Često na portalima i štampi čitamo loša iskustva na relaciji doktori i medicinsko osoblje naspram pacijenta i njegove obitelji. Zato sam odlučio ispričati svoju priču. Moja pokojna majka je svoje zadnje dane života provela u KBC Mostar, točnije 46 dana. U tih 46 dana ležanja na postelji u JIL ODSJEK ZA KARDIOVASKULARNU ANESTEZIJU, živeći na aparatima i hraneći se preko sonde, više u nekom svom svijetu nego u komunikaciji s obitelji, što znači da je bila u jako lošem zdravstvenom stanju. Dolazeći joj u posjetu svaki dan sam shvaćao da su sve manji izgledi da se izvuče iz svog teškog stanja. I nažalost nije uspjela.
Njen život se ugasio 28. prosinca 2017. godine. U svih tih 46 dana liječnici i medicinsko osoblje nisu niti jednog trenutka odustajali, pokušavali su sve što su znali i mogli u svojoj liječničkoj domeni. Ono što je mene kao čovjeka duboko ganulo jest ljudskost tih mladih ljudi, predanim svome poslu i brizi o bolesnicima kao da su njihovi najmiliji.
Njihova strpljivost i razumijevanje prema obitelji koja je dolazila u posjete, premda nas je ponekad bilo i previše, ne može se opisati riječima. Na sve naše upite strpljivo su davali informacije premda smo i sami svjesni koliko su ta pitanja često bila ponavljana i ponekad besmislena. Koliko god su bili u poslu i žurbi uvijek su odvojili vrijeme za nas. Doktor postaneš tako što se puno godina školuješ, ali biti čovjek, i imati takvu ljudskost u sebi, takav odnos prema umirućem pacijentu i neutješnoj obitelji mogu samo veliki ljudi.
Zato poštovani,: dr. Đurasović, dr. Ćorić, dr. Šarić, dr. Matić, Vama i Vašem divnom medicinskom osoblju neizmjerno hvala što ste bili ljudi u nama teškim trenucima.
S poštovanjem!
Božo Hrstić u ime obitelji pok. Veselke Hrstić
