Na današnji dan navršavaju se 33 godine od jednog od najpotresnijih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima na području Kaknja. Sjećanje na Anicu Jurić i tragediju njezine obitelji ostaje trajni podsjetnik na stradanja, patnju i neostvarenu pravdu koja ni nakon više od tri desetljeća nije stigla, piše RTV Herceg Bosne.
Anica Jurić iz Kaknja postala je simbol majčinske boli i stradanja Hrvata u Bosni i Hercegovini tijekom rata. Dana 13. lipnja 1993. godine, na blagdan svetog Ante, pred njezinim očima ubijeni su suprug Jure i trojica sinova – Stjepan, Ljubomir i Dragan. Sama je ranjena, a s njom su stradale i druge žene iz obitelji koje su tog kobnog dana bile zarobljene u blizini groblja Grmače.
U svojim svjedočenjima Anica je godinama opisivala strahote kojima je svjedočila. Prisjećala se kako su njezini sinovi bili zlostavljani i ubijeni pred njezinim očima, dok su ona i ostali članovi obitelji nemoćno promatrali događaje koje nijedna majka ne bi smjela doživjeti. Posebno bolno ostalo joj je sjećanje na najstarijeg sina Stjepana, koji je ranjen pa potom izložen dodatnom zlostavljanju.
Najteže od svega bilo je što njezine molbe nisu imale odjeka. Preklinjala je da joj poštede barem jednoga sina, no milosti nije bilo. Jedan po jedan, članovi njezine obitelji ubijeni su pred njezinim očima.
Tri desetljeća bez odgovora
Iako su prošle 33 godine od zločina, nitko nije odgovarao za ubojstva njezina supruga i sinova. Anica je tijekom godina svjedočila pred različitim institucijama, obraćala se medijima i pravosudnim tijelima, nadajući se da će istina dovesti do kazne za počinitelje.
Umjesto pravde, dočekale su je godine šutnje i razočaranja. Više puta javno je isticala kako se boji da će vrijeme izbrisati sjećanje na zločin i da će odgovorni izbjeći svaki oblik odgovornosti.
Zajedno s članovima svoje obitelji nastavila je inzistirati na procesuiranju odgovornih, smatrajući da žrtve i njihove obitelji imaju pravo na istinu, bez obzira na protok vremena.
Pronađeni u masovnoj grobnici
Dodatnu bol donijele su godine neizvjesnosti. Posmrtni ostaci njezina supruga i sinova pronađeni su tek nekoliko godina nakon rata u masovnoj grobnici na području groblja Grmače.
Tek tada obitelj je mogla dostojanstveno pokopati svoje najmilije i pronaći mjesto na kojem će moliti i paliti svijeće za njihove duše. Grobovi Jure, Stjepana, Ljubomira i Dragana postali su mjesto trajnog sjećanja, ali i opomene da mnoge ratne rane još nisu zacijelile.
Vjera koja nije ugašena
Unatoč nezamislivom gubitku, Anica Jurić nikada nije izgubila vjeru. Snagu je pronalazila u molitvi, obitelji, unucima i praunucima koji danas nastavljaju obiteljsku lozu.
Njezina životna priča svjedočanstvo je o ljudskoj izdržljivosti, majčinskoj ljubavi i vjeri koja opstaje i onda kada ljudska pravda zakaže. Uvjerena je da nijedan zločin ne može ostati zauvijek skriven te da će svaki čovjek jednoga dana odgovarati za svoja djela.
Danas, na 33. obljetnicu ovog strašnog zločina, ime Anice Jurić ostaje simbol stradanja, ali i simbol ustrajne borbe za istinu. Njezina priča podsjeća da žrtve ne smiju biti zaboravljene, a potraga za pravdom nikada ne smije prestati.
Jer dok god postoji sjećanje na Juru, Stjepana, Ljubomira i Dragana Jurića, postoji i obveza društva da ne dopusti da njihova žrtva padne u zaborav.
