Otišao je Mladen Bartolović, naš Bartol. Nakon duge i teške borbe, prerano, u 49. godini života. Otišao je čovjek koji je ostavio dubok trag u nogometu, ali još veći u onima koji su ga poznavali.
Njegov nogometni put bio je bogat, raznolik i vrijedan poštovanja. Nosio je dres triju velikih klubova – Cibalije, Dinama i Hajduka – te je igrao i za Segestu, Zagreb, njemački Saarbrücken i iranski Fulad Ahvaz.
Rođen u Zavidovićima 10. travnja 1977. godine, s ponosom je branio i boje reprezentacije Bosne i Hercegovine, za koju je nastupio 17 puta. Bio je igrač koji je znao, osjećao igru, sjajan dribler, odličan strijelac, još bolji paker.
Nogometni put je počeoo u Krivaji iz rodnih Zavidovića, bježeći od rata nastavio ga je u Ljubuškom, a onda slijedi selidba u Hrvatsku. Tamo je igrao za Segestu, Cibaliju, Dinamo, Zagreb, Hajduk. Dva puta je odlazio vani. Jednom u Njemačku, drugi put u Iran.
“Ne mogu biti nezadovoljan. Igrao sam za mnoge klubove, od toga dva su najveća u Hrvatskoj, uz sam bio i reprezentativac, tako da… Najlakše se sad vraćati i prošlosti, razbijati glavu sam sebi i govoriti trebao sam ovako ili onako. Bilo, prošlo. Možda jedino žalim zbog toga što nisam igrao više u inozemstvu”, izvjavio je prisjećajući se ujedno tih avantura.
21. travnja 1996. nastupio je za reprezentaciju Herceg – Bosne u Paragvajski nogometni savez vodi kao službenu, baš kao i Fifa.
Iskreno, većina detalja iz te utakmice mi je izblijedila iz sjećanja, pamtim samo taj put kao prvi put na drugi kontinent, pamtim živopisne boje i drugačiji svijet od onoga koji sam vidio u svojih 17 godina koliko sam tada imao. Od utakmice pamtim samo golmana Jose Luisa Chilaverta, koji je i tada bio zvijezda, prisjetio se Mladen Bartolović, koji je na početku rata izbjegao s obitelji iz rodnih Zavidovića rodbini u Čapljinu, a igrao je za Ljubuški.
