeći tekst: ♦ žìvot, -òta m 1.a. stanje živih bića od rođenja do smrti [31: 35] ♦ Bilo je zamišljeno da taj rječnik objavljuju Matica hrvatska i Matica srpska, te da to bude rječnik tzv. hrvatsko-srpskoga, odnosno srpsko-hrvatskoga jezika, dakle rječnik dviju varijanata, hrvatske i srpske, točnije hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika jer su zapravo varijante standardizirani jezici. Oni koji su zamislili taj rječnik zbog slaba znanja rječotvorja nisu vidjeli pogrešku u imenu jezika. Naime, kad se od dvaju pridjeva tvori objedinjeni dvoznačni pridjev, onda je odnos među njima koordiniran pa čak i tzv. novosadski pravopis propisuje pisanje crtice među složeničkim dijelovima. Ako nema crtice, onda je prvi pridjev podređen drugomu, dakle subordiniran je odnos među njima. Kad se pak radi o nazivu hrvatskosrpski jezik treba shvatiti tako da je hrvatski jezik podređen srpskomu, i obrnuto naziv srpskohrvatski jezik treba shvatiti tako da je srpski jezik podređen hrvatskomu. Matica srpska je objavila i Rečnik srpskog jezika u kojem na str. 354. piše da je život postojanje bića od rođenja do smrti ♦ žìvot, -òta m (vok. žȉvote) 1.a. biološko postojanje živih bića od rođenja do smrti… [42: 354] ♦ U navedenim dvama rječnicima Matice srpske razvidno je da se natuknica život definira na isti način: da je to stanje (postojanje) bića od rođenja do smrti s tim da u drugom rječniku piše da je to biološko postojanje. Pridjev biološko je tu suvišan jer između rođenja i smrti i nema drugoga postojanja osim biološkoga. Postojanje je glagolska imenica od glagola postòjati kojom se označava da bića postoje, dakle da jesu, da bivstvuju između rođenja i smrti. U navedenim trima rječnicima srpskoga jezika život se definira tako da je on stanje (postojanje) bića od rođenja do smrti.
U hrvatskoj leksikografiji postoji devet rječnika u kojima se imenica žìvot leksikografski obrađuje na isti ili sličan način kao u trima rječnicima srpskoga jezika. Razvidno je iz primjera da je novosadski Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika (1967. – 1975.) bio uzor hrvatskim leksikografima, pogotovu Vladimiru Aniću koji je prvi u Hrvatskoj u Rječniku hrvatskoga jezika (1991.) napisao da je “život stanje bića od rođenja do smrti” (za usporedbu, u novosadskom rječniku piše: “stanje živih bića od rođenja do smrti”, gotovo isto). U Anićevu rječniku je opravdano izostavljen pleonastični pridjev živih iz sintagme živih bića jer bića su objekti koji žive (biljke, životinje i ljudi), dakle oni koji su živi. Zbog izostavljanja pleonastičnoga pridjeva živih iz sintagme živih bića u Anićevu rječniku postaje nejasno je li oblik bića genitiv jednine (bíća) ili genitiv množine (bíćā).
U osam hrvatskih rječnika život je shvaćen kao stanje, u jednom srpskom kao stanje i u dvama kao postojanje, u bugarskom kao razdoblje i u trima ruskima kao sostojanie. Život je zapravo trajanje (bivanje, postojanje, stanje) od početka do kraja življenja. U najnovijem rječniku hrvatskoga jezika [14: 1784] piše da je život skup događanja. To je vrlo jednostrano rečeno jer se život ne sastoji samo od događanja nego i od razmišljanja (mišljenja, učenja, hranjenja, pijenja, spavanja, sanjanja…), dakle život je vrlo kompleksna biološka i sociološka pojava. U istom rječniku je i sljedeća tvrdnja: “sama činjenica da tko živi od začetka do smrti, uginuća ili uvenuća [život čovjeka / životinje / biljke]” iz koje je očito da se neodređena zamjenica tko odnosi na ljude, životinje i biljke. Neodređena zamjenica tko se odnosi samo na ljude, a za životinje i biljke rabi se neodređena zamjenica što, npr. u pitanju Tko je pred vratima? (= netko: čovjek, dijete, žena), ili: Što je pred vratima? (= nešto: mačka, pas; kanta za vodu, posuda s cvijećem).
U Rječniku hrvatskoga jezika [10: 1446] ispred definicije da je život stanje od rođenja do smrti stoji kratica biol. što bi trebalo shvatiti da je to stajalište biologa. Odmah na početku teksta je rečeno da biolozi imaju drukčije shvaćanje trajanja života. U istom rječniku i na istoj stranici piše i ovo: “biljnoga ili životinjskog organizma”. Tu su navedena dva pridjeva u genitivu jednine, prvi je neokrnjen, drugi je okrnjen. Prvi treba biti normativna činjenica standardnoga jezika, drugi pak činjenica razgovornoga jezika. U znanstvenom leksiku nema mjesta za kraćanje zbog ekonomičnosti nego izraz mora biti jasan i jednoznačan.
U svih devet hrvatskih rječnika navedeno je da život traje od rođenja umjesto od začeća. To što nerođeno dijete nije svjesno položaja u kojem se nalazi ništa ne znači jer ni odrasli ljudi kad spavaju, kad su u nesvijesti ili u komi također nisu svjesni svojega položaja. Gotovo svaka trudnica je od početka svjesna da je gravidna, a njeno dijete već na polovini prenatalnoga razdoblja daje znake da je živo, u narodu se kaže da čedo igra pod srcem. Tvrditi da život traje tek od rođenja neznanstveno je.
U svim ovdje razmatranim rječnicima pojam rođenja se veže i uz biljke i životinje, što je pogrešno. Samo se ljudska bića rađaju. Za biljke i životinje postoje izrazi za početak i kraj njihova života u svim slavenskim jezicima, pa tako i u hrvatskom. Biljke mogu klijati (proklijati), nicati (niknuti) i na kraju venuti (uvenuti), sušiti (osušiti) se, žutjeti (požutjeti). I za životinje postoje izrazi za početak i kraj njihova života: teliti (oteliti) se, ždrijebiti (oždrijebiti) se, janjiti (ojanjiti) se, kotiti (okotiti) se, lêći (ìzlēći) se… i na kraju ugibati (uginuti) i donekle pogrdno crkavati (crknuti), krepavati (krepati). U Rječniku hrvatskoga jezika navedeno je da je početak (začetak) života biljaka izniknuće, a kraj uvenuće. [10: 1446] U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika navedeni su izrazi za kraj života biljaka (uvenuće) i životinja (uginuće). [14: 1784] U većine razmatranih rječnika piše da je smrt kraj života, ne samo za ljudska bića nego i za biljke i životinje. Imajući u vidu prvotno značenje riječi smrt ona se može vezati samo za ljude, dakle za bića koja imaju dušu, biljke i životinje nemaju dušu, stoga ljudi umiru, biljke i životinje ugibaju.
Prije oko četiri tisuće godina u područjima prednje Azije živjeli su brojni narodi koji su vjerovali da postoje dva duha kojima su se ljudi utjecali u potrebi, čak su im i žrtve prinosili. Jedan duh je bio duh dobra (mentis), a drugi duh zla (mertis). Svako zrelo ljudsko biće imalo je izbor: hoće li se utjecati bogu dobra ili bogu zla. Čak je postojala i mogućnost da se od jednoga boga otkloni i drugomu prikloni. Za takvo poimanje duhovne zbilje bio je zaslužan Zaratrustra koji je navodno rođen prije tri i pol tisuće godina u mjestu Raj na sjeveru današnjega Irana, a zapravo u hrvatskoj prapostojbini Harauvatiji koja se je prostirala od gorja Zagros pa na istok sve do Kandahara u današnjoj Afganiji, kasnije i na zapad od Zagrosa pa sve do sirijske obale pod imenom Mitanija. U Zaratrustrinoj dualističkoj religiji oba duha su dignuta na razinu božanstava, duh dobra je postao Mazda (bog dobra, svjetla, života), a duh zla je postao Ahriman (bog zla, tame, smrti). Mazda je bio simboliziran bijelom bojom, a Ahriman crvenom bojom.
Nas ovdje zanimaju samo dvije riječi iz Zaratrustrine religije: mentis i mertis. Riječ mentis je zadržana samo u jezicima proisteklima iz štokavskoga narječja i to u glagolima màntati (‘manta mi se’), smàntati (‘vino ga je smantalo’) i zamàntati se (‘zamantalo mi se je’) u kojima je u odnosu na izvornu riječ došlo do supstitucije vokala u osnovi riječi (ment-is > mant-ati). Riječ mentis postojala je u latinskom jeziku u nominativnom obliku mens (< mentis), gen. mentis (hrv. ‘duh, duša’). Na obličnu osnovu ment- dodan je tvorbeni nastavak -alis za tvorbu latinskoga pridjeva (ment-ālis) koji je kao međunarodnica ušao u mnoge jezike, pa tako i u hrvatski jezik u prilagođenu obliku mèntālan, dakle u obliku tvorenu nastavkom -an (mental-an), s dvama značenjima: 1. koji se odnosi na duh (dušu), duhovni, duševni; 2. koji se odnosi na um i intelekt, umni, intelektualni. Od latinskoga pridjeva mentalis tvorena je u njemačkom jeziku imenica Mentalität koja je preuzeta u hrvatski jezik također kao imenica mentalìtēt, s dvama značenjima: 1. duhovno stanje i ukupnost duhovnih obilježja čovjeka; 2. umna (intelektualna) moć (sposobnost) čovjeka.
U indoeuropske riječi mertis u latinskom jeziku je došlo do supstitucije osnovnoga vokala (mertis > mortis), nakon čega su u nominativnom obliku iz postave ispala dva segmenta -ti- (mortis > mors), u genitivu bez promjene, dakle nom. mors, gen. mortis. Od imenice mertis tvoren je pridjev mort-us, a od toga pridjeva novi pridjev mort-ālis čija se osnova nalazi u imenici mortalìtēt i u pridjevu postmòrtālni. Imenica mors (< mortis) nalazi se u svim romanskim jezicima u značenju ‘smrt’ (fr. mort, kat. mort, port. morte, rum. moarte, šp. muerto, tal. morte…).
Riječ mertis je zastupljena i u svim slavenskim jezicima (brus. smerc’, bug. sm’rt, hrv., srp., slv. i češ. smrt, polj. śmierć, rus. i ukr. smert’, slč. smerť) u kojima je doživjela više promjena nego u romanskim jezicima. U riječi mertis došlo je do zamjene (supstitucije) kratkih prednjojezičnih vokala (e, i) u obama slogovima (mer-tis) ultrakratkim prednjojezičnim vokalom ь (jer) i do elizije posljednjega suglasnika s u fonološkoj postavi (mertis > mьrtь). Slavenska riječ u značenju smrti kao kraja života ima i prefiks s koji je nastao od starijega prefiksa sun- (< sun-mertis) nakon zamjene (supstitucije) stražnjojezičnoga kratkoga vokala u ultrakratkim vokalom ъ (jor) i elizije labiodentala n u prefiksu zbog sljedećega glasa bilabijalnoga m u suglasničkoj skupini -nm- (sun > sъn > sъ > s) pa je tako od stare prefigirane riječi sunmertis nastala hrvatska riječ smrt koja je u starohrvatskom glasila sъmьrtь. Razvoj riječi smrt je tekao ovako: sunmertis > sъnmьrtь > sъmьrtь > smrt.
U slavenskim jezicima riječ mentis je zamijenjena riječima duh i duša. Monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo i islam) uče da duh (duša) dobre osobe u trenutku prestanka života odlazi u raj (paradiso, dženet) k bogu dobra, a duh (duša) zle osobe odlazi u pakao (inferno, džehenem) k bogu zla. Zbog svega prethodno rečenoga jedino je ispravno riječ smrt vezati uz prestanak življenja samo ljudskih bića. Dakle, ljudi umiru, biljke i životinje ugibaju.
I zaključno, ljudski život traje od začeća do smrti, a ne samo od rođenja do smrti.
*
Slijede navodi iz dvanaest rječnika hrvatskoga jezika. U njih devet je navedeno da život traje od rođenja do smrti, umjesto od začeća do smrti. Evo tih navoda:
- žìvot, živòta m. – žitak, žiće [6: 872]
- žìvot, živòta m. – stańe, oblik u kojem se živi; živľeńe, žitak, žiće; suprotno je smrt. [9: 432]
- žìvot m <gen. jd živòta> 1.a. stanje bića od rođenja do smrti, ukupnost funkcija individualizirane i organizirane tvari…; opr. smrt. [1: 871]
- žìvot m 1. stanje bića od rođenja do smrti – vita, -ae [7: 3115]
- žìvot m [G živòta, mn živòti, G živótā] 1. biol stanje od rođenja ili izniknuća do smrti ili uginuća biljnoga ili životinjskog organizma i ljudi, a svojstven mu je rast, očuvanje morfološko-funkcionalne individualnosti, razmnožavanje te prilagođivanje okolini i drugim organizmima… [10: 1446]
- žìvot im. m. [G živòta; mn. N živòti, G živótā] 1. stanje bića od rođenja do prestanka svih životnih funkcija organizma… [4: 1509]
- žìvot m < G. živòta, G mn živótā > 1.a. stanje bića od rođenja do smrti, ukupnost funkcija individualizirane i organizirane tvari…; opr. smrt. [2: 1867]
- žìvot 1. (stanje živih bića) [8: 1602]
- žìvot im. m. [G živòta; mn. N živòti, G živótā] 1. stanje bića od rođenja do prestanka svih životnih funkcija organizma… [13: 928]
- žìvot m. (gen. jd. živòta) – 1.a. stanje bića od rođenja do smrti,… [12: 1809]
- žìvot im. m. [G živòta; mn. N živòti, G živótā] 1.b. skup događanja koji ispunjaju vrijeme između rođenja i smrti… 1.a. sama činjenica da tko živi od začetka do smrti, uginuća ili uvenuća [život čovjeka / životinje / biljke]… [14: 1784]
Izvori:
[1] Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 11991. i 21994.
[2] Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 2003.
[3] Gluhak, Alemko: Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Zagreb, 1993.
[4] Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002.
[4] Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Pergamena / Školska knjiga, Zagreb, 1999.
[6] Iveković, Franjo – Broz, Ivan: Rječnik hrvatskoga jezika, tom 2., Zagreb, 1901.
[7] Marević, Jozo: Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, tom 2., Školska knjiga, Zagreb, 1997.
[8] Osmojezični enciklopedijski rječnik, tom 8., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010.
[9] Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, tom. 23., JAZU, Zagreb, 1975. /76.
[10] Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
[11] Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1. – 4., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971. – 1974.
[12] Šamija, Ivan Branko: Rječnik jezika hrvatskoga, Društvo Lovrećana i Markulin, Zagreb, 2012.
[13] Školski rječnik hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2012.
[14] Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2015.
[15] Veliki školski leksikon, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
***
[16] Andreičin, Ljubomir – Georgiev, Ljuben – Ilčev, Stefan – Kostov, Nikola – Lekov, Ivan – Popov, Dimit’r – Stojkov, Stojko – Todorov, Cvetan: B’lgarski t’lkoven rečnik, Nauka i izkustvo, Sofija, 42012.
[17] Barščèŭskaja, A. L. – Barščèŭski, L. P.: Arfagrafičny sloŭnik belaruskaj movy, Radyëla-pljus, Minsk, 2010.
[18] Belić, Aleksandar (ur.): Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, 1. – 20…, Srpska akademija nauka i Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1959. – 2017…
[19] Boryś, Wiesław: Etymologie słowiańskie i polskie, Instytut slawistyki Polskiej akademii nauk, Warszawa, 2007.
[20] Boryś, Wiesław: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wydawnictwo Literackie, Kraków, 2005.
[21] Boryś, Wiesław – Popowska-Taborska, Hanna: Słownik etymologiczny kaszubszczyzny, Polska akademia nauk, Instytut slawistyki, Warszawa, 1. – 5., 1994. – 2005.
[22] Brückner, Aleksander: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wiedza Powszechna, Warszawa, 1989.
[23] Długosz-Kurczabowa, Krystyna: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wydawnictwo Naukowe PWN, Warszawa, 2006.
[24] Evgen’eva, A. P.: Malyj akademičeskij slovar’ russkogo jazyka, 1. – 4., Institut russkogo jazyka, Moskva, 1981. – 1984.
[25] Efremova, Tat’jana Fedorovna (ur.): Tolkovyj slovar’ služebnyh častej reči russkogo jazyka, Russkij jazyk, Moskva, 2001.
[26] Ganyč, D. I. – Olijnyk, I. S.; Rosijs’ko-ukrajins’kyj i ukrajins’ko-rosijs’kyj slovnyk, MP Feniks, Kyjiv, 61995.
[27] Grabčikov, S. M.; Slovar’ belorussko-russkij – russko-belorusskij, Paradoks, Minsk, 2002.
[28] Kuznecov, Sergej Aleksandrovič (ur.): Bol’šoj tolkovyj slovar’ russkogo jazyka, Norint, Sankt Peterburg, 11998.
[29] Machek, Václav: Etymologický slovník jazyka českého, Academia, Nakladatelství Československé akademie věd, Praha, 1971.
[30] Ožegov, S. I. – Švedova, I. Ju; Tolkovyj slovar’ russkogo jazyka, Rossijskaja akademija nauk, Institut russkogo jazyka im. V. V. Vinogradova, Moskva, 42001.
[31] Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, 1. – 6., Matica srpska, Novi Sad, 1967. – 1975.
[32] Slovar slovenskega knjižnega jezika, 1. – 5., Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Znanstveno raziskovalni center SAZU – Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša Ljubljana, 1970. – 1991.
[33] Slovenski pravopis, Slovenska akademija znanosti in umetnosti – Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša, Ljubljana, 62001.
[34] Slovník slovenského jazyka, 1. – 6., Slovenská akadémia vied, Bratislava, 1959. – 1968.
[35] Slovník spisovného jazyka českého, 1. – 4., Academia, Nakladatelství Československé akademie věd, Praha, 1971.
[36] Snoj, Marko: Slovenski etimološki slovar, Mladinska knjiga, 1997.
[37] Tlumačal’ny sloŭnik belaruskaj literaturnaj movy, Belaruskaja èncyklapedyja, Minsk, 42005.
[38] Tolkoven rečnik na makedonskiot jazik, 1. – 6., Institut na makedonskiot jazik “Krste Misirkov”, Skopje, 2003. – 2014.
[39] Uniwersalny słownik języka polskiego, 1. – 4., Wydawnictwo naukowe PWN, Warszawa, 2003. [40] Ušakov, D. N. i dr.: Tolkovyj slovar’ russkogo jazyka, 1. – 4., Moskva, 1935. – 1940., reprint 2012.
[41] Velykyj tlumačnyj slovnyk sučasnoj ukrajins’koj movy, VTF Perun, Kyjiv, 22004.
[42] Vujanić, Milica – Gortan-Premk, Darinka – Dešić, Milorad – Dragićević, Rajna – Nikolić, Miroslav – Nogo, Ljiljana – Pavković, Vasa – Ramić, Nikola – Stijović, Rada – Radović-Tešić, Milica – Fekete, Egon: Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, 22011., Novi Sad.
[43] Wielki słownik ortograficzny języka polskiego, Wydawnictwo naukowe PWN, Warszawa, 22006.
Prof. dr. sc. Milan Nosić
Božićna pjesma U se vrijeme godišta
In hoc anni circulo
Vita datur saeculo
Nato nobis parvulo
De Virgine Maria.
Fons de suo rivulo
Nascitur pro populo
Fracto mortis vinculo
De Virgine Maria.
Ex divino Flamine,
Non humano semine,
Deus datur Foeminae
In Virgine Maria.
U se vrijeme godišta,
Mir se svijetu naviješta,
Porođenje Djetića
Od Djevice Marije.
Od prečiste Djevice,
I nebeske kraljice,
Anđeoske cesarice,
Svete Djeve Marije.
Djeva sina porodi,
Đavlu silu svu slomi
A kršćane oslobodi
Sveta Djeva Marija.
U dane Božića u hrvatskim crkvama redovito se pjeva pjesma U se vrijeme godišta. Neizostavno se pjeva u svim crkvama na polnoćki, zatim u sva tri božićna dana (Božić, Stjepanjdan, Ivanjdan). U nekim hrvatskim krajevima uz večernju obiteljsku molitvu ta se pjesma pjeva od početka adventa pa do Silvestrova. Izvorno je to pjesma In hoc anni circulo, spjevana na latinskom jeziku negdje na jugu Francuske u 11. stoljeću od strane nepoznata pjesnika. U hrvatskim primorskim krajevima navedena pjesma je bila poznata vrlo rano, još u 11. stoljeću, što potvrđuje čakavski izvornik pod naslovom Va sej vrime godistja, također od nepoznata autora. Iz primorskih krajeva pjesma se je proširila u unutrašnjost, u sve hrvatske krajeve, pa je pod raznim imenima već u 17. stoljeću i zapisana: najprije 1613. god. pod imenom V see vrime godišta, potom 1644. god. pod imenom Vu to vreme godišča, pod istim imenom također i 1701. god., kasnije i pod drugim imenima: Va sve vrime godišća, U se vrime godišta, U to vrijeme godišta, U se vrijeme godišta i dr. Postoji desetak hrvatskih imena te pjesme što je posljedica različitih jezičnih ostvaraja: prijedlog u (v, va, vu, u), imenica vrijeme (vrime, vreme, vrijeme), imenica godište (godistje, godišče, godišće, godište) i pokazne zamjenice se (sej, seje, se) i to, te pokazni zamjenički pridjev sve.
Pjesma spjevana na latinskom jeziku (In hoc anni circulo) rimovana je i sastoji se od 12 stihova, a svaki stih ima po 7 slogova, isto tako i hrvatski prepjev U se vrijeme godišta. Broj stihova i slogova nije slučajno odabran, 12 i 7 su biblijski brojevi. Pjesma In hoc anni circulo na hrvatskom teritoriju doživjela je brojne preinake u narodnom duhu još u srednjem vijeku. Tako najstariji zapis, onaj iz 11. st. (Kvarner), sadrži 38 stihova, čakavski ikavski (Kvarner) sadrži 31 stih, onaj iz 1701. god. (kajkavski, Cithara octochorda) sadrži 36 stihova, štokavski ikavski (Dalmacija, Hercegovina, Bosna, Slavonija) sadrži čak 76 stihova, a onaj zapisan 1934. (Hrvatski crkveni kantual) sadrži tek 16 stihova. Nepoznati autori hrvatskih inačica zadržali su u svojim prepjevima temu Isusova rođenja, ritam, rimu i stil izvornika, ali su tu latinsku pjesmu proširivali novim motivima i tako stvarali, mogli bismo reći, gotovo originalne hrvatske božićne popijevke kojih, imajući u vidu različite tekstove i načine pjevanja, ima sedamdesetak.
U pjesmi na latinskom jeziku u svakom stihu je stanka iza 4. sloga, ritmička struktura stiha je dakle 4 + 3 = 7. U pjesmi na standardnom hrvatskom jeziku zbog ijekavskoga ostvaraja u prvom stihu je 8 slogova (U se vrijeme godišta), a u drugom čak 9 slogova (Mir se svijetu naviješta). Budući da se navedena pjesma pjeva, u riječima: vrijeme, svijetu i naviješta, vokal i se ne izgovara u tim riječima pa tako i ti stihovi imaju po 7 slogova, dakle: vrijeme > vrjeme, svijetu > svjetu i naviješta > navješta. To je još jedan primjer da ostvaraj jata u hrvatskom standardnom jeziku nije trebao biti pravopisni, nego samo pravogovorni problem. U 7. i 11. stihu je po 8 slogova što dovodi do poremećaja ritma pa se, da bi se to izbjeglo, u pjevanju ispuštaju vokali. U 7. stihu (Anđeoske cesarice) postoje čak dva problema: i prva i druga riječ imaju po 4. sloga, druga riječ se zbog značenja ne može kratiti, ali se zato krati prva riječ iz koje ispada nenaglašeni vokal e u 2. slogu ispred naglašenoga vokala pa se ta riječ umjesto anđeòskē izgovara anđòskē. Da je ovdje zadržan stariji oblik toga pridjeva anđelske, bio bi jedan problem manje. Nakon pokrate pridjeva anđeòskē u anđòskē iz sljedeće riječi cesàricē prvi slog se primiče uz prethodnu riječ i ostvaruje se u pjevanju stanka iza sloga ce-, dakle anđòskēce: sàricē. U 11. stihu A kršćane: oslobodi nakon stanke iza 4. sloga u strukturi stiha je uporabljen oblik ȍslobodī (3. l. jd. aorista), koji također ima 4. sloga pa u tom obliku dolazi do otpadanja (elizije) prvoga vokala i izgovora kratkouzlaznoga naglaska kao u prezentskoga oblika za 3. l. jd., dakle ȍslobodī > slòbodī.
Osim viška slogova i promjene ritma u navedenim četirima stihovima (1., 2., 7. i 11. stih), postoji i jedan leksičko-semantički problem, i to u prvom stihu pjesme U se vrijeme godišta. Značenje prvih dvaju stihova je ‘u ovo doba (vrijeme) godine mir se svijetu naviješta’. To je doba došašća (adventa). Zbog dužine stiha pokazna zamjenica ovo (akuzativ jednine srednjega roda) u prvom stihu pjesme ne može se uporabiti nego se umjesto nje rabi pokazna zamjenica se (ak. jd. s. r.) Ta se pokazna zamjenica pojavljuje samo u tom stihu i zbog neznanja njezina značenja mnogi ju zamjenjuju pokaznim zamjeničkim pridjevom sve (ak. jd. s. r.) ili pokaznom zamjenicom to (ak. jd. s. r.). Ove dvije riječi (sve i to) ne mogu stajati u stihu U se vrijeme godišta umjesto riječi se jer tomu stihu mijenjaju značenje. Stihovi U sve vrijeme godišta/ mir se svijetu naviješta znače da se ‘cijele godine mir svijetu naviješta’ što je netočno. Stihovi U to vrijeme godišta/ mir se svijetu naviješta znače neko drugo vrijeme tijekom godine u kojem se rođenjem Isusa ‘naviješta mir svijetu’ što je također netočno. Zamjena zamjenice se pokaznim zamjeničkim pridjevom sve uobičajena je na hrvatskom štokavskom području, a zamjena te zamjenice pokaznom zamjenicom to uobičajena je na kajkavskom području.
Pokazna zamjenica se (ak. jd. s. r.) pojavljuje se dakle samo u stihu U se vrijeme godišta. Ta zamjenica nije više u uporabi u hrvatskom jeziku pa u tom stihu ima status zastarjelice. Zanimljivo je napomenuti da o toj zamjenici ništa ne piše ni u jednoj gramatici hrvatskoga jezika iako je navedeni stih potvrđen kao izričaj suvremenoga standardnoga hrvatskoga jezika. Pokazna zamjenica sь, sja, se u značenju ‘ovaj, ova, ovo’ postojala je u staroslavenskom jeziku, također i u starohrvatskom. Zamjenica se (ak. jd. s. r.) potvrđena je u brojnim glagoljičkim i ćiriličkim tekstovima na hrvatskom području sve do konca 16. stoljeća, ponegdje i kasnije, nakon toga ju je iz uporabe potpuno istisnula pokazna zamjenica ovo za srednji rod.
Slijedi pet inačica pjesme U se vrijeme godišta:
Va sẽy vrÿme godÿstja/ Švÿtu mîr se navÿstja,/ Varoÿtba ditÿća/ Ud Štedÿve Marÿe/ Štadÿva šîna roÿla/ Hudòbi môc zlomìla,/ Karstjâneh ošlobodìla/ Unâ Štadÿva Marÿa,/ Va jarâh ga spravjàla/ Mânda mu seklanjàla,/ Tàr ga šlatkò jubìla/ Unâ Štadÿva Marÿa,/ Angeli semù sluzÿli/ Nuôve pîsni sopìli,/ Va segà milòšt iskàli/ Zî Štondÿvon Marÿon,/ Angel prîšal nebêšni/ Tàr kerôlin navÿštil,/ Va polnôc Buõg seroÿl/ Nebò žemjù zišvitlîl,/ Kâ’va poldân švitlàva bi/ O’ Štadÿva Marÿa,/ Tarÿ kerôle’su prišlì/ Šÿna Buôga esu našlì,/ Tar câst semù davàli/ Zî Štondÿvon Marÿon,/ Slavà Buôgu Vÿšnemu/ Gošpodìnu nàšemu,/ Sionšvÿta zÿtije/ Câst nebêšnu zvêdele,/ Išukârsta roÿtvu/ Ud Štedÿve Marÿe,/ Buôgu se poklonìmo/ Zî Štondÿvon Marÿon,/ Išukârsta hvalìmo/ Tar Štetrõydi castìmo,/ Seÿh milòšt prosìmo/ Zî Štondÿvon Marÿon. (Kvarner, 11. st.)
Vu to vreme godiʃcha,/ mir ʃze ʃzvetu nazveʃcha:/ porogyenye Kriʃtuʃʃa,/ po Devicze Marie./ Od Mayke Divoychicze,/ te nebezke Kralicze:/ zide dete z vutrobe/ blagoʃzlovne Marie./ Opol nochi porodi, nebo,/ zemlyu preʃzveti:/ kak opoldan ʃzveto be,/ po porodu Marie./ Gda Bog v jaʃzle leʃaʃʃe,/ Mati mu ʃze klanyaʃʃe:/ miloga obimaʃʃe,/ à Devamu Mat’ beʃʃe./ Angeli mu ʃzlusahu,/ nove peʃzmi zpevahu:/ milozt nyegvu proʃzahu/ da bu chlovek vu raju./ Hvala Bogu viʃʃayemu,/ y Gozponu naʃʃemu:/ Gozponu mirovnomu,/ Szinu Deve dragomu./ Vʃze na ʃszvetu ztvorenye,/ vezda ima veʃzelye:/ za Jeʃuʃʃa rogyenye,/ od prechizte Marie./ Arʃze na ʃzvet narodi,/ ki moch vrasju pogubi:/ greʃʃnike oʃzlobodi,/ Jeʃus Kriʃtus Szin Boʃy./ Komu hvala, y dika,/ po vʃzem ʃzvetu velika:/ nayʃze hvali y nyegva/ Mayka Deva Maria, Amen. (Pavlinska pesmarica, 1644., Cithara octochorda, 1701.)
U se vrime godišta/ Mir se svitu navišta/ Porodjenjem Ditića/ Od Divice Marije/ Od prečiste Divice/ I nebeske Kraljice/ Andjeoske cesarice/ Svete Dive Marije/ Diva Sina porodi,/ Djavlu silu svu slomi/ A kršćane oslobodi/ Sveta Diva Marija/ U jasle ga stavljaše,/ Majka mu se klanjaše,/ I slatko ga ljubljaše,/ Sveta Diva Marija./ Andjeli mu služahu,/ Novu pismu pivahu,/ Od njeg milost prošahu,/ Svetom Divom Marijom./ U ponoć se Bog rodi,/ Nebo zemlju prosvitli/ Ko u podne svitlost bi,/ Svetom Divom Marijom./ Zrak izadje zornice/ Od pričiste Divice,/ Andjeoske cesarice,/ Svete Dive Marije./ Svako svita stvorenje/ Sada ima veselje,/ Božje štujuć rodjenje,/ Od Divice Marije./ Slava Bogu Višnjemu/ Gospodinu našemu/ I čoviku smirnomu,/ Svetom Divom Marijom./ Koj’ u tmini stajahu/ I bez svitla bijahu,/ Sina Božjeg čekahu/ Od Divice Marije./ Kog obeća Bog dati/ I na svit im poslati/ Ter iz tmina pustiti/ Svetom Divom Marijom./ To željahu vidjeti/ I s veseljem primiti/ Pa s njim navik živiti/ Svetom Divom Marijom./ Andjel pridje nebeski/ Ter pastirom navisti/ Prevelike radosti/ Od Divice Marije./ O, pastiri, tecite,/ Stada vaša pustite,/ Sina Božjeg vidite/ Svetom Divom Marijom./ Tad pastiri podjoše,/ Sina Božjeg nadjoše,/ Ter mu hvale dadoše/ Svetom Divom Marijom./ Slavu vičnu vidiše,/ Ter se vele čudiše,/ Bogu poklon činiše/ Svetom Divom Marijom./ I to čudo procvita/ Nad tim kralje od svita/ Kog uboga čestita/ Povi Majka Marija./ Kralj u jaslam ležaše,/ A odiće nimaše,/ Jer uboštvo ljubljaše/ Svetom Divom Marijom./ Teb’ Isuse hvalimo,/ Sveto Trojstvo slavimo,/ Majku Tvoju častimo,/ Svetu Divu Mariju. (Dalmacija, Hercegovina, Bosna)
Va sve vrime godišća/ Mir se svitu navišća/ Kroz rojenje Ditića/ Od svete Divice Marije./ Od pričiste Divice/ Ter nebeske Kraljice/ Izide svitla Danice/ Od svete Dive Marije./ Diva Sina porodi,/ Djavlju silu polomi,/ A krstjane oslobodi/ Sveta Diva Marija./ O pol noći se rodi,/ Nebo i zemlju prosvitli,/ Kako o poldne svitlo bi/ Od svete Dive Marije./ U jasli ga staviše,/ Mati mu se klanjaše,/ Ter ga slatko ljubljaše,/ Sveta Diva Marija./ Anjeli mu služahu,/ Novu pisan pojahu,/ Milost njega slavljahu/ Svetom Divom Marijom./ Slava Bogu višnjemu,/ Gospodinu našemu,/ I človiku smirnjemu/ Svetom Divom Marijom./ Vsako na svit stvorenje/ Sada ima veselje,/ Cića Boga rojenje/ Od svete Dive Marije./ Jer se na svit porodi,/ Moć djavlju pogubi,/ A krstjane oslobodi/ Svetom Divom Marijom./ Hvala tebi Višnjemu,/ Gospodinu našemu,/ Stvoritelju slavnomu/ Svetom Divom Marijom/ I Mariju Divicu,/ Svitlu zvezdu Danicu,/ Ter nebesku kraljicu/ Svetoj Divi Mariji./ O blažena ti ženo,/ Tvoje črivo preslavno/ Ko je na svit nosilo/ Sveta Diva Marija./ Ti si Boga rodila,/ Ti si djavlje zgubila,/ Ti si krstjane ljubila,/ Sveta Diva Marija./ O anjeli tecite,/ Božja Sina slavite/ Ter pastirom recite/ Od svete Dive Marije./ Anjel pojde nebeski/ Ter pastirom navisti/ Prevelike radosti/ Od svete Dive Marije./ O, pastiri, tecite,/ Stada vaša pustite,/ Božja Sina poj vite/ Svetom Divom Marijom./ Tad pastiri idoše,/ Sina Božja vidiše,/ Ter mu slavu uzdaše/ Svetom Divom Marijom./ Ka njemu kad pridoše,/ Tad se vele čudiše,/ Ter ovo rekoše/ Od svete Dive Marije./ Čudo veliko človika,/ Ovo kralja velika/ Grubom pezom povita/ Od svete Dive Marije./ Jer u jasli ležaše,/ Svite na se ne imiše,/ Uboštvo ljubljaše/ Svetom Divom Marijom./ Oci z limba zvapiše/ Kada glasa slišaše,/ Da Sin Božji rodi se/ Od svete Dive Marije./ Jer im reče Bog dati,/ Sina svoga poslati,/ Iz tamnosti speljati/ Svetom Divom Marijom./ Tebe, Bože, hvalimo,/ Sveto Trojstvo slavimo,/ Mater Divu čtujemo,/ Slavnu Divu Mariju. (Kvarnersko otočje)
U to vrijeme godišta/ Mir se svijetu naviješta/ Porođenjem Djetešca/ Kom’ je majka djevica./ Anđeli se javili/ Rajsku pjesmu slagali/ Slava Bogu pjevali/ A mir ljud’ma prosili./ Djeva Sina rodila/ Đavlu silu slomila/ Svijetu Spasa podala/ Nama majka postala./ A mi Krista hvalimo/ S anđelima pjevamo/ Radi žrtve njegove/ Što je za nas započe. (Hrvatski crkveni kantual, 1934.)
Prof. dr. sc. Milan Nosić
