Komemoracija je započela polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na spomen-obilježju posvećenom poginuloj djeci. Brojni građani, predstavnici lokalnih vlasti, te članovi obitelji i prijatelji stradalih okupili su se kako bi odali počast nevinim žrtvama i podsjetili na važnost pravde i istine.
Sveto misno slavlje predvodio je nadbiskup Vrhbosanski mons.Tomo Vukšić.
Tog kobnog 10. lipnja petero je djece poginulo na mjestu, a troje je naknadno umrlo od posljedica, u bolnici. Ostala djeca dobila su trajnu tjelesnu invalidnost. Za zločin nikad nitko nije odgovarao!
Živote su izgubili: Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.)
Još tragičnije je što je tada bio potpisan sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana.
Dan ranije su general Milivoj Petković (načelnik Glavnog stožera HVO-a) i general Rasim Delić (načelnik Glavnog štaba Armije BiH) u Kiseljaku sastavili sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana. Taj sporazum je proširen i potpisan sljedeći dan kada i stupa na snagu.
Prema Član(k)u 1., koji je nosio naziv „Prestanak neprijateljstva”, dogovoreno je da: „Počevši od 14.00 sati 10.juna/lipnja 1993. godine, uspostavit će se apsolutni prekid vatre (op. a.) i zamrzavanje vojnih aktivnosti, uključujući vojne pokrete, raspoređivanje snaga i dalju fortifikaciju”.
Međutim, istoga dana, u 20:45 h, iz područja pod nadzorom Armije BiH, Šljivičice i Kruščice, ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 mm, koja je pala u Podgradinu, jedno od naselja Viteza, i napravila spomenuti zločin i tragediju. Iako je mjesto stradanja snimljeno kamerama, za nekoliko je dana na jednoj švicarskoj televiziji objavljeno kako je riječ o događaju u kojem su „Hrvati pobili muslimansku djecu”.
