Već, čovječe povuci se u svoju nutrinu i kreni polako, lagano. Ako po prirodi nigdje ne pripadamo, onda tu i ne pripadamo ali smo trenutno iz nekih razloga tu jer trebamo nešto riješiti, raskrstiti, poravnati itd. pa ćemo se potom gibati ka našem prirodnom teritoriju i tu bivati i iz njega živjeti!
Ono što je potrebno, pa koliko god to zvučalo nekome u ovome trenutku neshvatljivo, nestvarno i ne znam ni ja već kako, da zaista ne treba sebe tražiti i spoznavati van sebe, znači u drugim i tuđim stvarima, bićima, pojavama, ljudima, analizama, usporedbama, već sebe tražiti u SEBI, u nama.
Tu je sve, tu je svačiji svemir kojeg treba otkriti, čisteći se od nakupina ovog ili onog i onda iz njega punim plućima živjeti i pridonositi jer SVE nam je dano.
Kroz rad na sebi, dođe sve na svoje, toliko se toga otkrije, dozna, uveže, spozna, sve biva smisleno, svako pitanje dobije napokon odgovor, sprječavamo za sebe pa i za druge mračnu i zlu budućnost, čovjek se preporodi jednostavno rečeno.
On zaista postaje u punom smislu te riječi ČOVJEKOM.
Put nije baš lagan, tek tada kreće rat kojeg ćeš dobiti samo prati i slušaj sebe (svoju dubinu, ne površinski nabijeni umni dio) i idi do samog kraja jer imaš vojsku koja je uz tebe i sa kojom ćeš dobiti taj rat, samo skupi hrabrosti i probaj otići na terapiju jer ako si sam u sebi čvrsto odlučio da hoćeš i želiš bez obzira na sve, potpunu promjenu i transformaciju, te spoznaju, ama put će se prokopati, nećeš ti pronaći skriveno blago nego ono će pronaći tebe i to iznenada, neočekivano, to je tako, samo treba konstantno raditi jer, što nam drugo preostaje?
Evo potiskivali smo, pretvarali se da je sve u redu, prihvaćali da treba, mora tako i tako, zbog nekih viših ovih i onih metafizičkih ciljeva, raditi i činiti to, to i to i tako nešto, a ozdravili nismo… šutjeli, dozvolili i dopustili sebi gomilanje jada, nebuloza, iskrivljenosti, živjeli i prihvaćali eto kao zbog nekog mira iluziju, i da ne nabrajam još šta sve jer već sam se previše i raspisao, i što smo od toga na kraju dobili, baš u rezultatu, u cilju?
Ja ništa, apsolutno ništa, definitivno ništavilo jer ako je itko slušao sve i svakoga te čitao hrpu nekih knjiga i svjedočanstava, i onih drugorazrednih savjeta koji iskaču na svakom koraku, lagao sebe i potiskivao, a sve to poradi nekog kao općeg dobra, onda sam to bio opet naravno JA (ima nas dosta, vjerujem).
Svi su mi htjeli biti savjetnici i voditelji, a zapravo su bili suprotno od toga, tek sam kasnije spoznao da sam samome sebi ja voditelj, savjetnik i sve drugo, jer potpuno prihvaćam, cijenim, poštujem i volim sebe i onda iz toga potom sve uokolo.
Jer, kako mogu biti primjerice OK sa tobom ako sa sobom nisam, ili kako mogu željeti tebi dobro ako to prije sebi nisam zaželio i ostvario da to zaista iz dubine mogu prenijeti i uputiti (sve je povratno – uzvratna sprega, ljubav se daje i prima pa tako i sve ostalo)?
Jednostavno rečeno nisam imao sebe, bio sam potpuno odzemljen, u oblacima, u iluzijama, na nekoj Boga pitaj planeti, u nekoj tko zna kojoj galaksiji ovog beskrajnog svemira.
Već, čovječe povuci se u svoju nutrinu i kreni polako, lagano. Ako po prirodi nigdje ne pripadamo, onda tu i ne pripadamo ali smo trenutno iz nekih razloga tu jer trebamo nešto riješiti, raskrstiti, poravnati itd. pa ćemo se potom gibati ka našem prirodnom teritoriju i tu bivati i iz njega živjeti!
Tek kada mi se dogodio konkretan rad na sebi, terapija, proces, e tek tada su laži počele izlaziti i tek tada sam osjetio i vidio u sebi ljubav i napredak i sve ostale pozitivne, optimistične karakteristike i kvalitete. Mi izvan sebe nemamo što tražiti, a kamoli živjeti, već su nas traume, strahovi, pukotine, nametnuti programi, nesigurnosti istjerale iz nas, izvan iz našeg centra, naše ravnoteže, onoga uzvišenog u svima nama osobno.
Promjenom u sebi mijenjamo svijet oko sebe, dolazimo na naše izvorno, prirodno stanje koje ostaje i ne može se više uništiti niti srušiti, to je jednostavno to, tako je.
Ovo sve što pišem je moje osobno iskustvo. Ne zaboravite, svaka riječ ovog teksta.
Nekako sam zagovorio taj termin i otišao na svoju prvu terapiju. Bio sam jako uzbuđen i prepadnut. Kada sam ušao u prostor, sjeo sam na stolicu preko puta nje, a ona je zračila takvim mirom, takvom nekom energijom koju do tada nikada u svome životu nisam osjetio niti spoznao.
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Nastavlja se…
