Svetom misom zadušnicom koju je predvodio biokovski dekan fra Josip Repeša i kolonom sjećanja od crkve NBDM-a, preko Pijace do Žbara, obilježena je 83. obljetnica stradanja 33 nevinih civila, koje su partizani strijeljali bez suda i presude tijekom prvog ulaska u Vrgorac 15. lipnja 1942.godine.
Među građanima koji su prošli gradskim ulicama, do mjesta egzekucije bio je vrgorski gradonačelnik Mile Herceg (NLM), načelnik Postaje granične policije Ivan Kalajžić, predstavnici HDZ-a, NLM-a, Domovinskog pokreta, ali nažalost ne i članovi SDP-a.
Događaj je ovo koji se duboko urezao u sjećanje Vrgorčana, neki ni do danas nisu zaboravili traume koje su proživjeli nakon što su njihovi najmiliji odvedeni i pogubljeni. Popis ljudi koje je trebalo smaknuti bio je sastavljen već prije upada bataljuna „Josip Jurčević“, koji je izveo egzekuciju, po nalogu Rajonskog komiteta Komunističke partije Vrgorac.
Zločin je bio još strašniji spoznajom, što streljani nisu bili okupatorski suradnici, a ni politički eksponirane osobe, nego uglavnom obrtnici i imućni ljudi. Malo ili gotovo nimalo se govorilo o ovome tužnom događaju za vrijeme bivše države, a da stvar bude još tragičnija, tadašnje lokalne vlasti proglasile su 15. lipnja 1972. Danom komune i to slavile sve do 90-ih godina.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća bivša općinska vlast ispekla je 33 janjca kao podsjetnik na ovoj strašni zločin, ali i s jasnom porukom. Tadašnji srednjoškolci su ih okretali u gradskom parku. No, ipak su se nedavno dogodili neki pomaci po pitanju shvaćanja razmjera ovog zločina.
Naime, prilikom proslave 70. obljetnice od utemeljena XI. dalmatinske brigade u ovom gradiću, jedne od udarnih partizanskih jedinica, Krešimir Sršen, u to vrijeme predsjednik Zajednice antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, zatražio je oprost od obitelj za ovaj zločin.
Detaljno i stručno o ovom zločinu pisala je na temelju arhivske građe povjesničarka Blanka Matković, u knjizi „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i Neretvanski kraj u dokumentima OZNE, UDBE i narodne milicije 1944.-1965“. Zanimljiv osvrt za „Slobodnu Bosnu“ dao je Jure Galić Rojak rođen u Bijači kod Ljubuškog(BiH).
– Učestovao sam kao podrška u kojoj je oslobođen Vrgorac polovinom 1942. godine. Nisam učestovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između 20-30 Vrgorčana o čemu su dalmatinski partizani šutjeli kao ribe. Bila je to osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune, i tu je stradalo najmanje 20 – 30 nevinih ljudi – kazao je Galić za ovaj sarajevski tjednik.
