Fra Lovro Šitović je rođen u Ljubuškom godine 1682., a umro je u Šibeniku na današnji dan, 1729. godine.
U zapisu o njegovoj smrti njegov suvremenik i subrat iz makarskoga samostana fra Nikola Gojak naziva ga znamenitim propovjednikom za kojim je žalila cijela Dalmacija: «Na svarsi febrara 1729. insigni redovnik o. p. lektur fra Lovro iz Ljubuškoga pri imenom Šitović koi je bio Turčin apak posli toliko redovnik varstan u svaku stvar da mu se nie forsi nikada u ovoj provinciji drugi naša priličan: ovi pođe pridikati korizmu u Šibenik i u malo vrimena pođe onde s ovoga svita, kojega žali sva Dalmacia zašto ne ima grada di nie pripovida i dobro činio.» Iako Gojak u svome ljetopisu spominje mnoštvo subraće, nijednoga ne obasipa ovakvim hvalospjevom, kao fra Lovru.
Rođen u muslimanskoj obitelji, odgajan u kući vrgoračkoga harambaše, dragovoljno je prešao na kršćanstvo te se, nakon školovanja u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, novicijata u Našicama i studija filozofije i bogoslovije, najvjerojatnije u Italiji, zaredio. Predavao je u franjevačkim školama u Makarskoj, Šibeniku i Splitu, bio je lektor reda, starješina hospicija te propovjednik. Autor je latinskog djela Nauk krstjanski i različiti plačevi i pjesme (Doctrina christiana et piae aliquot cantilenae, oko 1713) i latinsko-hrvatske gramatike (Grammatica latino-illyrica, 1713). Najvažnije mu je djelo Pisna od pakla: navlastito od paklenoga ognja, tamnosti i vičnjosti (1727), koje u stihovima obrađuje eshatološku temu. Ispjevano je u desetercima, ikavicom, didaktičke je naravi, pisano za neuku publiku. Posmrtno mu je tiskano djelo List nauka krstjanskoga (1752).
Fra Lovro Šitović Iz Ljubuškog u priči intelekta, vjera i jezika
Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690.) bio zarobljen u Dalmaciji, pa je njega kao dječaka ostavio kao jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. Dječak je to vrijeme proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao nazad franjevcima. Kršten je u zaostroškom samostanu u 17. godini i svoje ranije ime Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. U Zaostrogu je završio samostansku školu, a novicijat je započeo u Našicama. Studirao je u Italiji. Kao profesor je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Objavio je djelo u stihovima Pisna od pakla (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u »hrvatski jezik i pivanje«. Autor je i jedne latinsko-hrvatske gramatike (1713.).
Šitović je prvi franjevački pisac koji je cijelo jedno djelo napisao u stihovima. Njegova ,,Pisna od pakla” vjerskog je sadržaja, a pisana je u duhu narodnog pjesništva.
Navod iz prve slovnice hrvatskoga jezika u BiH, koju je godine 1713. objavio fra Lovro Šitović Ljubušak, član crkvenog područja (provincije) Bosne Srebrne. On svome “prigliubglenome sctioczu” na starome hrvatskom jeziku, u prvoslovu kaže: >>Oi Dragi, i mili Štioce, nemoise cudit ovomu momu, ako i malahnu trudu; jer Kad razumise razlog, i uzorak, rad Kogasam ovo dilo sastavio, tichese isti izpovidit, dassam dobro ucinio. Jurie tebi ocito, da mnozi Narodi, to iest, Franczezi, Spagnoli, Italianczi, Nimczi Ungari lascgane nauce Grammatiku, nego mi Harvati. Jer? ierbo oni stampaiu Grammatike u suoie vulastite iezike istomacene, i tako nie gnimi muka naucit Regule Gramaticke, Kako nami, ierbo mi neimamo Gramatikah u naš iezik istomacenih. I Premda iessu Kojigodi Naucitegli Grammatike, istomacili Declinatione imenah, i Conjugatione Verabah harvatski; ništa nemagne nissu (što ja mogu znat dassam vidio) suih Regulah zadosta izrekli, ni obratili. Ja Dakle buduchi vidio mnoghi truud Mladicah, Bosne Argentine; toliko Secularah Koij uce, i misle bit Redouniczi S. Patriarche Odeza Francesca, Koliko i Diacah Professah; a malahan gnihou plod, naiprisamse ganuo gliubauju Maike Provincie (Koioibih rad služit u nauku) pak recenih mladichah, tersam ovo dilašcze napravio na gnihouu službu i Korist; iedabi Boog dao, i Diva Maria Pomochniza pridobra recene Provincie, da mladichi ucine dostoine plode Krisposti, i nauka u Urime suoie. I Bogti bio vazda na promoch; a ia na sclusbu.<<
Evo kako Fra Lovro Šitović kaže za svoju pjesmu ,,Pisma od pakla” tiskanu u Mletcima:
»Vazda želim, da budem pivana
Kršćanskom dragomu narodu,
Ki po svitu jošte živi gredu…
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m jezikom.<<
Prikaz fra Lovrina života iz njegovih usta donosi don Ante Mateljan u knjizi S Gospina Grada
Pripovijesti o 300. obljetnici čudesne obrane Sinja
Obratite se i vjerujte Evanđelju!
Kako u knjigama bilježi
samostanski ljetopisac fra Nikola Gojak:
“1729., na svrhi febrara, insigni redovnik
otac Lovre od Ljubuškoga, …
prezimenom Šitović koji bio Turčin,
a pak posli toliko redovnik vrstan
u svakoj stvari, da mu se nije nikada …
u ovoj provinciji drugi našao priličan.
Ovi pođe propovidati korizmu u Šibenik,
i u malo vrime pođe s ovoga svita,
kojega žali sva Dalmacija, zašto nema grada,
gdji nije propovidao i dobra činio”.
A kako je to bilo, neka nam sam ispripovjedi:
1.
Ime mi je Hasan.
Ime mi je Stijepo. I Lovre.
Sva su mi to prava imena. I to po redu.
A kako, to ću vam ispripovjediti.
Rodio sam se 1682. u Ljubuškome,
pa ću se do smrti zvati Ljubušak,
ili fra Laurentius de Gliubuschi.
Otac mi je sudjelovao u čarkama,
za vrijeme onoga Morejskoga rata.
I jednoga dana on i njegova družina,
dolje na dnu polja, na Jezercu,
padoše u zasjedu vrgoračkog harambaše.
Neki izginuše, a neki biše zarobljeni.
Među njima i moj otac. A za slobodu
valjalo je platiti otkupninu, i to u zlatu.
Kako mi otac nije imao odakle platiti,
pade dogovor, kako je onda bio običaj,
da umjesto sebe u zalog ostavi sina
sve dok ne skupi otkupninu.
I tako bi.
Zamislite kako mi je bilo pri srcu,
kad su mene, starijega sina,
od dvanaest godina, odvojili od matere,
od brata i sestara, i odveli preko polja,
preko Crvenoga Grma i Prologa,
sve do na vrata Vrgorca.
Izljubio sam oca, lice mu oprao suzama
i zagrcnut ostao gledajući za njim
koji odlazi našoj kući, u Ljubuški.
A ja ostadoh u rukama Šimuna Talajića,
zvanog Delija, harambaše vrgorskoga.
2.
U kući Šimuna Talajića, Bog istina,
bilo mi je bolje nego u vlastitoj kući.
Začas su me prihvatili kao svoga.
Živio sam s njegovom djecom,
jeo što i oni, radio kako i oni,
i počeo Boga molit kao i oni.
U Delijinoj kući se svake večeri molilo
Gospino ružarje, pa priporuke svecima,
i molitvice i pjesmice Gospi u čast.
Znao sam s njima ići i do crkve,
ali kako sam bio nekrst,
nisu mi dali ulaziti,
nego sam samo s vrata smio
gledati svećenika za oltarom
i slušati kako čita sveto Evanđelje
i tumači Božje zapovjedi
i nauk kršćanski.
I kao dijete, sve sam to upijao.
Tri sam godine ostao u Vrgorcu,
dok otac nije skupio potrebit novac,
da me otkupi i vrati kući u Ljubuški.
S jedne strane, nije bilo kraja veselju,
što sam se kući vratio, a s druge strane
u mene se uvukla duboka sumnja.
Kušao sam s ocem razgovarati
o islamskoj i kršćanskoj vjeri,
on mi ništa nije znao kazati,
nego me samo poprijeko gledao
i prijetio: Da nikad više nisam
iz tvojih usta takvo nešto čuo.
Bilo mi je šesnaest godina, 1698.,
kad sam u proljeće, nakon velikih kiša,
na kozjoj mješini – jer plivat nisam znao,
nabujali Trebižat preplivao.
I onda hitro, kriomice, kad se smrklo,
Talajiću u Vrgorac, ravno na kućna vrata.
Ma otkud ti ovdje… zagrmi Šimun!
Pobjegao sam od kuće, i ne vraćan se!
A kud ću s tobom? pita i sječe očima.
Vidim što mu se po pameti mota,
da ga nisam došao nasamariti!
Ako me moji budu tražili, a tražit će,
kaži da me ni vidio ni čuo nisi, velim.
Nego, vodi me fratru.
3.
I tako bi. Odvede me Šimun, sam,
nije htio da to itko od njegovih znade
preko Biokova, u Zaostrog
i predade gvardijanu fra Tomi Rastoviću
a ovaj u ruke fra Ilije Mamića,
koji me primi kano brata rođenoga.
Ono što mi otac nije znao reći,
fra Ilija je znao i mogao.
Poučio me i uputio u otajstva svete vjere,
i podijelio mi sveti sakrament krštenja,
u Zaostrogu, godine Gospodnje 1699.
na Kalandoru, Prikazanje Gospodinovo.
I tako sam ja, Hasan, dobio novo ime,
kršćansko, po Stjepanu prvomučeniku,
jer sam računao da će i mene
mučeništvo zapasti čim prvi put
dospijem u muslimanske ruke.
Ali Gospodin je odredio drugačije.
Živeći s fratrima otvorila su se vrata
kroz koja me Gospodin Isus pozvao k sebi
da mu služim u svetom redovničkom zvanju.
I tako sam 10. travnja 1701. godine obukao
franjevački habit u Našicama,
pa sam tada dobio i treće, redovničko ime:
fra Lovro, po svetome Lovri, mučeniku
kojega su radi vjere i pomaganja sirotinje,
kako vele stare knjige, bezbošci ondašnji
živa ispekli na gradelama.
4.
Od Zaostroga i Našica vodio me put
sve do Italije, do Padove, gdje sam učio
nauk mudroslovni i bogoslovni,
štono sam ga povoljno dogotovio
i tada sam zaređen za svećenika.
Na franjevačkom saboru u Našicama
1708. godine imenovaše me profesorom
mudroslovlja u Makarskoj,
gdje sam sedam godina poučavao.
Onda sam bio premješten u Šibenik,
za profesora bogoslovlja.
Tri godine poslije nadbiskup Cupilli
zamolio je poglavare da dođem u Split
i da u Nadbiskupskom sjemeništu
poučavam sveto bogoslovlje,
što sam i činio kroz šest godina,
kad su me poglavari vratiše u Makarsku,
gdje se obnovila naša bogoslovija.
Nadbiskup Cupilli, blažene uspomene,
postavio me za ispitatelja budućih
profesora iz mudroslovlja,
i bogoslova prije svećeničkog ređenja,
a na koncu me postaviše za poglavara
franjevačkoga gostinjca na Dobrome,
u Splitu, uz našu Gospu od zdravlja.
A uz sve to na brizi mi uvijek bilo
naviještanje svetoga Evanđelja.
5.
U to vrijeme, po tko zna koji put, izbi rat.
Više su puta provaljivali kršćani i muslimani
čas na jednu, čas na drugu stranu.
I bilo je puno ranjenih i mrtvih.
Ali ovoga puta činilo se da će bit i gore.
Mehmet paša Čelić provali u Cetinu,
i pohara sve do čega je mogao doći.
Pobi Otočane, zapali Vrljiku i sva sela,
a u sinjskoj Varoši, ispod zapaljenje crkve,
postavi topove da ruše Grad,
taman za početak devetnice Velikoj Gospi.
Mene zapade, s još nekoliko braće,
koji su se kao i ja dragovoljno javili
za vojničke kapelane,
priključiti se našoj vojsci
i one što se smrti izlažu
krijepiti svetim Otajstvima,
dijeliti posljednje pomazanje ranjenima,
onima na samrti grijehe opraštati
i sprovoditi poginule.
Nismo do Sinja došli,
što od nemoći što od straha
od prevelike sile otomanske.
A onda se dogodilo čudo.
Mehmet paša pokupi vojsku
i odmagli priko Kamešnice
a branitelji i stradalnici
u tome milosrdni prst Božji
i zagovor Gospin prepoznaše.
Pa kad smo došli sebi i zidine pokrpili
vojska se usprotivila da se Gospina slika
prenese iz crkvice sv. Mihovila
u obnovljenu crkvu podno Grada.
Ni naredba vlade, ni providura, ni fratara,
nisu mogli nagovorit narod, pa me pozva
sinjski providur Ante Semitecol,
da smirim uznemireno mnoštvo.
A ja rekoh: Gospe, znaš kakvi smo,
da nije tebe, tko zna što bi od nas bilo.
Nije tebi do toga da budeš na ljepšemu mjestu,
ali tebi pripada ono što je najbolje
i zato smo ti obnovili crkvu, ljepši dom,
jer ti si Majka, Spasiteljica naša.
Znamo da ti želiš da ti djeca tvoja
svakoga dana mogu pred lice doći.
6.
A da bi, Gospe, mogli pred tvoje lice stati,
prvo i prije svega, valja nam se skrušiti,
za grijehe svoje pred Isusom pokajati.
A evo kako nam je moliti:
“O Isuse, mili Gospodine,
za prisvete one tvoje rane:
daj nam milost koju mi želimo
i koju sad od tebe prosimo.
Ti se dostoj ovde nas karati,
i za grije naše pedipsati:
al nas nemoj slati u pakao,
gdi se viče: Jao, jao, jao!
…
Na kolina svi sada padamo,
tere tvoje ime zazivamo:
u prsa se rukam udaramo,
od grihov se naših skrušujemo!
Milosrđe, o naš mili Bože,
kajemo se, što se veće može:
što smo tebe ljuto uvridili
i tvoj zakon smrtno pristupili!
… Naše ćemo grihe spoviditi,
i pokoru za nje učiniti.
Unapridak nećemo grišiti,
mi ćemo se grihov varovati.
7.
Godinu dana nakon što je
Gospinim zagovorom oslobođen Sinj
i kad je čitava Cetinska krajina
nanovo zaživjela kršćanskim duhom,
prološki fratri nagovoriše generala Ema
da krene u pohod na Imotsku krajinu.
Pridružismo se nas devetorica fratara,
a pred svima fra Stipan Vrlić.
Evo što napisa general Mocenigo:
“Generalu Emu se pridružio fra Lovre
kao obični svećenik za duhovnu službu puku,
kao i ostala braća njegova reda.
Za vrijeme juriša otac Lovre s križem u ruci,
blagoslivljao je, odrješivao umiruće,
bodreći vojnike svojim glasom
i poticao ih da osvoje Tvrđavu.
Krijepio je umiruće svetim sakramentima
i pomagao je pokapati mrtve.”
Na blagdan Porcijunkule, Gospe od Anđela,
Oslobođen je Imotski uz veliko veselje
među čitavim pukom kršćanskim.
Ponadasmo se da će biti oslobođena
i čitava Hercegovina, ali do toga nije došlo,
jer se dogovoriše Turci i Mlečani
i udariše granicu od Vinjana i Sovića
pa preko Neretve do Kleka.
8.
Nije mi drugo preostalo,
nego kriomice, i od vojske i od fratara,
noću, od djetinjstva znanim putovima
krenuti u Ljubuški, da vidim što je s mojima.
Ne nađoh oca za kojega sam već prije čuo,
da je svoju dušu Gospodinu predao,
nego samo majku u dubokoj žalosti,
za mnom koji sam se, po njezinu, odnevjerio,
i za drugim sinom, mojim bratom,
koji je u ratu poginuo na drugoj strani.
O Bože, kako mi je teško i pomisliti
na tu noć u razgovoru s materom,
zaogrnutom teškom tugom.
Pokušavao sam je nagovoriti
da pođe sa mnom put Dalmacije,
ali mi reče: Ovdje, gdje sam se rodila
tu ću i tijelo svoje zemlji ostaviti.
A ti sinko, idi, ako misliš da moraš.
A onda se okrenu nevjesti i unuci,
i reče: Djeco moja, ne osvrćite se na me!
Meni nije ostalo još puno dana,
a pred vama je život.
Bilo vam sretno,
i neka vas Bog blagoslovi.
I tako sa mnom pođe udovica moga brata,
i njezina kćer, pa kroz mnoge nevolje
dođosmo do Splita. Kroz neko vrijeme
poučavao sam obje u kršćanskoj vjeri
i polio ih vodom svetoga krštenja.
Tada general Mocenigo darova mojoj nevjesti
dvadeset kanapa zemlje u Brodariću,
ispod Bile Glavice, da bi imala od čega živjeti.
Poslije se je udala, za jednog Splićanina,
a njezina kćer odluči poći
u samostan sv. Marije de Taurelo,
tamo odmah iza ribarnice,
pod imenom s. Marija Viktorija.
9.
Učeći đake i novake, sjetio sam se
da narodu treba kršćanske pouke,
pa sam napisao List nauka krstjanskoga
s poukama o vjeri, Bogu
i životu po Božjemu zakonu,
o sakramentima i kršćanskoj molitvi.
Svi znamo da govoriti o Bogu
i Boga u sebi osjećati nije isto.
Pričati o molitvi kao razgovoru s Bogom
i moliti, razgovarati s Bogom,
nisu iste stvari. A ja iz iskustva znam
kolika je potreba vjeru jasno tumačiti,
vjerno prenositi i djelom svjedočiti.
Samo, kako ćeš poučavati ako ne znaš jezik.
Zato nisam štedio truda da sastavim,
po predlošku Emanuela Alvareza
Latinsko-ilirsku gramatiku
i da je tiskam u Veneciji 1713. godine:
Jer mnogi narodi, Francuzi, Talijani,
Nijemci, Ugri i drugi lašnje nauče gramatiku
nego mi Hrvati, jer tiskaju gramatike
na svojim jezicima, tako da im nije teško
naučiti gramatična pravila, kako nama
koji nemamo gramatika na svome jeziku.
(I premda jesu kojigod naučitelji
istumačili deklinacione imenih
i Konjugacione verbih hrvatskih,
ništa manje nisu svih regula
zadosta izrekli, ni obratili.)
10.
Dobar je strah, komu ga je dragi Bog dao.
Strah Božji dar je Duha Svetoga.
Mene zapade u dio uputiti puk Božji,
u ono što nam sveta vjera o paklu govori,
ne bismo li se od grijeha odvratili
i u milosti Božjoj živjeli i preminuli.
Pa sam zato 1727. i napisao
Pisnu od pakla:
Ali ko će istomačit sada
toga pakla pristrašnu vrućinu
ko li hoće razumit i kada
te vrućine prioštru žestinu.
…
taj je oganj muka čudnovata,
među druzim mnogo strahovita.
…
Onde muči prižestoka zima
ko u sebi čudnu studen ima,
koja čini sve vitre puhati
i snigove guste plastunati.
Koja čini potope dažditi
i studene vode zalediti,
i krupice često udarati,
bez pristanka sve slane padati.
…
Muči oči kazujuć plamene,
muči uši zadajuć vrućine,
usta i nos sumpor livajući,
ruke, noge plamenom vežući.
Krv njihovu čini uzvirati,
u kostima mozak sažigati,
priljutomih svaki čas mučeći,
i gorke im rane zadajući….
11.
Na poziv nadbiskupa Stjepana Cupillija,
koji me onomad pozva poučavati
buduće misnike u svetomu bogoslovlju,
odazvah se da u splitskoj prvostolnici
održim korizmene propovijedi.
I dok sam sa propovjedaonice
nauk Isusov tumačio, na obraćenje zvao
kao što je i naš Gospodin Isus činio,
govoreći: Obratite se i vjerujte Evanđelju,
žena neka iz puka uzdahnu:
O, blago tebi i materi koja te rodila!
A meni suze navriješe, jer me sjeti
majke moje što u Ljubuškomu ostade,
i ne htjede sa sinom svojim u krilo
svete Majke Crkve ući,
nego vezana zavazda u nevjeri ostavši,
kosti svoje zemlji a dušu Bogu predade,
da on sudi i da joj milosrdan bude.
I rekoh: Majka je moja muslimanka,
i za nju nema mjesta tamo
gdje je Isus Uskrsnuli stan spremio
onima koji mu vjeruju i koji su njemu
u svetoj Crkvi krštenjem pridruženi.
Pa im ispričah sve po istini kako se zbilo,
i zamolih: Nemojte, poljubljeni moji,
toliku mi ranu zadavati, nego recite:
Blagoslovljen bio Isus Krist
koji se je udostojao izvesti te iz tmine
turkovanja na svjetlost svete Crkve.
I u suzama nisam mogao drugo
nego li završiti molitvom Onoj
koja je moja jedina majka.
Gospi, majci mojoj, majci Mariji,
molitvom koju sam naučio
u Vrgorcu, u kući Šimuna Talajića:
12.
“O prislavna Božja mati,
dostoj mi se milost dati,
da ja ljubim Sinka tvoga
a mog Boga pridobroga.
Da sva moja govorenja,
dilovanja i mišljenja,
vazda budem upraviti,
kako ću mu ugoditi.
Najprin Majko Sinku tvomu,
poklanjan se prislatkomu,
zatim tebi koja jesi
za njim prva na nebesin,
On je vrilo do milosti,
ti si vrutak od slatkosti,
njemu hvala, njemu dika,
tebi i njemu poklon,
po sve vike vika. Amen.”
