Na današnji dan prije 121. godinu umro je Časni Sluga Božji Petar Barbarić. Rođen je 19. svibnja 1874. godine u Šiljevištima, župa Klobuk kod Ljubuškog,a umro u Travniku na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. godine kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovničke zavjete. U nastavku pročitajte nagrađeni literarni rad Matije Petrović iz Klobuka.
Najbrži put u nebo je vršiti svoje dužnosti
Prije više od stotinjak godina iz škrtog i teškog hercegovačkog krša iznikao je samo naizgled običan mladić. Mladić po imenu Petar. Petar Barbarić. Ma tko bi, u to vrijeme, ikad pomislio da će se tog imena sjećati i stoljeće nakon, da će njegovo ime postati sinonim pobožnosti i dobrote. Bio je Petar pravi sin svoje Hercegovine; došao je kao voda za već tad ožednjela i sušna hercegovačka srca. Rastao je čuvajući svoje prijateljice ovce i razgovarajući s Bogom. Zračeći jednostavnošću nikada nije zaboravljao na ono osnovno što ga je Isus naučio, a to je biti čovjek. I bio je čovjek od svoje prve do posljednje progovorene riječi. Uvijek je isticao da je najlakše do Boga doći vršeći svoje dužnosti, ne samo kao čovjeka već i kao učenika, građanina, brata, sina i prijatelja. Bio je uzor svima oko sebe. Petar je bio izuzetno nadaren i uporan mladić. Nije odustajao nikada, ni od čega. Završio je školu iako je to u ono vrijeme bila prava rijetkost, stoga što je njegova obitelj za ono vrijeme bila prilično imućna. Propješačio je kilometre i kilometre zbog svojih snova vjerujući kako će mu ih Bog ostvariti. Petar je želio postati sluga naroda i svoga Boga. Htio je baš poput Isusa pomoći čovjeku Božjom riječju, jer riječ je najlakši put do čovjekova srca. Želio je zagrliti sve žalosne, bolesne, sve obične ljude i pokazati im tople dvore Isusova srca. Uslišio je Bog njegove molitve i nadanja, osvrnuo se na silne noći provedene nad uzglavljem kreveta. Pustio je Petar svoje korijenje u hladnom Travniku. Ni tamo nikog nije ostavljao ravnodušnim. Običan, ponizan i jednostavan, a opet tako velik i mudar mladić. Umro je mlad od tada neizlječive bolesti, ali opet dosljedan sebi; s Isusom na usnama, čovjekom u duši i skromnosti svuda oko njega.
Petar čini most između kamenite Hercegovine i plodne Bosne, između svih ljudi. Hodao je istim putovima kao i mi danas dajući nam dobre temelje da slijedimo njegove stope. Radio je i molio. Volio i ljubio. Upravo u tome je njegova veličina. Svojim životom je posvjedočio ono što je uvijek govorio: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti!“
