Materice su stari narodni i crkveni običaj uz 3. nedjelju došašća, a sačuvan je u pojedinim hrvatskim krajevima, posebice u južnoj i istočnoj Hercegovini, Dalmaciji, Dalmatinskoj Zagori, među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni.
Običaji tog dana su različiti.
Na materice se ženama, mamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama i sl. čestitaju materice, a onda one nagrađuju čestitare darovima, poput kolača, slatkiša, naranči, oraha, jabuka, suhih smokava, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije.
Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu”. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.
Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi i od njih izmamili kakav dar.
Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:
Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
U pojedinim mjestima nastavak pozdrava ovako izgleda:
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!
Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena.
Osim što bi se Materice tako obilježavale po kućama i selima, valja istaknuti da se redovito slavilo i u crkvama, i to tako što bi se na svetim misama molilo za nazočne i sve druge majke. Pokazuje to vrlo lijepu povezanost liturgijskog i narodnog života, kada se narod nadahnjivao ljepotom Božje riječi i snagom euharistijskoga stola, a crkveni život i liturgija pak svoje nadahnuće crpili i iz vjere naroda.
