Zaselak Tomaši (Zaveterje) je nepokretno kulturno dobro Republike Hrvatske, a nekoliko kamenih kuća do kojih vodi makadamski put nalikuje mjestu iz bajke. Svako takvo selo ima i svoju dobru vilu, a u Tomašima je to jedina stanovnica sela – 24-godišnja Antonia Tomaš.
Na takvu osobu, vjerujte nam na riječ, nećete baš naići svaki dan. Prije godinu dana ova mlada djevojka napustila je svoj obiteljski dom u Gornjim Brelima, dala otkaz u trgovini gdje je radila kao prodavačica i preselila se u kuću pokojnog djeda. Međutim, najzanimljiviji dio je što na taj put nije išla sama.
– Još u šestom razredu osnovne škole sam nagovarala oca da mi kupi kravu. Počelo je s jednom, pa dvije… Da skratim, sad ih imam trideset! Vjerujem kako to još nije konačni broj jer voljela bih imati sto krava. Dok sam živjela u Gornjim Brelima, svaki dan sam “gonila” krave u Zaveterje i nije mi trebalo dugo da zaključim kako bih bila najsretnija da živim stalno ovdje. Moji nisu vjerovali da ću to uistinu i napraviti.
Na sam spomen moje ideje samo su odmahivali rukom, nisu vjerovali da bih ja to uistinu mogla i učiniti. I onda sam samo jedan dan prelomila i odlučila da se tu večer ne vraćam kući, nazvala sam svoje doma i rekla da ostajem u Tomašima. Moji me sada u tome podržavaju i to mi je najvažnije. Majka se na početku malo i pribojavala krava, no brzo se navikla.
Za jednu djevojku, malo je reći, ovo je skroz neočekivan potez. Ne znamo što bismo je prvo pitali; strah nam pada na pamet. Boji li se živjeti ovdje sama?
‘KOSIM, ZIDAM, PILAM‘
– Nimalo! Imam svog psa, srednjoazijku Bebu s kojom nema šale. Samoodrživa sam, kosim, pilam drva, kuham, skupljam sijeno za krave, obrađujem vrt, zidam, radim sve što treba. Od ovog posla živim i kad bi država imala malo više sluha za stočare i poljoprivrednike, bilo bi nam lakše. Po novom hrvatskom zakonu tele mora biti uz kravu dok ne navrši šest mjeseci, ali to onda više nije tele, već june, pa meso gubi na kvaliteti. Više me “plaše” nelogični zakoni naše države nego samoća i izazovi života na selu.
S obzirom na situaciju u Slavoniji gdje inspektori ubijaju zaražene svinje, pitali smo Antoniju koliko su krave podložne zarazama i je li ikad imala sličnih problema.
– Zbog bolesti plavog jezika došao mi je veterinar cijepiti krave, nakon čega je moja prva i najdraža krava uginula, i to u mukama. Nekima je, čujem, uginulo pola stada, a krave nisu ni bile bolesne. I moja je bila zdrava dok nije primila cjepivo. Teško podnosim gubitak krave. Od starosti su mi dvije uginule i grob sam im iskopala sama, lopatom. Tih dana ni sa kime nisam razgovarala, sjetno će naša sugovornica.
Antonia je plemenita i poštena duša koja teško trpi nepravdu. Svjesna je vlastitih mogućnosti, pa energiju ne troši na stvari koje ne može promijeniti, već čuva i održava ono što ima. Priča nam kako je nekoliko puta i spavala uz krave u pojati.
– Moja krava Perova se telila i nisam je mogla ostaviti samu. Pomogla sam joj donijeti tele na svijet i to je uistinu neopisiv osjećaj. Željela sam postati veterinar, upisala sam i fakultet, ali su mi već na prvoj godini studija nedostajale krave i odlučila sam se vratiti. Majka me odgovarala od toga, molila me da ne odustajem i govorila da će mi jednog dana biti žao.
NALAKIRANI DUGI NOKTI
Bila je u pravu. Srećom, radim ono što volim, svaka krava ima svoje ime i upućene su na mene koliko i ja na njih. Pitome su i ne treba ih se bojati. Kad uzmem kruh u ruku, one kao pačići idu za mnom, a najgore je kad tek dođu jer prvih desetak dana, dok se ne prilagode, znaju bit nemirne. Jedna me rogovima bacila u zid od staje, nekad udaraju nogom pa budem puna modrica, ali nakon tjedan-dva sve se pripitome.
Nemam nikakvog straha od njih, teže mi je kad su vrućine pa moram hodati sat vremena do izvora da bih im donijela sić vode. Na stotine sićeva sam iznijela sama, govori nam Antonija o svojoj teškoj, ali za nju nezamjenjivoj svakodnevici.
Pitamo je i je li se ikada razdvajala od krava?
– Prije tri godine sam doživjela prometnu nesreću, zbog čega sam morala provesti mjesec dana u bolnici. Slomila sam kuk i nisam se smjela micati. Bilo mi je teško, a najteže što sam bila daleko od svojih ljubimica. Jedva sam čekala vidjeti ih opet. Teško sam podnosila vlastitu nemoć, a da stvar bude gora, pred kraj oporavka sam saznala da mi je ćaća prodao krave smatrajući da se više neću moći brinuti o njima.
To me strašno pogodilo. I što sam napravila? Zvala sam kupca i rekla mu da mi mora prodati krave natrag. Na štakama sam otišla do prijatelja i posudila novac jer je trebalo platiti 500 eura više za svaku kravu. Ćaća je tad shvatio da ja od krava neću odustati. Nakon bolnice sam išla na fizikalnu terapiju u “Biokovku” u Makarskoj, a terapeutkinji Gordani Miloš sam rekla da me nauči hodati jer moram ići kravama. Njoj je to bilo toliko drago i dopadljivo da je dala svoj maksimum i zahvalna sam joj na tome – kazuje nam ova netipična stočarica.
S obzirom na Antonijin izgled, godine i elokventnost, nitko joj ne vjeruje da se bavi stočarstvom. Nokti su joj dugi i nalakirani pa je teško povjerovati da svako jutro muze krave ili da prevaljuje nekoliko brda samo da bi odvela kravu pod bika. Lovci je zovu divokozom jer malo tko može pratiti njezin ritam.
VOLI SVOJ MIR I KOMOCIJU
– Netko nedjeljom ide na misu, netko na kavu, a ja u lov. To mi je hobi, no kao i svaka mlada žena, sredim se kad idem vani. Muškarcima je zanimljivo ovo što radim, željeli bi i sami doći u Tomaše, no ja se još ne namjeravam vezivati za nekog. Volim svoj mir i komociju, a iako je moj način života mnogima atraktivan, treba biti spreman na ovakve životne uvjete, samoću i rad. Ja se umorim od posla još “za dana”, rano idem na spavanje, ali rano i ustajem.
Ovakav sam život sama izabrala i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu! – poručuje nam.
Ljubav prema kravama i prirodi Antoniji su vrjedniji od života u gradu. Kad je vidite u njezinu prirodnom okruženju, poželite i sami ostati tu, ložiti vatru i gledati u zvjezdano nebo. Adventsko doba u Tomašima traje stalno jer jedini zvuk koji ovdje možete čuti su zvončići. Premda ovaj zaselak spada u nematerijalna kulturna dobra, Antonia Tomaš još je dragocjenija. Ona je pokretno dobro Republike Hrvatske!
