Nevjesta Roda Stewarta, majka njegova unuka i uskoro (i službeno) supruga sina mu Liama Stewarta je Nicole Artukovich, ljepotica iz Klobuka u Herceg-Bosni, po majci pak Konavoka, s dičnog hrvatskog juga. Dakle, “naša mala”, štono bi se reklo, “jedan kroz jedan”, piše Lenka Gospodnetić za Slobodnu Dalmaciju.
Krvna zrnca, dakako, nisu nešto što treba brojiti, ali ne treba ih se ni stidjeti. Mališan kojega već imaju Nicole i Liam, pak, zove se Luie Marc Roderick (prezimenom Stewart), a upravo srednjim imenom Marc počašćen je sveti Marko, svetac zaštitnik Klobuka, saznali smo u razgovoru s mještanima živopisnog mjestašca u sastavu općine Ljubuški.
Dugogodišnja partnerica uspješnog hokejaša Liama, sina glazbene legende sir Roda Stewarta, uskoro će i formalno postati njegovom suprugom. Crkveni obred i fešta zbit će se koncem mjeseca u Dubrovniku, za koji Nicole vuku majčini korijeni – a ni Klobuk nije daleko, Bogu hvala.
Na znanje Nicolei i Liamu, te roditeljima: u Klobuku ih se čeka raširenih ruku! Štoviše, već se peglaju misne zastave s grbom hercegbosanskim, onim koji ima prvo bijelo polje. Istovjetno onom koji u formi tetovaže resi kožu Hrvatice Nicole…
– Jel stvarno ima i tetovažu s našim grbom?! E, svaka joj čast! – suzna oka, razgaljeno lupi šakom o stol Milena Međugorac (60), stanovnica Klobuka, s adresom tik do klobučkog mosta. U kućici u cvijeću kao iz bajke živi sama, ali ne i usamljena; nije se udavala niti djecu narodila, ali Klobuk je njezina obitelj. Tu je sve što joj treba i nikad joj ničega nije nedostajalo.
– Ne osuđujem ja ljude koji su išli za Amerike, ko familija od Nikol, i drugi šta su se od gladi i komunizma izbavili u Kanadama, Njemačkoj. Sve je to za ljude, lijepo je što i dalje, u tuđini do svoga drže. I da se vrate, jer ljepšeg mjesta od Klobuka pod kapom nebeskom nema! – zaneseno zbori.
Srce joj je ispunjeno radošću kad čuje koliko često i s ljubavlju Nicole Artukovich spominje rodnu grudu predaka. Onu koja je satkala i njezine “gene kamene”.
– Šta ćemo se lagat: mi smo Hrvatska. A Nikol je naša mala, Bog joj sve zdravlje dao! Naši su momci išli u Domovinski rat, najviše na dubrovačko bojište, mnogi se nisu vratili… Ne bi za tuđe ginuli, mi smo ista duša. Evo, ja trobojku stalno držim kraj kuće! To je ona obavezna, imam i misnu – namiguje Milena, pa odaje tajnu:
– Ta je fina, velika, razvija se za blagdane. Već je spremna u čast svadbe naše Klobučanke! I za nogometo prvenstvo u Njemačkoj, normalno – domeće.
Pitamo je voli li glazbu sir Roda Stewarta.
– Is, pa kako ne. Doduše, sad se ne mogu sjetit ni jedne pjesme, al dobar je on. Nije ko Mate Bulić, Jozo Vučić… A tek Thompson! On je najbolji. Al, nije da ne valja i Rod, jel, Nikolin svekar. Sve valja poslušat i poštivat ako je kvalitetno – razumno će Klobučanka Milena.
Nije, veli, puno putovala u životu, ali tek joj je šezdeseta, stigne svijet obići i nekoliko puta, tješimo je.
– Ne žalim ja za ničim. Deset sam divnih godina provela u Mostaru dok sam išla u srednju Upravnu školu i čuvala sestrinu djecu. Danas, kad mi treba neka veća kupovina, odem u Split, za puno toga dobar je i Ljubuški, Vitina, Mostar normalno. Znate šta? Svi koji odsele odavde, pate. Žele se vratit; najbolje da to učine odmah nakon šest godina Njemačke, podebljaju penziju i nazad u Hercegovinu! Inače, imamo krasnog gradonačelnika Ljubuškog, Vedrana Markotića; jako sposoban čovjek, dao je poticaje mladima da ostanu ovdje, besplatni prijevoz i knjige za školu djeci.
I župnik nam je krasan, Bog nam ga je prije dvije godine poslao, Ante Kurtović se zove. Ranije je bijo na službi u Ljutom Docu, sad je u našoj župi svete Marije Pomoćnice; oko tisuću župljana okuplja. Stvarno smo sretni što imamo tako dobre vjerske i svjetovne glavare – ponosno će Milena.
Ima i poruku za Nicole Artukovich i Liama Stewarta:
– Dođite u Klobuk na medeni mjesec, ima krasnih kuća za odmor! Nećete požalit; i Ivan Mikulić je pjevo: “Dođi da vidiš/Dođi da se diviš/ I poželjet ćeš ovdje da živiš…”.
Još bolje, nek se naša Nikol, njezin Lijam i mali Marko Rod fino ovdje presele! Za dijete sigurno mjesto, zdravo će rast u prirodi, jesti domaću hranu… I besplatne knjige će dobit za školu, svih devet razreda. Ma, ovo je Amerika! – klikće dobrodušna Milena, domaća žena iz cvjetne kućice kod mosta na rijeci Trebižat.
Pizzerija uzbudljiva naziva “Kod Ižića” epicentar je društvenog života mjesta Klobuk. Na terasi se danju ispijaju kave i piva, navečer uživa u spizi. Dakako, cijela pizzerija bruji samo o jednom: svadbi godine u Dubrovniku njihove male od Artukovića.
– Mislim da znam gdje im je rodna kuća, djedovina; gore, u brdu, dosta je nepristupačno. Nemojte gore ako nemate jak terenac; nisam siguran jel to njijovo sto posto, Artukovići jesu. Jes, rođak joj je bijo Andrija, nije on ustaški časnik, bijo je ministar u NDH – neutralnim tonom iznosi umirovljenik Milodrag Petrović (66), gost u kafićkom dijelu pizzerije.
– Da je bilo po Andrijinom, danas bi vam Klobuk vjerojatno bio preimenovan u “Capello”, a umjesto trobojnice s grbom hercegbosanskim imali bi zastavu s fašističkim snopom klasja – podsjećamo sugovornika.
– Znam, nisam reko da je Andrija naša dika. Jednostavno, to je povijesna činjenica. Imamo mi i dičnijih sinova rodom iz Klobuka – namiguje Milodrag, pa nabraja poduzetnike, akademske građane i neke druge ljude manje poznate široj javnosti.
Kavu pije u društvu Marijana Međugorca (68), veterana Domovinskog rata koji inače živi u Zagrebu. Često je u Klobuku jer mu je to rodno mjesto, prespava u nećaka ili čak u obližnjem motelu “Kiwi”, poznatom po čuvenoj Raštikijadi koja svaku godinu zamiriše teren iza motela.
– Volim Roda Stewarta, kako da ne. Inače kavu pijem u Zagrebu svako jutro (kad sam tamo) s Davorinom Bogovićem, ranije sam i s Jurom Stublićem, ali njega u zadnje vrijeme baš i nema u našem kafiću. Rod (Stewart) mi je inače drag jer je normalan čovjek: ne drogira se, ima jednu ženu i nije alkoholičar – zadovoljno ustvrdi, pa otpije dobar gutljaj pive.
– Hm, nije baš da ima jednu ženu. Triput se ženio – oprezno ispravimo navod.
– Jel?! Oh – zbuni se klobučki ratni veteran. – A da nije koji put udovac osto? – bljesne mu tračak nade u oku.
– Sumnjamo – blago otklonimo.
– Aj, nema veze. Bar se ne drogira. I ne pije – zaključi Marijan i dovrši pivo.
Tri hercegovačke gracije u prostoru pizzerije ježe se od dragosti što je njihov Klobuk dobio takav publicitet zahvaljujući “maloj Nikol”.
– Jao, pa to je divno! Jesmo, čitali smo u “Slobodnoj” o svadbi – i neka ste došli u Klobuk, pa se uvjerili kako je lijepo! – uglas će vlasnica pizzerije Milijana Petrović (29), svekrva joj Iva (62) i kuma Smilja (48).
– Voljeli bi jako da Nikol i muž – i Rod, normalno, ma svi! – dođu u Klobuk na godišnji odmor! Ili bar na pizzu! Počastit ćemo Roda i cijelo društvo našim kućnim specijalitetom: Hercegovačkom pizzom s pršutom i pancetom i začinskim biljem iz Klobuka. E, to je ozbiljan razlog da se dođe – poručuju žene.
Iva i Smilja su narodile po šestero djece, Milijana (rodom s Kravice), 29-godišnjakinja, zasad ih ima četvero.
– Da je Rod ovdje živijo, ne bi se on razvodio. Nema toga u Klobuku; ovdje je pravilo – jedan brak – jedna sudbina. Kako i Bog kaže – neumoljivo će tvrde Hercegovke. Ipak, u njima kuca dobro i milosrdno srce.
– Bijo je kod nas nedavno noćio hodočasnik Rodrigo iz Španjolske. Dali smo umornom čovjeku gratis konak i lazanje. Nije mogo vjerovat da su ovdje ljudi tako srdačni, reko je. A nama je to normalno. I Rodu ćemo dat sobu, Nikol i cijeloj rodbini. Samo nek dođu – poručuju u svijet Hercegovke, majke iz Klobuka.
