Građani Čapljine su 25. veljače 1992. blokirali vojarnu „Miro Popara“ jer su srpskocrnogorski rezervisti divljali po gradu. Nekoliko dana kasnije 6. i 7. ožujka 1992. Srbi su oštetili most kod Žitomislića i iz pravca Tasovčića, Pribilovaca i drugih naselja u okolini približavali se križanju ceste Mostar-Metković-Čapljina-Stolac s namjerom da zauzmu Čapljinu, u tome nisu uspjeli jer je hrvatska obrana bila pripravna. – piše tadašnji član predsjedništva BiH Franjo Boras u svojoj knjizi Bosansko-hercegovački kaos 1990.-1996.
Predsjednik čapljinske općinske vlade Krunoslav Kordić u Slobodnoj Dalmaciji u ožujku 1992. govori o sastancima s vojnim i političkim strukturama i stanju u Čapljini:
K nama su došli pukovnik Miloje Pantelić potpukovnik Slobodan Pudar s kojima smo razgovarali o nastaloj situaciji. Dugo smo razgovarali, negdje oko tri sata. Uglavnom je bilo riječi o promjeni rezervista u čapljinskoj vojarni tako je već prije, čini mi se u studenomu prošle godine, po stignut dogovor da se, osim mlade vojske, nikakvi rezervisti neće upućivati u Čapljinu. To svoje obećanje vojska nije održala, što je izazvalo revolt građana, pa su odlučili ne dopustiti nikakav dolazak rezervista u grad. Na ovom su sastanku vojni predstavnici tražili da se izvrši promjena tih rezervista, da određeni broj onih koji su trenutačno u kasarni ode, a da dovedu druge. No, poznavajući situaciju i ponašanje rezervista, rekli smo da nismo u stanju osigurati mirnu izmjenu rezervista i da bi ona, ako bi do nje došlo nasilnim putem, poremetila političko-sigurnosnu situaciju na području općine Čapljina.
Rezervisti iz vojarne u Čapljini svojedobno su išli naoružani po gradu i uznemiravali građane svojim provokativnim ponašanjem. Dosta su često iz vojarne pucali po naselju, što je iritiralo građane, tako da su postavili određeni kontrolni punkt u neposrednoj blizini vojarne. Vojska je to okarakterizirala kao blokadu vojarne. Međutim, ne radi se ni o kakvoj blokadi, jer vojarna ima sve ono što je potrebno za življenje tamošnjih vojnika i rezervista. Imaju struju, vodu i redovitu opskrbu hranom i potrebnim sanitetskim materijalima. No, građani ne dopuštaju i ne žele da se ti rezervist kreću po našem gradu, jer se ponašaju, blago rečeno, nepristojno. Smatramo da nije potrebno dovlačenje novih rezervista u ovu vojarnu, ona u ovim uvjetima i na ovom lokalitetu nije perspektivna. Pogotovo ako se ima na umu da je vojska koja u njoj živi čisto srpska, a objekt se nalazi u okruženju hrvatskih mjesta. – zaključuje Kordić.
