Ne tako davno u ovo doba godine na povjetarcu su bljeskala hercegovačka polja i njive od stabljika kukuruza. Bilo je to vrijeme između okopa i ogrtanja, kad bi kukuruz natkrilio duhan, povrće, njive sa zrelom pšenicom koje čekaju vješte kosce ili kombajne za vršidbu…
Rad u polju
Okopavanje kukuruza podrazumijevalo je uklanjanje trave, dok je ogrtanje agronomska mjera poticanja i ubrzanja rasta i razvoja usjeva. Uz stabljike kukuruza koji pušta nove žile iznad zemlje, kako bi mogao prehraniti klipove sa zrnom, čije ometanje tek slijedi, zemlja se prevrtala kako bi se mogle hraniti te nove žile, a s njima i korijen u cjelini. Taj posao radilo se ručno, pri čemu je problem bio ako bi kukuruz počeo “klasati”, svaki udar motike u stabljiku prouzročio bi opadanje peluda koji je iritirao znojna leđa izazivajući svrbež. Na cijeni su zato bili krotki konji koji su s plugom tzv. jednobraznjakom odrađivali taj posao. Uglavnom, na njivama uz rijeke i u hercegovačkim poljima od polovine srpnja sve je bilo u znaku kukuruza, koji bi u dobrim godinama zaklanjao i horizont.
Bilo pa prošlo, reklo bi se. Blaga zvanog kukuruz sjetismo se ovih dana kada smo u Trebižetskom polju, u blizini rijeke Trebižat, spazili omanju njivu zasijanu kukuruzom. Očito vješt ratar uredio je sustav navodnjavanja “kap po kap”, tako da nešto ranije zasijani kukuruz u okruženju korovom obraslih njiva djeluje impresivno. Nekadašnje generacije Hercegovaca divile bi se tom prizoru, pa ni mi nismo odoljeli da ga ne ovjekovječimo.
Što je kukuruz značio za Hercegovinu u prošlosti, svjedoči natpis Ljubušaka Kasima Gujića u kojem stoji:
“Seljaštvo Hercegovine prehranjuje se isključivo kukuruzom. Uzima se da svaki stanovnik potroši godišnje 300 kg žita. Kako u Hercegovini ima 300.000 stanovnika, to čitava Hercegovina potroši godišnje 9000 vagona kukuruza. Većinom se od kukuruzna brašna prave kruh i pura.” (Kasim Gujić, “Problemi prenapučenosti i prehrane Hercegovine”, kalendar “Napredak” Sarajevo. 1940., str. 152.)
Naravno, stvar s kukuruzom nije mogla proći nezapaženo kraj tvoraca stihova za gangu, pa se tako pivalo: “Lipa ti je kukuruzna pura, kad se u nju čvaraka nagura” ili “Puro moja nemoj mi zagorit, ja ću tebe niz grlo oborit”… Zanimljivo, kukuruz je i tema zabavnih i starogradskih pjesama, pa tako Rambo Amadeus pjeva: “Kukuruz za moju bivšu dragu”, Ivo Robić “Kukuruzi se njišu”, a folk primadona Vera Matović starogradsku “Duga njiva, kukuruzi mali…”
Vodeći u svijetu
Na koncu ističemo da je kukuruz vodeća žitarica u svijetu. U Europu je stigao 1493., a po nekima 1535. godine, što djeluje vjerodostojnije jer ne vjerujemo da su moreplovci za samo godinu dana shvatili o kakvoj je blagorodnoj biljci riječ. Na Balkanu se udomaćio u 17. stoljeću. U Hercegovini je bio sveprisutan do potkraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su ga potisnuli uvozni kukuruz i pšenica. Ono što je važno istaknuti – kukuruz nije samo hranjiv nego i ljekovit, posebice kuhan i pečen. Naravno, to prije svega vrijedi za domaći kukuruz “šećerac”, “brzozor” ili neki treći.
