Hoće li se nakon tri i pol desetljeća ponovno saditi krumpiri na 900 metara visokoj Kruševici?
Brojne uspomene i emocije vežu stanovnike vrgorskih i ljubuških brdsko-planinskih sela Stilja i Kašča uz planinu Kruševicu, koja se nalazi u blizini državne granice RH i BiH. Plodni doci na više od 900 metara nadmorske visine othranili su generacije krumpirom i pšenicom. Tu se išlo u lov, čuvalo blago na ispaši…
No kako su ova sela demografski odumirala, odnosno iz njih se iseljavalo, tako je i Kruševica pala u zaborav.
Težak je to i mukotrpan posao bio, trebalo se popeti strmim kamenim stazama na planinu s konjima i mazgama, nekad i po dva-tri puta dnevno.
– Mislim da je posljednji čovjek koji je radio zemlju gore bio pokojni Ivan Filipović Matušić iz Kašča, negdje uoči početka Domovinskog rata. Vrijedan i jak čovjek, koji se do kraja nije predavao. Nigdje zemlja nije tako rađala” kao na Kruševici, oko 40 obitelji iz Stilja i Kašča imalo je svoje posjede, na kojima su uglavnom sadili krumpir, pšenicu, ali i blitvu za svinje te ozimicu kojom su pokrivali pojate za blago. Dobro spreman čovjek s jakim konjem ili mazgom znao se po nekoliko puta dnevno popeti strmom stazom uz kamene litice. To je bila muka, ali i način života. Sjećam se da sam osamdesetih godina prošlog stoljeća prvu divlju svinju u ovom kraju ustrijelio na Kruševici – kazuje nam Stipan Primorac iz Kašča te nastavlja:
– Znači, nisu su se prije krumpiri za sadnju kupovali u sjemenarnicama ili poljoprivrednim trgovinama, nego se sjeme čuvalo iz godine u godine. Što god bi gore posadili, to bi rodilo; krumpiri su se sadili u svibnju, a kopali u rujnu. Praktički nije im trebala kiša, s dobrom rosom bi rodili, poslije bi ih zakopali u trap i čuvali preko zime.
Demografski krah
Suvremeni način života, demografski krah, ali i težak i nezahvalan put udaljili su stanovnike ovih brdsko-planinskih sela od Kruševice i zemlje koja ih je othranila. Međutim, nakon desetljeća prepuštanja planine pojedinim stočarima, probijanjem protupožarnog puta iz Lukova (Grljušića) do Vrlosinja, koji su izgradile Hrvatske šume, pojavilo se “svjetlo na kraju tunela”. Traktori, automobili, kombi… bez problema sad mogu izići na planinu, s koje puca sjajan pogled na Dalmaciju i Hercegovinu. To je potaknulo pojedine poljoprivrednike i ljude koji svaki slobodan trenutak provode u rodnom kraju, poput Tihe Tolja Đovina iz Ploča, da pokrenu akciju sadnje krumpira, koji je, po njegovu mišljenju, puno bolji od biokovskoga.
– E, da naši stari vide kako se sad dolazi na Kruševicu. Po meni, imamo sve predispozicije za sadnju krumpira gore, koji trebamo zaštititi. O tome sam razgovarao s mladim poljoprivrednicima Jozom Toljom Pajom i Jurom Šimunovićem iz Stilja; oni imaju volju i želju okušati se u tome. Mislim da se trebamo vratiti korijenima i vjerujem, ako sazovemo zbor mještana u Stiljima, iznesemo svoje ideje te nas podrži Grad Vrgorac, da bi to moglo zaživjeti – objašnjava nam Tolj.
– Ja nemam zemlje na Kruševici, ali ako bi mi dao netko svoju, zašto ne bih probao posaditi krumpire?! Samo da vam kažem – prošle godine sam posadio nekoliko stotina kilograma u polju Rastoku. Sve je to voda odnijela i istrulilo. Krumpir s Kruševice ima posebnu cijenu; ako se onaj iz polja prodaje za euro po kilogramu, onda, s obzirom na kvalitetu, onaj s planine minimalno vrijedi euro i pol za kilogram. Mislim da s plasmanom robe ne bismo imali problema, brojni restorani na Makarskoj rivijeri jedva bi dočekali da od nas uzimaju robu – dodaje Joze Tolj Pajo.
O ovom projektu razgovarali smo i s vrgorskim gradonačelnikom Milom Hercegom, koji kaže kako će poduprijeti ovu akciju.
– Ma nema nikakvih problema. Sve što bude trebalo ljudima, ja sam im na usluzi, kao i gradske službe ako odluče krenuti u realizaciju. Trebamo dobro razraditi neke stvari, prvo osnovati udrugu za zaštitu krumpira pa onda s OPG-ovima to dogovoriti. Ako bude trebalo, i sjeme ćemo donirati proizvođačima, samo neka se radi – kazao nam je Herceg.
Život se vraća na Kruševicu: Sadit će ga nakon dugo godina: Nismo imali cestu pa nije bilo ni krumpira, a najbolji je od svih
U vrgoračkom kraju baš kao i u ostalom dijelu zabiokovskih gotovo iseljenih zaseoka sve je manje stanovnika. Ipak raduje činjenica kako se dio stanovnika svakodnevno vraća iz obližnjih gradova Vrgorca i Makarske gdje stalno prebivaju na svoju djedovinu.
– Ovaj je kraj gotovo iselio početkom devedesetih prošlog stoljeća. Za vrijeme Domovinskog rata mnogi od nas obukli su uniformu hrvatskog vojnika i otišlo braniti domovinu. Dio ih se još prije iselio za boljim životom od kojih je jedan broj i danas u nekim europskim zemljama sa svojim obiteljima – govori nam Mario Barać iz zaseoka Kašće koje čini jednu cjelinu sa obližnjim Stiljima koji se kao i još desetak udaljenih zaseoka teritorijalno nalazi u sastavu grada Vrgorca.
Melem za dušu
– Iz Vrgorca nam treba svega desetak minuta do naših obiteljskih kuća u kojima je ostao tek pokoji stanovnik. Sad kada smo malo stariji shvaćamo kako nigdje nije ljepše za dušu odmoriti doli tu u ovom miru podno planine Kruševice – nastavlja Mario koji svakodnevno obilazi svoju sedamdesetpetogodišnju majku Nedu koja je ostala u zaseoku Baraći.
– Zovu mene moja djeca, ali ja neću nigdje odavde. Kao mlada djevojka iz ovog kraja sa svega dvadeset godina udala sam se i došla ovdje, i gdje bi ja to danas. Tu sam punih 55 godina, više nego što sam u matere bila – uz smješak će Neda koja podržava svaku dobru inicijativu onih malo mlađih koji kako se godine nižu na leđa sve više žele oživjeti ovaj kraj.
– Vidite ovu gore planinu Kruševicu! Kao mlada nevjesta, a i poslije, svakodnevno sam pješice odlazila put Kruševice, stoku čuvala, krumpire brala i ozimu skupljala s kojom smo staje i kuće pokrivali. Nije bilo muškarca i žene, a bilo nas je tih godina puno, da nismo naše doce i pristave sijali i sadili – prisjeća se Neda. Nije kaže bilo puta tek uske staze, oputine kojima se sa konjima, magarcima, tko je što imao, u planinu odlazilo.
Napokon autom uz Kruševicu
– Godinama smo mi tražili i molili odgovorne da nam probiju cestu do naših dolaca na Kruševici. Bili smo uporni, a onda se prije dvije godine naše želje i zamolbe spojile sa potrebom izgradnje protupožarnog puta do planine. Hrvatske šume su cestu trasirale, izveli građevinske radove, tamponirali i uvaljali tako da sada napokon možemo automobilom nekih četrdesetak minuta vožnje ponovno do naše zemlje – govori nam jedan drugi Barać, Jurica koji je kao predsjednik Mjesnog odbora bio jedan od inicijatora izgradnje protupožarne ceste.
– Sada su se ponovno stvorili uvjeti da možemo obrađivati naše doce na Kruševici. Na nekih 900 metara nadmorske visine ponovno ćemo saditi krumpir zasađen u crnici, a takva je zemlja na Kruševici idealan za sadnju krumpira – nastavlja Jurica dok Neda u ruci drži krumpire sa doca u zaseoku Baraći.
– Sjećam se da smo kao djeca, a poslije momci odlazili gore put planine saditi krumpire koje smo ručno okopavali, a sa konjima u vrećama kući donosili. To je tada tako vrijeme bilo. I danas bi mi put planine da ima tko, malo nas ostalo – naglas razmišlja Mario pogledavajući ispred kuće put njihove Kruševice.
Posebna sorta
– To su vam krumpiri posebnog okusa. Nismo mi sjeme kupovali već bi naše krumpire za sadnju ostavljali. Znala sam po sto kilograma “pilje”, iskrižanog krumpira za sadnju, posaditi. Svaka kuća je sadila jer je zemlja plodna. To je planinska zemlja prepuna humusa i nije krumpir trebalo zalijevati, rose su ga natapale, jutra svježa i planinska klima. Nije taj krumpir propadao niti ga je trebalo kao danas nekim preparatima zaštititi od propadanja. Samo smo svaku godinu sjeme mijenjali da nije sa iste zemlje. One što smo sadili na docima uz kuće, drugu smo godinu sadili u planini, a one iz planine oko kuća. Sijali smo i zimicu koju više nitko ne sije – govori Neda dok u rukama drži domaći krumpir od kojeg ništa slađe nema bilo da ga se peče ili kuha.
– Sa tom zimicom smo kuće prekrivali. Danas toga više nema, ali ćemo zasijati i zimicu i barem dvije kamene kuće prekriti da naša djeca vide kako se je prije živjelo – za kraj će Jurica siguran kako će već ovo proljeće ponovno oživjeti kruševački doci, ako ne za ništa drugo onda barem da ih sjeti na godine koje su nepovratno otišle. Tek nostalgija budi uspomene koje će, ako je suditi po inicijativi stanovnika Stilje uskoro zaživjeti.
