Na današnji dan 1945. su partizani odveli nakon povlačenja iz Ljubuškog fra Maksimilijana Jurčića zajedno sa četrdesetak civila iz ljubuškog kraja prema Vrgorcu i tamo ih ubili. Fra Maksimilijan bio obljubljen fratar posebno od mladeži koja je u njemu doživljavala svećenika Božjega duha.
Pročitajte o njemu više iz pera fra Častimira Majića i dr. fra Roberta Jolića.
Izvor 1: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.
Fra Maksimilijan (Ljubo) Jurčić rodio se 8. listopada 1913. u poglavito brdovitom i vinorodnom selu Ružići, čiji su se marljivi i prodorni stanovnici teško probijali kroz život. Unatoč siromaštvu i neimaštini, priraštaj pučanstva u dvadesetom stoljeću bio je u tom kraju iznimno visok. Ali u vrtlogu ratova, gladi i raseljavanja broj se stanovnika smanjio pa se tako smanjio i broj duhovnih zvanja. Njegovo rodno mjesto zacijelo nije dalo plemenitijeg i svetijeg mještanina od njega.
U takvu ozračju rastao je i mali Ljubo sve do 1926. kad je otišao u sjemenište na Široki Brijeg. Kod ulaska u novicijat (29.lipnja 1932.)na Humcu uzeo je redovničko ime Maksimilijan. Svi su ga od milja zvali Makso i takav je ostao dosmrti. U njemu se cijeloga redovničkog života lomio patnik jobovske strpljivosti i svetačke duhovnosti. Pokretna snaga fra Maksimilijanovih akcija zrcalila se u njegovoj ljubavi prema Bogu i čovjeku ispisujući tako osobnu povijest.
Bio je čovjek osjetljive savjesti i od đačkih dana pravi bogalj. Trpio je od poremećaja pršljenova na kralježnici i stoga je stalno nosio steznik oko tijela sve do nasilne smrti 28. siječnja 1945. u Vrgorcu. Živio je uronjen u svoju bol koja ga je izjedala. Bio je osjetljiv na svako počinjeno zlo jer teško je biti nemoćan pred nasrtajem zloće zavedenih i zločestih ljudi.
Fra Maksimilijan je nakon završene srednje škole i položene mature napustio Široki Brijeg i spustio se 1935. u dolinu Neretve, u Mostar, gdje je u samostanskoj oazi mira našao sebe. Po naravi šutljiv i povučen lako se uklopio u novu sredinu koja je disala duhom franjevačke duhovnosti i Tankreove ascetike.
Nakon tri godine filozofskih i bogoslovnih nauka 12. lipnja 1938. u Mostaru je zaređen za svećenika. Iste je godine napustio taj grad i otišao na daljnje školovanje u Perugiu dok su se sudbonosni oblaci sukoba gomilali na obzorju nemirne Europe. Tada smo se kao sukolege, fra tri i prijatelji, posljednji put vidjeli i oprostili s vizijom ponovna susreta kao Pavlovo novo stvorenje (Gal 6,15) u kući Vječnoga Oca, obasjani Duhom i istinom.
Nakon povratka iz Italije imenovan je župnim vikarom u Gorici. Tu je zaorao prve brazde svoga dušobrižničkog djelovanja, oduševljeno prihvaćen od tamošnjih župljana i posebno od mladeži koja je u njemu doživljavala svećenika Božjega duha. Ali već u srpnju 1943. bio je premješten na Humac sa zaduženjem da vodi Društvo svetog Ante i pjevački zbor mjesne župe. Sav njihov rad odvijao se u Domu sv. Ante pri ulazu u samostanski krug. Taj dom sagradio je fra Rudo Mikulić tridesetih godina dvadesetog stoljeća milodarima kršćanske sirotinje. Fra Rudo je umro 15. lipnja 1942. u četrdeset petoj godini života, od zloćudne bolesti, raka u grlu. Taj dom su komunisti nacionalizirali 1945. U njemu je fra Maksimilijan razvio zavidnu djelatnost na ponos mjesnih katolika i na zazor bezbožnika, odnosno partizana.
I jednog dana 1944. fra Maksimilijan je na ukusno izrađenim kartonima napisao Deset Božjih zapovijedi i nalijepio ih po zidovima Doma sv. Ante, što su komunisti shvatili kao parole uperene protiv njih, kako napisa fra Janko Bubalo u svojim memoarima Apokaliptični dani (str. 131.). Nakon toga, fra Maksimilijana su zatvorili u zloglasnu tamnicu u Ljubuškom, ali on, kao nevin svećenik, nije pokleknuo pred tim zatornicima slobode.
Fra Maksimilijanov školski kolega i prijatelj, fra Janko Bubalo, piše u svojim već spomenutim memoarima (str. 127.) da su u nedjelju 28. siječnja 1945. hrvatske vojne postrojbe od Širokog Brijega kao vihor prodrle sve do Neretve i potpuno razbile partizanske odrede u južnoj i zapadnoj Hercegovini. Partizani su se bez otpora povukli u dalmatinska brda i tamo se spremali za ponovni napad. Prije povlačenja ti su partizanski osvetnici sa sobom poveli uhićenike iz Ljubuškoga – njih oko četrdeset – prijeteći im smrtnom odmazdom. Među njima bio je i zatočeni fra Maksimilijan Jurčić. Partizanski zločinci sve su ih strijeljali na dolasku u Vrgorac, rodno mjesto poznatog pjesnika Tina Ujevića. Tu je na vrgoračkim uzvisinama fra Maksimilijanov zvonki glas zauvijek ušutkan i uzavrela krv pravednika i patnika prolila se po kamenom pločniku.
Hercegovinom se tada pronio glas: »Poginuo je branitelj ispovjedne tajne!« Navodno je fra Maksimilijan prije smrti mučen i ispitivan o njegovim ispovijedima. No, on je za cijelog »procesa« samo šutio kao zid i nije pokleknuo pod pritiscima krvnika i lažnih »ispovjednika« marksizma. Ostao je u živoj uspomeni kod starijih hrvatskih vjernika kao mučenik i hrabar branitelj ispovjedne tajne.
Pred tim svetačkim likom svećenika, franjevca i mučenika ostajemo zapanjeni tim više što je fra Maksimilijan kroz cijeli svoj redovnički život bio duboko uronjen u tajne kršćanstva i njegovih vječnih vrjednota. Hranio se otajstvima vjere u najkataklizmatičnijim vremenima naše povijesti. Kršćanske tajne bile su utkane u sve pore njegova bića do potresnog završetka pod rukom partizanskih krvnika. koji je obasjan vlastitom krvlju otputovao na nepresušne izvore vječnog života. Prošao je svijetom čineći dobro kao i njegov Učitelj.
Izvor 2: dr. fra Rober Jolić
Ubojstvo i razlozi za nj – dr. fra Robert Jolić
Upravo je fra Janko iznio najvjerojatnije razloge za strijeljanje toga dobrog i nježnog fratra. Radilo se u prvome radu o tome da je fra Maksimilijan bio obljubljen franjevac, poglavito kao veoma uspješan voditelj Društva sv. Ante i pjevačkog zbora na Humcu, dakle u Ljubuškom. »Posve je naravno da je on kao takav smetao neljudima i bezbožnicima svih vrsta.« A bezbožnici su došli u ljubuški kraj negdje krajem listopada ili početkom studenoga 1944. Počeli su svojatati i Dom sv. Ante, gdje se okupljalo fra Maksimilijanovo Društvo sv. Ante, u blizini samostana, kao »narodnu imovinu«. Međutim, fra Maksimilijan je u Domu – prema uzorku iz Gorice – na deset kartona napisao Deset Božjih zapovijedi. To je partizanske bezbožnike toliko bolo u oči kad bi god ušli u Dom, jer su mislili da su parole bile upućene protiv njih i da se radi o »neprijateljskoj propagandi«, a možda nisu niti shvatili da se zapravo radi o Deset Božjih zapovijedi. Stoga su fra Maksimilijana uskoro pronašli i zatvorili. Za njega se srčano zauzeo njegov bivši župnik u Gorici fra Serafin Dodig, koji je uživao određenu zaštitu i simpatije kod partizana. Možda bi ga čak bio i izvukao iz zatvora da se, barem za partizane, nije dogodilo nešto nepredviđeno. Hrvatska je, naime, i njemačka vojska 28. siječnja 1945. učinila snažan protuudar na partizanske položaje, tako da su »partizanske junačine pobjegle za Vrgorac a da nisu opalile ni jednoga, doslovno ni jednoga, metka u obranu Ljubuškoga. I od svega što su uspjeli bilo je da potjeraju sa sobom četrdesetak nedužnih ljudi i žena iz zatvora (trčećim korakom!) i da ih odmah po dolasku u Vrgorcu strijeljaju.« Prema onome što piše fra Janko, s njima se našao i fra Serafin, koji je fra Maksimilijanu i ostalima »u času strijeljanja uspio dati (…) odrješenje koje se, ako se uspije, umirućima daje. Makso se držao junački! Nato je crvena tanad na hrpu pokosila i žene i muškarce…« Zacijelo je ovu podrobnost fra Janko zapisao upravo na temelju kasnijega fra Serafinova pričanja. Prema povjerljivoj informaciji »ubojica tih nevinih ljudi« bio je čovjek »koji je poslije postao oficir jugosl. armije«.
- L. R. sjeća se kako su partizani, čim su došli u Ljubuški oko Svih svetih 1944., orobili humački samostan te iz njega nosili živežne namirnice, hranu i piće, a tada su zatvorili i fra Maksimilijana Jurčića, voditelja pjevačkog društva sv. Ante. »Partizani su tražili da Društvo svetog Ante ide tamo njima pjevati, gdje oni hoće i kad hoće.(…) Fra Maksimilijan je zatvoren najviše, kažu, zbog toga. Oni su mislili da on njima (pjevačima, op. R. J.) ne dâ i da ih on nagovara da ne idu pjevati. I tako, ali nisu uspjeli nikad da bi humačko društvo sv. Ante napustilo Crkvu. Išli su u zatvor i poslije fra Maksimilijanove smrti i pjevači i zborovođe, npr. fra Ivo Bagarić, fra Čedo Škrobo, nekoliko djevojaka pjevačica.«
Fra V. D. je 1946. čuo kako je konkretni razlog za fra Maksimilijanovo uhićenje bio savjet jednoj djevojci (R. P.) koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je (prije) i članica Društva sv. Ante, koje je fra Maksimilijan vodio, da se ostavi puške i prihvati mirnoga života. To se onda saznalo među partizanima i okarakteriziralo kao »neprijateljska propaganda«, što je fra Maksimilijan uskoro platio glavom. Fra Vinko, pak, kao ubojicu navodi Ć. K. iz Baščine.
Tako je fra Maksimilijan Jurčić podnio mučeničku smrt kao prvi hercegovački franjevac u 1945. Prije njega ubijeni su samo fra Stipan Naletilić, župnik u Kongori u Duvnu, i to davno prije, u svibnju 1942., te fra Križan Galić, kojega su usmrtili 30. listopada 1944. ručnom bombom ubačenom u župnu kuću u Međugorju gdje je on boravio. Istina, to je bilo više slučajno nego namjerno ubojstvo.A onda je došla tragična veljača 1945. s masovnom likvidacijom fratara na Širokom Brijegu, u Mostaru i u drugim mjestima, te na kraju tragični svibanj iste godine kad su netragom nestali oni koji su vraćeni s austrijske granice i ubijeni u tko zna kojim »kolonama smrti«.
Otkopavanje i identifikacija fra Maksimilijanova tijela
U posljednjim godinama hercegovački su franjevci pokrenuli veliku potragu kako za svjedočanstvima o pobijenoj braći, tako za njihovim tijelima. Dakako, o onima za čija se tijela nije uopće ili barem sa sigurnošću znalo te koja su počivala izvan Hercegovine. Osobito je veliki i vrijedan pothvat bilo iskapanje masovne grobnice na Đoginoj ledini kod Zagvozda, gdje je iskopano 18 tijela, za koje se pretpostavlja da većinom pripadaju upravo hercegovačkim franjevcima. Za tri tijela do sada je i medicinska znanost ustanovila da su uistinu fratarska. Radi se o fra Melhioru Prliću,65 bratu laiku, te dvojici svećenika fra Zdenku Zupcu i fra Julijanu Kožulu.66
Posmrtni ostatci fra Maksimilijana Jurčića otkopani su u listopadu 2008. O iskapanju je dnevnik vodio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Na temelju iskaza svjedoka počelo se iskapati u dvije škrape u blizini Vrgorca, na lokalitetu Belića gumno, lijevo i desno od puta koji vodi prema Vrgoračkom polju i selu Kotezi. U dvije škrape pronađena su po tri tijela, koja su bila bez reda nabacana jedno preko drugoga. Prilikom otkopavanja druge jame uz kosti jednoga stradalnika pronađeni su ostatci redovničke krunice, koja je bila smotana. To je davalo nadu da bi se moglo raditi upravo o fra Maksimilijanu Jurčiću, za kojega se pouzdano znalo da su ga partizani 28. siječnja 1945. odveli i pogubili u Vrgorcu. Svih šest tijela prevezeno je na Patologiju KBC-a Split.67 Prema tome ne bi bila točna informacija koju je dao fra V. V. da su, naime, Vrgorčani fra Maksimilijanovo tijelo iz škrape ispod župne kuće, gdje je bio ubijen, »potajno u mrtvačkom poklopcu prenijeli obnoć u groblje i sahranili ga u grob L. H.«. H. je grobnica, naime, bila prazna, jer je vlasnik u međuvremenu odselio iz Vrgorca. Nalazi se u starom vrgoračkom groblju, dok su drugi Hercegovci, dovedeni iz Ljubuškoga, pobijeni u novom groblju i tu ukopani u jednu rupu, udubljenje.68
Nekoliko mjeseci kasnije ta se slutnja i obistinila. Postupak identifikacije obavile su dr. Marija Definis-Gojanović, dr. Davorka Sutlović i njihovi suradnici. Iako su kosti bile dosta trošne pa postupak nije bio jednostavan, ipak je 15. svibnja 2009. nepobitno utvrđeno da se doista radi o posmrtnim ostatcima fra Maksimilijana Jurčića. Njegovi će posmrtni ostatci biti pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, u zajedničku grobnicu hercegovačkih ubijenih franjevaca, a ostatci ostalih petero ubijenih na mjesnom groblju u Vrgorcu. Na Novom groblju u Vrgorcu nalazi se još jedna masovna grobnica, u kojoj se nalaze tijela 40-ak civila dovedenih iz ljubuškoga zatvora 28. siječnja 1945. Nadati se je da će i njihova tijela uskoro biti iskopana i da će se provesti njihova identifikacija.69
Zalosno je , da nisu sve pobili ,,,!!!