Poučna u svakom pogledu, a nestvarna s današnje točke gledišta – pastir ostvario karijeru u Beču, je životna priča bračnog para Matije i Mile Banožića koji su obilježili zlatni jubilej – 50 godina braka. Vjenčali su se 3. siječnja 1974. godine u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Rakitnu, u kojoj su nakon pola stoljeća zajedničkog života, obnovili sakrament ženidbe. Gospodin Mile s ponosom ističe da su se u toj crkvi vjenčali njegov otac i dva sina. Misno slavlje predvodio je župnik fra Vlatko Soldo.
Tradicija i rodbina
Kako je životna priča ovo dvoje ljudi specifična takva je bila i proslava zlatnog jubileja, sve je bilo podvrgnuto tradiciji, od obnove sakramenta, preko gange, do jela. Mada rekoše da su zvali najužu rodbinu i prijatelje na proslavi se po slobodnoj procjeni, okupilo više od 150 duša među kojima je bilo i pedesetak članova HKUD „Hercegovac i HKUD „Crnač“ iz Širokog Brijega za koje nastupa gospođa Matija. Nikakvo čudo s obzirom na činjenicu da je Mile iz obitelji s osmoro djece, a Matija s petoro. Proslava zlatnog jubileja pretvorila se u cjelodnevni program koji je započeo u 11 sati okupljanjem kod Crkve u Poklečanima, a nastavio se u svadbenom salonu u istom mjestu. Kako je izgledalo može se zaključiti iz podatka da je u sumrak feštu prvi napustio uz tekst potpisani, koji je ovaj skladni upoznao pripremajući knjigu „Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine“. Misno slavlje predvodio je fra Vlatko Soldo, župnik župe Rakitno.
 |
| Moja Hercegovina u krugu najuže rodbine |
Zašto je ovaj zlatni pir poseban, jednostavno iz razloga što on oslikava tektonske promjene koje su se u tzv. visokoj Hercegovini zbile u zadnjih pedeset godina. Ukratko, Milin djed je prilikom diobe obitelji koja vodi podrijetlo iz Kočerina 1936., dobio posjed na hladnoj Svinjači. U četničkom pohodu 1942. godine sve im je uništeno pa su se morali kućiti iznova, Zatim Mile je prva četiri razreda završava kao đak putnik s planinske visoravni Svinjače, gdje je i rođen, do osnovne škole u Rakitnu, ravno devet kilometara u jednom smjeru! Dovoljno je reći da su tih godina snjegovi bili duboki, a vukovi brojni. Kad mu je otac Jakov, majka se zvala Božica, napustivši planištački posao zaradio prvi novac kao gastarbajter, smjestio ga je u Posušje, gdje završava osnovnu školu. Srednju je završio u Mostaru. U međuvremenu Milin otac je kupio zemlju u Bapskoj kod Iloka, pa obitelj seli u Slavoniju, a Mile kreće na rad u Austriju. Naravno ne sam, nego sa izabranicom Matijom. Kako je počela ljubav – lako, vele. Mile je čuvao stoku na sjevernoj strani Svinjače, a Matija na južnoj. Kao mladi sretali su se goneći stada na vodu na Blidinjsko jezero, vremenom rodila se i ljubav.
Život vani
Zajednički život nastavili su u Beču, gdje su živjeli ravno četrdeset godina, do mirovine. Mile je radio na održavanju posebnih strojeva kojima se na aerodromima i mostovima skida betonski sloj pod tlakom od 3.500 atmosfera! Radeći terenske poslove obišao je petnaestak zemalja na tri kontinenta. Dok je on izbivao Matija je radila i brinula o tri sina. Uz put su na Trnu kod Širokog Brijega napravili kući, a nakon odlaska u mirovinu na Milinoj djedovini, na Svinjači, napravili još jednu kuću. Mile ne taji da mu je cilj bio da sinove koji su nastavili raditi u Beču i unuke, na taj način veže za rodnu Svinjaču.
 |
| Matija i Mile s mjesnim župnikom fra Vlatkom Soldom |
Matija i Mile od tri sina za sada, imaju sedmoro unučadi. Govoreći o „receptu“ za skladan brak gospodin Mile kaže: „Najvažniji su razumijevanje i strpljenje. Prirodom posla često sam bio na terenu, a supruga je uz svoj posao čuvala djecu. Ponekad sam za posao – putovanje i rad, bio vezan i po 18 sati dnevno. Zadnjih petnaest godina sam potpisao da ću raditi najmanje 12 sati, pet dana u tjednu. Svako šest mjeseci imali smo preglede, psihički to nije bilo lako izdržati, a onda s obiteljskim obvezama uskladiti“, kaže Mile, dok Matija gledajući iz svog kuta nastavlja:
 |
| Mili čestita brat Miro koji se još, na Svinjači, bavi sezonskim stočarstvom |
„Ključno je da se ljudi nadopunjuju. Ja sam po prirodi temperamenta, a Mile je tiha voda. Kad dođe do nesporazuma treba prešutiti, pa onda polako početi iz daljega, ne može drugačije. Saslušat se treba tiho pa onda na velike piske. Puno stvari ne treba ni čuti ni vidjeti. Kad prođe određeno vrijeme sve se može uskladiti“, mudro zbori Matija, pa dolaskom njezinim mladih kolegica iz folklora, poče njoj dragu pjesmu:
„Oj planino i te tvoje dole, cilo lito ja bez svoga lole!“
Tekst i foto: Dušan Musa
 |
| Rodbina i prijatelji napunili crkvu u Poklečanima |
 |
| Kao nekad naveliko se igralo kolo |
 |
| Gangači nisu štedjeli grla
|
 |
| Igrala se i linđa |
 |
| “Svatova” jer bilo puno više nego prije pedeset godina |
 |
| Matija i Mile željeli su da sve bude kao na njihovom vjenčanju od uštipaka, preko kola do gange |
