
Nikola Kordić pjesnik (Grljevići kraj Ljubuškoga, 16. III. 1897 — Ljubuški, 4. XI. 1947). Školovanje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu prekinuo 1915. zbog mobilizacije u austro-ugarsku vojsku. Od 1918. bavio se poljodjelstvom na obiteljskom imanju. Ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Stihovima se javio 1914. u đačkom listu Luč, potom na bojištu u Italiji navodno priredio prvu zbirku, koje rukopis nije sačuvan.
U Mostaru na štokavskom standardu objavio knjižice uglavnom deseteračkih pjesama i spjevova o hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti te suvremenoj politici, u kojima je promicao katoličku pučku pobožnost i veličao zasluge franjevaca za hrvatski narod u BiH: Čuvari (1925), Prvi kralj (1925), Sudbina zulumćara (1927), Mala prijateljska riječ hrv. seljacima pred izbore (1927), »Ujaci« (1927), Hrvatski mučenici Pavao Radić i Đuro Basariček (1928), Mučenik (1929), Otac sirotinje (1932), Osnivač moje župe (1933), Dolazak franjevaca u Hercegovinu (1934), Kroz devedeset godina (1936), Župa Vitina kroz četrdeset godina (1936), Sa suzam ti pišem život, borče, fra Didače, sirotinje oče! (1938) i Ramski mučenici (1939). Prigodnice kralju Tomislavu, A. Starčeviću i A. Paveliću objavio u knjižici Tri hrvatske zvijezde (Mostar 1941).
Napuštajući od 1930-ih tradicionalne metričke sheme, u zbirci Zemlja patnje i ponosa (Zagreb 1941) ostvario vjerodostojne slike hercegovačkoga seoskoga života, kritizirao društvenu nepravdu i zaostalost stanovništva, promicao franjevački ideal pobožnosti.
Pjesme su mu objavljene u izdanjima Narodna sloboda (1920, 1922–24, 1926–29, 1931), Seljačke novine (1920, 1932), Seljački kalendar (1921, 1923, 1925, 1927), Težačke novine (1921, 1923), Hrvatske pučke novine (1922), Srpska riječ (1923), Selo i grad (1928–33), Obitelj (1929–30, 1932, 1940–43), Almanah Gospe Lurdske (1930–32), Danica (kalendar, 1930–34, 1937–45), Mala mladost (1931–32), Naša Gospa Lurdska (1931), Razgovor ugodni (kalendar, 1931), Hrvatska straža (1932), Konavoski seljački dom (1933), Napredak (kalendar, 1934–36, 1938), Napretkova božićna knjiga (1935–41), Napretkova uskrsna knjiga (1935–38, 1940), Glasnik sv. Ante (1936–40, 1942), Kalendar sv. Ante (1937–44), Radnik (1937), Slobodna misao (Toronto 1937), Kršćanska obitelj (1938–43), Lički Hrvat (1938), Narodna svijest (1939), Nedjelja (1941), Nezavisna Država Hrvatska (1941), Božji orači (1942), Djevojački svijet (1942–43), Hrvatsko pravo (1942), Glasnik bl. Nikole Tavelića (1944) i Katolički tjednik (1944), posmrtno u Hrvatskom kalendaru (Chicago 1962), Republici (1970), Kršnom zavičaju (1997–98) i samostalno (Izabrane pjesme. Ljubuški—Split 1997), a pripovijetka Sam sebi stavio uže na vrat u Napretkovoj božićnoj knjizi (1939).
Uvršten je u antologije Il melograno (Zagreb 1942), Hercegovci u hrvatskoj poeziji (Zagreb 1982), Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine (Zagreb 1983), Duša duše hrvatske (Mostar 1988), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001). Potpisivao se pseudonimima Agricola, Hercegovački duhanar, Mišuka, N. Ninoslav Kordić, Seljak i Viator.
Mučenička smrt
Nikola Kordić je zbog otvorenog svjedočenja svoje vjere i narodne pripadnosti bio je nepoćudan komunističkim vlastodršcima, pogotovu njihovim srpskim vodama poslije Drugog svjetskog rata. Ali ni Nikola nije želio s njima surađivati. Kratko je vrijeme 1945. bio u zatvoru.
Kad je 3. studenoga 1947. poslao paket sinu Jozi u zatvor, svratio se u Vitini u kavanu Nikole Zupca. Tu se zbog neslaganja prepirao s jednim vitinskim muslimanom. (Taj je za vrijeme NDH bio u talijanskoj miliciji, a poslije Nikoline smrti odselio u Sarajevo.) Kad je uvečer Nikola pošao kući, ubrzo je za njim izišao u noć i taj musliman. Nedaleko od njegove kuće na izlazu iz Vitine prema Gornjoj Vitini i Grljevićima pod liticom Smokvinje naosvit 4. studenoga 1947. na putu je Nikola naden okrvavljen u nesvjesnom stanju. Našla ga je Šima Jurič r. Boras žena Jurina (*1896. – +1996.), koja je išla k misi. Požurila je to javiti župniku fra Berislavu Mikuliću. On je odmah otišao i sakramentima opremio Nikolu Kordića, kraj kojega je našao dvojicu milicionara. To su posvjedočili Jure Jurič (Vitina, 1926.) njegova žena Janja r. Bebek (Vitina, 1927.) i fra Berislav Mikulić (Ružići, 1913.).
Evo fra Berislavova svjedočanstva: “Bolesnik je bio u teškom stanju. Vas krvav po licu, čelu i cijeloj glavi. Mnoge veće i manje rane po glavi i licu. Na moje pitanje: “Tko je taj čovjek?’ Milicionari mi odgovoriše da je to Nikola Kordić iz Grljevića, pjesnik. Na moje daljne pitanje, da li znadu kako se je to dogodilo, odgovoriše, da im ništa nije poznato. Nisu znali, jeli se slučajno sam okliznuo s uzbrdice Smokvinja ili ga je netko namjerno gurnuo. Milicionari rekoše, da će se stvar izvidjeti i objaviti. A meni nije poznato, da se je ikada išta o tome objavilo. Bolesnika su ubrzo odvezli u ambulantu u Ljubuški.” (Rukopis Zadnji časovi života pok. pjesnika Nikole Kordića, rukopis, Široki Brijeg, 23. svibnja 1997.)
Po svjedočenju Nikolina sina Kreše njegova je onesviještenog oca Toma Kordić s nekim susjedima prevezao u ambulantu u Ljubuški. Tamo ga je kasnije našla njegova sestra Mara. Ona je poručila na Humac po svećenika da dođe opremiti njezina brata, jer nije znala da je već opremljen. Došao je fra Vinko Dragićević i podijelio mu sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja.
Evo fra Vinkove izjave: “Netko je iz ljubuške ambulante javio da teški bolesnik umire u ambulanti. Mislim da je to javio Petar Barbarić, higijeničar. Našao sam Nikolu u komi. Opremio sam ga sakramentima umirućih. Naravno, Tako smo ga zvali.) Odmah sam pošao nad bolesnika sa svim što je potrebno. Rane, krv, podljevi… Posebno glasine o uzroku, čak o nasilnom umorstvu… nije mogao primiti svetu pričest. Malo sam se zadržao kod njega i molio… Umro je ubrzo nakon mog odlaska. Mi smo fratri na Humcu bili šokirani raznim glasinama i nagađanjima o Nikolinoj tragediji.” (Rukopis Uspomene o pjesniku Nikoli Kordiću, Humac, 17. svibnja 1997.)
Pjesnikova sestra Mara (1911.-1985.) mi je 1977. kazala zašto je Nikola išao u Vitinu i u kakvom je stanju sutradan našla svog brata: “Na treći jedanestoga četeres sedme otiša je u Vitinu da Jozi pošalje paket. Poša je uvečer kasno kući. Sutradan rano nanisla Šima Juričeva i očula da neko jeći u jednoj dubokoj rupi ispod puta više turskih kula u strani. Javila župniku fra Berislavu pa oboje došli k njemu i on ga opremio. Nije moga ništa govorit Javili miliciji. Odvezli ga u Ljubuški…Doktor Sadiković mu da dvi injekcije ne bi li doša k sebi. Nije progovorio, samo je ječa. Glava mu je bila stučena straga i sprida, i mali mozak izaša… Drugo mu ništa nije bilo ni stučeno ni slomljeno. Umro je u ambulanti na četvrtog uvečer između deset i jedanes sati. Pavo Kovač je platio sanduk. Privezli ga u Vitinu. Pokopali ga u Grljevićima na peti jedanestoga.” (Žarko Ilić, Isto, 37.) Poslije nikad nije službeno priopćen uzrok Nikoline smrti, ali je ona očito bila posljedica promišljenog nasilja.
Ondašnje vlasti su širile glasinu po kojoj je Nikola kao pijan pao s litice ispod koje se proteže pješački put prema Vitinskoj crkvi, a prije nje se taj put sa zavojem odvaja prema Gornjoj Vitini i Grljevićima. Poželio sam otići na mjesto Nikolina stradavanja. To mi je omogućio Jure Jurič 2. srpnja 1997. oko 11 sati. Grljevački odvojak vitinskog puta penje se velikom uzbrdicom prema sjeverozapadu iznad spomenute litice. Ali je put u cijeloj svojoj krivudavoj dužini tako udubljen, da – idući odozdol – litica ostaje s lijeve strane uzdignuto udaljena. Zato je bilo nemoguće da Nikola Kordić penjući se uza stranu dode do ruba litice i s nje padne. To se ne bi dogodilo, sve da je išao niza stranu prema Vitini. Odatle je očito izmišljena priča o njegovu padu pod liticu zbog mamurnog ili pijanog stanja. Osim toga nevjerojatno je da bi padom s litice samo Nikolina glava bila stučena… Ali neki su ljudi vidjeli da je krvav i vrh litice ispod koje je nađen Nikola. Pokojnikov sin Krešo to potvrđuje: “Gori na toj poli je bila krv. Oklen će gori bit’ krv, ako je ozgar på”?”
O izgledu Nikoline glave svjedoče i oni koji su 4. siječnja 1986. prenosili njegove kosti iz prvotnoga groba u zajedničku obiteljsku grobnicu. Njegova glava bila je s jedne strane jako ulupljena i probijena, a na jednom dijelu i kosti nacikle.
Nikolin sin Krešo veli: “Samo s jedne strane kost utrana unutra. Pjesnikov unuk Ivan (1975.) kao dijete radoznalo je izdaljega sve pratio i vidio: “Lubanja je bila s jedne strane naciknuta i oko jedan centimetar probijena,”
Njihov rodak Dobroslav Kordić +Zdravka (1957.) prenosio je Nikoline kosti. On je u Grljevićima 2. kolovoza 1997, izjavio: “Bilo nas je više. Interesirala nas je baš lubanja. S jedne strane kost ulupljena više nego jedan orah. I probijena jedan cenat i više, i ulupljena prema unutra. Još je na jednom mistu cikla.”
Zaključak je očit. Ali nije bilo sudske istrage ni postupka, pa nije lako osumnjičene spominjati… Ipak se sumnja mora usmjeriti i prema tadašnjim vlastima, jer nisu provele istražni i sudski postupak o smrti Nikole Kordića.
Izvor: 30 Kršni zavičaj, 1997