Danas je ovdje s nama u tišini srca ponavlja svoje riječi svakome od nas koga zove u službu svoje riječi i svoga križa, svećeničkim i redovničkim dušama: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” „Ja sam pastir dobri. Dobri pastir dariva život svoj za svoje ljubljene!”
Isus je prvi i vrhovni svećenik – dobri i milosrdni Pastir naših duša, naš spas i život. On je jedini koji nam osigurava vječni život. Potrebno je poslušati njegov glas, odlučiti se za njega, predati mu se potpuno i posve i slijediti ga, noseći strpljivo svoj križ.
Isus kaže: Ja poznajem svoje i moji poznaju mene. Moji slušaju moj glas. Je li to tako? Slušamo li stvarno Isusov glas? Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista.
Sveti Ivan napisa: „Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je!” Tko ga uistinu poznaje, sluša njegov glas, taj vrši zapovijedi od prve do desete, nosi križ svoga života i kad je težak…
Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti njemu i braći i sestrama. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne milosti i darove…
Možemo reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuzvišenije je služiti Kristu, braći i sestrama.
Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.
Isus kaže: „Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!”
Malo je toga što nam Isus rekao da se molimo. Evo rekao je izričito da molimo zato da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovnih radnika.
Svijet je pun grijeha, sebičnosti, mržnje – treba svećenike, svjedoke jednoga boljeg svijeta, Božjega svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i Kalvarija ne smiju biti zaboravljeni, Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi.
Svećenik je pozvan i da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Naša konačna sreća je tu. Mi trebamo svećenike, makar ih svijet popljuvao i raspinjao, makar ponekad bili slabi i grješni, što ne bi smjeli biti. Oni nas trebaju podsjećati na popljuvanoga i raspetoga Krista. Danas je ta potreba veća nego ikada jer mnogi zaboraviše Krista.
Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…
Zato Isus kaže: Molite gospodara žetve… Svijetu, Crkvi, nama potrebni su svećenici, ljudi križa i žrtve. Zato ih moramo izmoliti, naše majke roditi, odgojiti…
Briga za zvanja je briga svih nas: Crkve, obitelji i svakoga pojedinca. Vječna je istina da svete obitelji daju svetu djecu, odgajaju svećenike. Gospa nam je rekla: Svaka obitelj mora moliti obiteljsku molitvu, čitati Sv. pismo i slaviti svetu Misu.
Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.
Bogu hvala ima i danas onih koji su poslušali Isusov glas i odazvali se nasljedovati ga. Mladi prijatelju, odvaži se i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.
Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornoga svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.
Molimo za duhovna zvanja. Molimo za sv. oca Papu, svoje biskupe, svećenike, duhovnike i žive i pokojne, s kojima smo se u životu osobno susretali i s kojima se i danas susrećemo i od kojih smo primili svete sakramente. Sjetimo se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, biskupa koji nas je krizmao… Osobe koje su primile sakrament braka neka mole za svećenika koji ih je vjenčao…
Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik?
Odgovorio je: “Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!”
Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: “Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!”
Božanski Spasitelju, Ti si onaj koji poziva u svoju službu. Molimo Te, pozovi što više onih koji će nastavljati djelo za koje si Ti došao, živio, umro i uskrsnuo. One koje si pozvao, krijepi na putu života i pomozi im u životnim poteškoćama. Daruj nam svima milost kako bi se potpuno posvetili Tebi i sve radili na slavu Božju i svoj vječni spas!
Isuse, pomozi svima prihvatiti Tvoj poziv, Tebe kao jedini Put, jedinu Istinu i pravi Život, da bismo bili Tvoji istinski učenici, Tvoja braća i sestre! Budi svima nama prva ljubav, daruj nam svetu hrabrost ostaviti sve što ne služi širenju Tvoga kraljevstva! Hvala Ti, Isuse, što nas voliš i uvijek iznova zoveš. Daruj nam milost da se ponizno odazovemo. Amen.
Zašto sam postao svećenik
Svećenik Feliks pripovijeda kako je zapao u veliku krizu u vrijeme studija teologije. Bio je na petoj godini. Nakon dugoga razmišljanja odlučio je napustiti teologiju i vratiti se u svijet. Mislio je da je bolje biti dobar i osvjedočeni vjernik, nego polovičan i slab svećenik. Spremio je sve svoje stvari i odlučio taj dan nazočiti svetoj Misi, kako bi Bogu zahvalio za sve dane koje je proveo u sjemeništu. Trudio se biti što pobožniji i ponizniji za vrijeme misnoga slavlja.
U vrijeme podizanja, kad je svećenik izgovarao Isusove riječi: „Uzmite i jedite od ovoga svi: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje!“ – dogodilo se nešto čudesno… Feliks je vidio sebe kako govori te čudesne Isusove riječi. „Sav sam protrnuo, oblio me studen znoj i zastao mi je dah…Otkuda meni ta milost da mi Isus pokazuje svoju ljubav i žarko želi da postanem svećenik, da ga slijedim i naviještam kraljevstvo nebesko…!“
Razgovarao sam sa svojim duhovnikom koji mi je potvrdio kako je to znak meni da ne odustanem od puta kojim sam pošao… Odlučio sam ostati i Bogu svakoga dana zahvaljujem na daru svećeništva i svim milostima koje sam primio i koje je Bog preko mene drugima udijelio.
Ustrajna i žarka molitva spašava obitelj
Sin postaje svećenik i roditelji se obraćaju
Živjeli su u malenom gradu na obali rijeke. Vrlo mirna i skladna obitelj. Tako su svi mislili.
– Roberte, dijete, – reče djed Stanko – sutra je nedjelja. Hoćeš li s djedom u crkvu? Sutra će u njoj biti mnogo djece.
– Kakva crkva? Što trabunjaš stari!? – poviče bijesno djedova kći Zorica.
– Ako ti se ide, ti idi, što nam stalno izazivaš dijete. Ionako je sutra nogometna utakmica, a Robert to voli.
– Mama – reče sedmogodišnji Robert – ja bih bar jednom išao s djedicom u crkvu.
– Ideš na utakmicu i kvit – poviče djedov zet Vlado.
I tako se to ponavljalo iz dana u dan, iz godine u godinu. Djed Stanko svaku bi večer ušao u svoju sobu, bacio se na koljena pred sliku Majke Božje, pred kojom je uvijek gorjela svijeća i molio: “Presveti Bože! Ti, koji sve vidiš i sve znaš, obrati moju izgubljenu obitelj, vrati je na pravi put, na put vjere!”
Djed je molio, a Zorica, Vlado i Robert svaku večer bi odlazili u noćni bar ili bi kod kuće pustili zaglušnu glazbu i plesali „rokenrol.“
Došao je dan kad se djed Stanko oprostio s ovozemaljskim životom. Pokopali su ga jednostavno, bez ikakva obreda. Djed je umro, a njegova je obitelj nastavila živjeti po starom. Robert je pohađao sedmi razred. Jednoga dana uletio je u djedovu sobicu, iz koje je htio izbaciti sve stare stvari i u njoj napraviti “disko”. Bacao je stvari kroz vrata. Kad je došao do slike Bogorodice, bijesno ju je strgnuo sa zida i htio je baciti.
Najednom mu pogled padne na komadić papira utaknut u okvir slike. On ga uzme i počne čitati: “Roberte, dok sam živ, molim se za tebe i za tvoje obraćenje od grješnoga života, ovdje u ovoj sobi, pred ovom slikom. A kad umrem, molit ću se za tebe u nebesima!”
Te su riječi, pisane djedovom drhtavom rukom, čudotvorno djelovale na dječaka. Iz sobe kao da nije izišao onaj isti dječak koji je ušao. Bio je tih, potišten, blijed. Od toga dana suprotstavljao se roditeljima da ga vode u grijeh, u društvo gdje se psuje. Izgovarao se da mora učiti. Negdje je nabavio Bibliju i čitao je. Naučio je moliti Očenaš i još mnoge molitve. Roditelji o tome nisu ništa znali. Da su znali, spriječili bi gaj još prije nego je krenuo Isusovim putem.
Robert je završio osmi razred.
Mama, ja ću u sjemenište, bit ću svećenik – reče on.
Što?! Sve drugo, samo to ne i ne! – vikala je majka.
Unatoč svemu, Robert je postao svećenikom. Na njegovoj mladoj misi, mama Zorica mu je ponosno sjedila s jedne, a tata Vlado s druge strane. Oni odnedavno pobožno idu nedjeljom u crkvu i mole se Bogu.
Dok je Robert, mladomisnik, svečano podizao hostiju, začuo je djedov glas: “Bog mi je dao milost da po njemu obratim tebe, unuče moj, a tebi je darovao milost da obratiš svoje roditelje. Uslišana je moja molitva i moja obitelj pošla je pravim putem. Bože, Bože moj, svemogući!”
“Molite, i davat će vam se! Tražite i nalazit ćete!
Kucajte i otvarat će vam se!
Jer, svatko tko moli, prima; tko traži nalazi
i tko kuca, otvara mu se!”
(Mt 7,7-8).
Ostavi komentar