Do 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća obitelji s velikim brojem, pa i do 10 djece, bile su sasvim uobičajene. Iako je danas posve drukčije, u obitelji Dragana i Marije Boras iz ljubuškog sela Gornja Vitina devetero je djece. Sve jedno drugom do uha, piše Večernji list BiH.
Imaju jedan mobitel
Najstarije će sad u treći razred srednje škole, a najmlađe ima tri godine. Nažalost, ovo nije topla, vesela priča o živahnoj, dinamičnoj kući punoj djece koja žive bezbrižno, razigrano, bez stresa. Život i društvena stvarnost to im ne dopuštaju.
– Zaposlen sam, sad je već deset godina, kao vozač autobusa u Ljubuškom. Ima nas 11, vozimo školsku djecu u Ljubuškom, no, otkako se pojavila korona, točnije od 12. ožujka, ne radimo. Za ovih proteklih pet i pol mjeseci dobio sam dva puta po 420 KM. Supruga ne radi, brine se o kući i djeci. Ako školska djeca pođu u školu, i mi ćemo raditi, ako ne pođu, nemamo što raditi i nema primanja. Inače, radimo po dnevnici, 60 KM, ako radimo 20 dana, zaradimo 1200 KM. Nažalost, sada nema ništa – priča za Večernji list Dragan.
Njemu je 51 godina, supruga Marija ima 36, u braku su od 2002. Nova školska godina je na vratima. Od devetero djece, sedmero će u školu: dvoje u srednju školu, ostalih petero u osmi, sedmi, šesti, četvrti i drugi razred osnovne škole (jedno dijete uskoro će napuniti šest, ali ove godine neće u školu). Školarce treba spremiti za školu, trebaju tenisice, odjeću, torbe, radne bilježnice, školski pribor, džeparac…, a dobro je što će osnovci dobiti barem knjige. Trebat će dosta novca samo za ovu prigodu, međutim, treba od nečega živjeti i podmirivati troškove tijekom godine. No, ne primaju dječji doplatak jer ga u Zapadnohercegovačkoj županiji – nema.
– U Centru za socijalni rad u Ljubuškom uputili su me da se obratim u županijsko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi i Ministarstvo financija. Prije 20-ak dana razgovarao sam telefonski s resornim županijskim ministrima Tomislavom Pejićem i Tonijem Kraljevićem. Tražio sam jednokratnu pomoć, obećali su mi – kaže Dragan.
– Gospodin Boras obratio mi se preko Centra za socijalni rad u Ljubuškom i obećao sam mu da ćemo mu pomoći. Dobio je upute što treba poduzeti – da u Centru za socijalni rad Ljubuški podnese zahtjev Ministarstvu zdravstva, rada i socijalne skrbi i pomoć će mu biti odobrena – kaže za Večernji list ministar zdravstva, rada i socijalne skrbi u Vladi Zapadnohercegovačke županije Tomislav Pejić.
Za očekivati je i nadati se da će mjerodavni pomoći obitelji Boras da premosti trenutačne financijske troškove potrebne da djeca neometano, bez stresa, krenu u školu. No, postavlja se pitanje kako će učiti ako opet bude škola na daljinu. Nemaju ni računala ni interneta. Prethodnu nastavu na daljinu pohađali su pomoću jednog darovanog mobitel.
– Udruga mladih Agape iz Ljubuškog dala nam je mobitel da bi djeca mogla učiti pomoću interneta. Jedan mobitel, njih sedmero, sad izračunajte kako će uraditi zadaću. Kad počnu ujutro u osam sati pa do tri, četiri popodne. Stiže zadaća ovome, stiže onome – luda kuća… Stariji odu i kod susjeda na računalo – govori Dragan.
Sve i da otac nije ostao bez posla i primanja, veliki je upitnik – kako uz njegovu redovitu plaću jedanaesteročlana obitelj može preživjeti mjesec dana?! Za struju i vodu mjesečno u prosjeku treba platiti po 100 KM. Nisu plaćali od ožujka, stižu opomene, znaju da će morati očistiti dug. Još važnije – djecu treba prehraniti. Pitamo Dragana: Pa kako živite, na koji način? Odgovara: “Neka Boga i župnika”, misleći na fra Željka Grubišića, župnika župe sv. Paškala Vitina. – Pomaže nam otkako je došao u župu, ima, mislim, šest godina. Pomaže i udruga “Marijine ruke” iz Međugorja. Župnik nam, s vremena na vrijeme, daje novčanu pomoć, brašno i pakete hrane za Božić i Uskrs, a udruga “Marijine ruke” svakog mjeseca paket s hranom.
Želimo ostati ovdje
Od dosadašnjeg gradonačelnika Ljubuškog Nevenka Barbarića dva puta godišnje smo dobivali novčanu pomoć, za Božić i kad djeca pođu u školu. Važnu pomoć pruža nam i moj otac, živi odvojeno, a uz ostalo, financira uzgajanje triju svinja koje mi držimo, dvije nama, jedna njemu, a pomaže i na druge načine. Svima njima smo beskrajno zahvalni. Držimo i kravu, imamo plastenik od 100 kvadrata koji smo lani dobili preko Centra za socijalni rad Ljubuški, posadimo povrća – ističe Drago. Dodaje da neće u Njemačku, Švicarsku, Austriju… Mogao je davno otići, ističe, raditi kao vozač, imati pristojnu plaću i dječji doplatak, ali to ga, kaže, ne privlači, želi sa svojom obitelji živjeti u svojoj zemlji.
