Na Kedžari na Vran planini, kod Divina groba, služena je tradicionalna sveta misa za duvandžije, ali i za sve one koji su na ovim planinskim prostorima izgubili život čuvajući stada, braneći dom i boreći se za opstanak svojih obitelji.
Misa za poginule duvandžije održava se već 16. godinu zaredom, a okupila je nekoliko stotina vjernika iz Rame, Doljana, Rakitna, Posušja, Tomislavgrada, Ljubuškog i drugih mjesta.
Svetu misu u 15 sati predvodio je i pod njom propovijedao fra Ivan Stanić, a nakon misnog slavlja uslijedilo je druženje na platou ispred groblja.
Duvanđije – ljudi koje je neimaština tjerala preko planine
Danas ih se pamti kao duvandžije, dok su ih nekada često nazivali švercerima. Iza tog naziva, međutim, kriju se brojne priče o siromaštvu, teškom životu i borbi za prehranjivanje obitelji.
U vremenima kada posla gotovo nije bilo, muškarci iz hercegovačkih krajeva na leđima su nosili duhan preko Vran planine prema Bosni. Putovalo se uglavnom noću, skrivenim i teško prohodnim planinskim stazama, kako bi izbjegli tadašnju miliciju.
Na leđima su znali nositi i po dvadesetak kilograma duhana, a putovanja su trajala danima i noćima. Ako bi ih milicija uhvatila, prijetilo im je oduzimanje duhana, novčane kazne, zatvor ili premlaćivanje. Ni povratak nakon prodaje nije bio bez opasnosti jer su tada sa sobom nosili zarađeni novac.
Za mnoge je to ipak bio jedini način da svojim obiteljima osiguraju kruh.
„Kruh od sedam kora“, kako je slikovito opisano tijekom okupljanja na Kedžari.
„Težak je bio život“
O težini tih vremena najbolje govore svjedočanstva potomaka duvandžija. Gotovo svaka obitelj iz pojedinih hercegovačkih sela imala je nekoga tko je odlazio na te opasne putove.
Jedna od sudionica prisjetila se svog pokojnog oca Ivana, rođenog u siromašnoj obitelji u Ljubotićima kod Širokog Brijega. Duhan je preko planine nosio još kao mladić.
Drugi svjedoci prisjećaju se kako se putovalo gotovo isključivo noću, kroz snijeg i nevrijeme, skrivajući se od milicije.
Neki su na tim putovima izgubili sve što su imali, neki su pretučeni, a neki se svojim obiteljima nikada nisu vratili.
Upravo zbog njih Kedžara već šesnaest godina postaje mjesto molitve i sjećanja.
Molitva koja mu je, prema obiteljskoj priči, spasila život
Među posebno zanimljivim svjedočanstvima izdvojena je priča o jednom duvandžiji kojeg je na putu zaustavila milicija.
Prema riječima njegove kćeri, otac je u trenutku velike opasnosti kleknuo i počeo moliti. Milicajci su zastali slušajući njegovu molitvu, a na kraju su ga pustili zajedno s duhanom.
Slična situacija, ispričala je, ponovila se još jednom. Njezin otac čvrsto je vjerovao da su ga upravo vjera i molitva sačuvale na opasnim putovima kojima je godinama prolazio.
Fra Ivan Stanić: Borili su se kako bi nešto priskrbili svojim obiteljima
Fra Ivan Stanić u propovijedi je naglasio kako se okupljeni ne mole za „švercere“ u značenju koje se toj riječi danas često pridaje, nego za ljude koje je težak život tjerao da pokušaju nešto priskrbiti svojim obiteljima.
Podsjetio je da su duvandžijama na putu prema Bosni prijetili gubitak robe i uhićenje, dok su na povratku bili izloženi opasnosti da im netko otme teško zarađeni novac.
Neki su dobivali batine i bili pretučeni, a pojedini su svoje putovanje završili smrću.
Govoreći o vjeri, obitelji i svakodnevnoj borbi običnog čovjeka, fra Ivan povezao je životne kušnje duvandžija s porukom Evanđelja i primjerom svetog Petra.
Pozvao je vjernike da ne zaborave žrtvu ljudi koji su se svakodnevno borili za svoje obitelji i vlastitim životom svjedočili koliko je nekada bilo teško zaraditi za osnovne životne potrebe.
Kedžara čuva njihove priče
Od nekadašnjih dugih i opasnih putova preko Vrana danas su uglavnom ostala sjećanja, obiteljske priče i svjedočanstva koja se prenose s generacije na generaciju.
Za obitelji duvandžija posebno su važna sjećanja na one koji su na planini izgubili život.
Zato okupljanje kod Divina groba na Kedžari nije samo tradicija. Ono je mjesto molitve i čuvanja uspomene na ljude koje je neimaština tjerala na višednevna putovanja preko planine, s teretom duhana na leđima i nadom da će se kući vratiti s dovoljno novca da prehrane svoje obitelji.
Njihovi teški putovi odavno su završili, ali njihove priče još žive među onima koji pamte.
