Jučer se navršilo točno 30 godina od dana ljubuške pobjede. Nastavak svibanjskih zapadnohercegovačkih događanja je bio na ćupriji ponad Studenčice. Do nje je stigla vojska s dva kamiona i labudicom, koja je na sebi vozila tenk. Tu biva zaustavljena munjevitom akcijom koordiniranom od strane temeljnih ogranaka HDZ i Policije kojom su doveli cijeli Ljubuški i područje od Gruda, Tihaljine, Drinovaca, Vrgorca, Imotskog u Ljubuški i na taj način dokazali kako prolaza kroz Ljubuški i zapadnu Hercegovinu više nema.
Ljubuški događaj je trajao dva dana, koliko je bio blokiran promet između Čapljine i Ljubuškog, a jugovojsci više nije bilo prolaza kroz Ljubušku općinu. Nakon ova dva dana potpune blokade uslijedila je desetodnevna aktivna straža, a dionica puta od Trebižata do ćuprije, sve do oslobođenja Vojarne, bila je pod potpunom kontrolom. Iako je događaj zaustavljanja bio spontan potrebno je pohvaliti
sva privatna i javna poduzeća, tadašnju crkvenu i svjetovnu vlast, kao i Policiju koja ništa nije prepustila slučaju. Trijezno i svjesno su na vrijeme, odmah početkom događanja u Sloveniji, krenuli s organiziranjem i zaštitom Ljubuškog.
Treba istaknuti kako su upravo gore navedeni izvjestili pučanstvo o izvršenom helikopterskom desantu na područje Zapadne Hercegovine. Ljubuški, kao i cijela Zapadna Hercegovina, treba i mora biti ponosna na jedinstvo i događaje pobjedničkih svibanjskih dana i treba ih upisati zlatnim slovima u noviju povijest .
Dopustite mi pravo na lokalpatriotizam i ponos na svoj Ljubuški koji je prisilio dio JNA na povlačenje i odustajanje od svoga cilja.
8.svibnja 1991. bi trebalo proglasiti danom zajedništva, pobjede i zahvalnosti.
