Bilo joj je manje od petnaest godina kad su je “dali u najam”. Kad je “otišla u najam”. Znaš da se može u najam dati stan. Kuća. Vikendica. Ali ljudsko biće? Biti u najmu, za nju je značilo sa petnaest godina kao najmlađa i jedina kćerka raditi i živjeti u neke druge obitelji, pomagati im oko kuće i imanja, zarađivati da bi njezina starija braća mogli završiti školovanje. Ona nema ni najosnovnije obrazovanje. Jučer je kišilo iznad krovova. Livada porađa proljeće, nepregledna vojska maslačaka što sežu joj sve do bolnih i zgrčenih koljena nečije su tuđe želje. I sav njezin kasniji život bio je najmu nalik. Surovost patrijarhata isušila je snove u zjenicama ko ispucalu crvenicu. Ove je zime na svojim leđima dovukla pola šume za ogrijev. Ne znajući za drugo, tragiku prešutne pokornosti prenijela je u naslijeđe ženskim pokoljenjima kao molitvu, svaku pobunu označavajući izopćenjem. Na čatrnji dva lavora i zumbul u cvatu, simetrija čekanja. „Uvik ga slušaj, i ako popije, i ako te udari, tvoj je, ne meći sramote na kuću“. Sa zvonika osam je puta pozvalo na večeru. Kad zaspe sanja svojih dvadeset i koju, vidi braću kako dolaze po nju i odvode je iz alkoholom i šamarima usmrđenog nečeg što nazvalo se ljubav. Noć je plavi pokrov na brdima što iznova listaju. Sve je više ptica i može se sjediti s napola otvorenim prozorom. Koljena je bole tek kad svi zaspu. Braća se ne javljaju gotovo nikad.
