Bračni par Nikola i Sandra Šunjić iz Spilica pokraj Staševice imaju devetero djece i, po kriteriju „modernosti“, ne uklapaju se u trendove. Istina, to ih i ne zabrinjava i danas, kada su prava iskušenja u odgoju tolikoga broja djece već odavno iza njih, uživaju u svim blagodatima i sreći koju im donose njihova djeca. I unučad. A već ih je troje!
Njihov najstariji sin Antonio ima 31 godinu, održava mehanizaciju u Luci Ploče, oženjen je, ima tromjesečnog sina i živi u svojoj kući na Spilicama. Ivan je godinu dana mlađi i on se oženio i….
„Nije bilo lako, nemamo što kriti. Nismo planirali toliko djece. Ali, ona su dolazila i mi smo ih „dočekivali“. Osmišljavala su naše života, donosila nam radost i sreću, pa nam je bilo lakše nositi se sa svim izazovima koji su se pojavljivali. Imali smo pomoć. Od naših roditelja, prijatelja, lokalne samouprave. Grad Ploče nam je izlazio u susret. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da su institucije ove države mogle i bolje reagirati. Moja supruga ne radi nigdje, domaćica je i ništa ne prima ni od koga. Da živimo npr. u Njemačkoj, ne bi imali probleme s kojima smo se susretali u našoj zemlji“, govori nam ovaj hrvatski branitelj koji je bio u uniformi kada mu je na svijet došlo prvo dijete 1993. godine, 29. lipnja na blagdan sv. Petra i Pavla.
Obitelj Šunjić prije 15 godina
Njihov najstariji sin Antonio ima 31 godinu, održava mehanizaciju u Luci Ploče, oženjen je, ima tromjesečnog sina i živi u svojoj kući na Spilicama. Ivan je godinu dana mlađi i on se oženio i….
„Nije bilo lako, nemamo što kriti. Nismo planirali toliko djece. Ali, ona su dolazila i mi smo ih „dočekivali“. Osmišljavala su naše života, donosila nam radost i sreću, pa nam je bilo lakše nositi se sa svim izazovima koji su se pojavljivali. Imali smo pomoć. Od naših roditelja, prijatelja, lokalne samouprave. Grad Ploče nam je izlazio u susret. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da su institucije ove države mogle i bolje reagirati. Moja supruga ne radi nigdje, domaćica je i ništa ne prima ni od koga. Da živimo npr. u Njemačkoj, ne bi imali probleme s kojima smo se susretali u našoj zemlji“, govori nam ovaj hrvatski branitelj koji je bio u uniformi kada mu je na svijet došlo prvo dijete 1993. godine, 29. lipnja na blagdan sv. Petra i Pavla.
„Danas nam ne treba ništa, živimo dobro. Otac mi je ostavio kuću i ulažemo u nju…..
No, jednu osobu on će ipak posebno apostrofirati, jer, kako kaže, bez nje ništa ne bi bilo moguće:
„Sandra! Moja supruga, toliko sam ponosan na to. Ja sam sretan čovjek, a moja supruga je heroj. Veliki heroj! Toliki je teret podnijela i toliko mi je zadovoljstva i lijepih trenutaka pružila, da se to ne može ni opisati. Volio sam je uvijek, a najviše kad je bila trudna. Presretan sam što je jedna takva osoba pored mene. Od silnog posla nekada nisam imao vremena razmišljati od djeci, ali ona je uvijek bila tu, brinula se za njih, odgajala ih i podizala, i na kraju stvorila od njih prave ljude“, iskreno će Nikola.
Portal Rogotin objavljuje dio lijepe priče koju donosi Dubrovački vjesnik u tiskanom izdanju (petak)!
A uz suprugu i djecu, danas, u trenucima odmora, posebno uživa kada je u društvu svoje unučadi Ivana, Mateja i Lane…
Slike: rogotin.hr