U trenutku kada se život čini sigurnim i predvidivim, kada smo okruženi obitelji i vjerujemo da nas čekaju još desetljeća sreće, sudbina ponekad odluči testirati granice ljudske izdržljivosti. Upravo to dogodilo se Arijani Beus, novinarki, supruzi i majci dvoje djece, kojoj je u 32. godini dijagnosticirana arteriovenska malformacija (AVM) na mozgu. Bila je to presuda koja se činila neumoljivom. Operacija je bila hitna, a mogućnosti preživljavanja gotovo neznatne. No, život piše priče koje nadilaze medicinske prognoze, a Arijanina knjiga “Između života i smrti” ne samo da donosi osobno svjedočanstvo o borbi s teškom bolešću već šalje i snažnu poruku nade, ustrajnosti i ljubavi.
“Tijekom bolesti i dugotrajnog oporavka pomogli su mi tuđi savjeti, tuđe iskustvo, pa i sama spoznaja da nisam jedina, da su i drugi doživjeli moju bolest i njezine posljedice. Zato vjerujem da i ovo moje teško iskustvo može nekome pomoći i da ga vrijedi ispričati”, kaže Arijana.
Rat u Sarajevu, stres, okidač…
Mnogi koji je poznaju s čuđenjem se pitaju kako je oboljela i što je bio okidač bolesti, no jasno objašnjenje ne postoji. Do svoje 32. godine bila je potpuno zdrava, a uzrok bolesti ostaje nepoznat. Neki smatraju da je stres mogao biti presudan faktor, ostavljajući posljedice koje možda nisu bile odmah vidljive. Najveći stres doživjela je, kaže Arijana, tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Arijana je rođena u Sarajevu 1979. godine, a kaže nam da je imala iznimno sretno i ispunjeno djetinjstvo. No, početak rata prekinuo je bezbrižno razdoblje. U dobi od 12 godina bila je primorana napustiti svoj dom u Sarajevu, odvojiti se od roditelja i otići u izbjeglištvo u Ljubuški. Iako je tada vjerovala da je rat prošla bez velikih posljedica, s vremenom je postalo jasno da je to teško razdoblje ostavilo dublji trag nego što je mislila. Stres, koji se često opisuje kao jedan od najvećih neprijatelja ljudskog zdravlja, možda je imao ulogu u razvoju njezine bolesti. No, unatoč svemu, nastavila je dalje. U Hercegovini je pronašla novi dom, stekla prijatelje, zaljubila se, završila školu, udala se i postala majka dvoje djece – Marije i Marka.
“I kada sam sve to ostvarila i počela uživati u životu, iznenada me pogodila bolest. Ušla je u moj život nepozvana i nastanila se na dulje vrijeme. Borila sam se za život, ali ne bih uspjela bez velike potpore i blizine cijele svoje obitelji”, navodi Arijana.
Trenutak koji je sve promijenio
Postoje rečenice koje zauvijek ostaju urezane u sjećanje. Za Arijanu Beus to je bila rečenica liječnika: “Vi imate bombu u glavi”. Nije bilo vremena za odgađanje, operacija je bila neizbježna. Otišla je u Zagreb sa suprugom i sestrom, ostavljajući iza sebe malu djecu, zabrinute roditelje i cijelu obitelj. Prva operacija prošla je uspješno, no nakon druge pojavile su se komplikacije, koje su dovele do moždanog udara i dvadeset dana provedenih u komi. “Nisam znala za sebe, a oni su brojili minute, sate, molili i čekali čudo. I baš toga dana kada je moja sestra trebala nazvati doma kako bi tati čestitala rođendan, morala je obaviti najteži razgovor u životu i na neki način reći roditeljima da im dijete možda neće doživjeti novi dan”, priča Arijana. Njezina obitelj, u neizvjesnosti između nade i očaja, oslonila se na vjeru, moleći se za čudo. I čudo se dogodilo, Arijana se probudila.
“Vjera, koja nas nije napuštala ni kad je bilo najteže, održala nas je u toj velikoj nevolji. Ojačala! Gdje medicina prestaje, tu Bog počinje. Tom su rečenicom i na najbolji način opisali moj slučaj”, govori Arijana. No, buđenje nakon kome nije donijelo olakšanje, već novi izazov. Izgubila je sjećanja, sposobnost govora i kretanja. Ostao je samo krhki ostatak nekadašnjeg života i titanska borba koja ju je čekala. Teško je zamisliti da u odrasloj dobi osoba ponovno mora učiti hodati, govoriti, pa čak i prepoznati vlastitu djecu. Takva je bila Arijanina stvarnost nakon buđenja iz kome. Lijeva strana tijela bila je potpuno oduzeta, mozak teško oštećen, a sjećanja izbrisana. No, ono što bolest nije uspjela uništiti bila je njezina unutarnja snaga i nepokolebljiva podrška obitelji.
“Bilo je dana kada nisam vidjela izlaz, kada sam sumnjala da ću ikada moći samostalno živjeti. Ali pogled na moju djecu, njihova radoznala lica, njihova ljubav, davali su mi snagu da se borim, da ne odustanem”, priča nam Arijana svoju životnu priču koja je, kako i sama kaže, ispričana s nakanom da pomogne onima koji na sličan način pate i ne vide kraj u pozitivnom smislu – kako je sve moguće i da ne smiju nikada odustajati. Kako oni sami tako ni njihove obitelji.
Mjeseci rehabilitacije pretvorili su se u godine. A svaki mali napredak bio je ogroman uspjeh. Prvi pokret ruke, prvi artikulirani glas, prvi samostalni koraci – svaki od njih bio je mukotrpno izboren. I dok su liječnici smatrali da će neke sposobnosti zauvijek ostati izgubljene, ona ih je iznova stjecala, uporno i hrabro.
Knjiga natopljena suzama
Danas, četrnaest godina nakon svega, Arijana Beus ispisala je stranice svoje borbe kako bi inspirirala druge. Knjiga “Između života i smrti” nije samo priča o bolesti već i o neuništivoj ljudskoj volji, o ljubavi koja liječi i vjeri koja spašava.
Ova knjiga nije samo ispovijest jedne žene, već i vodič kroz tamne trenutke života. Ona pokazuje da se iz najvećih padova može ustati i pronaći nova svrha.
“Svaka bolest ostavlja posljedice, a one pak imaju svoj put i trag. Moja je ostavila trag na meni i cijeloj mojoj obitelji. Ali da nije bilo obitelji i njihove upornosti, ovu knjigu vjerojatno ne bih napisala. Stoga svi vi koji imate nekoga bližnjega bolesnoga, budite mu štap i oslonac, pomozite mu da ponovno korača kroz život. Potaknuti nekoga da napravi korak naprijed uistinu je veliko”, ističe autorica. Posebno emotivan dio knjige su zapisi njezine majke, koja je vodila dnevnik dok joj se kći borila za život. Ti zapisi, koje je Arijana dobila na dar jedne božićne večeri, postali su temelj knjige i pomagali joj da rekreira vlastitu prošlost. Bolest je ostavila trajne posljedice. Njezina lijeva ruka nikada neće biti potpuno funkcionalna. Ali naučila je živjeti s tim. Svjesna je, kaže nam, da je prošla kroz ono najgore i pobijedila.
“Više ne uzimam ništa zdravo za gotovo. Svaki novi dan je dar, svaka radost moje djece, svaki osmijeh moga supruga. Više ne živim planski, ne žurim, ne stresiram se oko nebitnih stvari. Naučila sam uživati u sadašnjem trenutku”, kaže nam Arijana. Knjiga “Između života i smrti” nije samo ispovijest jedne žene već i vodič kroz tamne trenutke života. Pokazuje da se i iz najvećih padova može ustati, da se i nakon najvećih gubitaka može pronaći nova svrha. Ona je dokaz da vjera i ljubav imaju snagu koju ni medicina ne može objasniti.
“Ova knjiga natopljena je suzama, no ako one nekome pomognu vratiti nadu u bolje sutra, nije mi žao ovog vremeplova i povratka u tešku prošlost. Jer ja sam živi svjedok: teška bolest nije kraj života”, govori Arijana. Na težak i mučan način naučila je, kaže, da čuda postoje, da je dovoljno i dva posto šanse da bi se preživjelo, da je molitva ponekad jedini spas, da nije sramota tražiti pomoć, da je potpora obitelji i prijatelja od iznimne važnosti.
“Prihvatite bolest jer ona neće nestati i nikada nemojte odustati od sebe, borite se svom snagom! Ni na jedan put ne trebamo ići sami, držite Boga i obitelj uza se, oni su vam najbolji oslonac”, zaključila je Arijana.
Arijana Beus, unatoč teškim životnim iskušenjima, nikada nije odustala. Prije otkrivanja bolesti radila je kao novinarka u nekoliko medija. Bolest ju je privremeno zaustavila, a snagom volje i upornošću te velikom podrškom obitelji koja joj je pomagala i tada u oporavku, počela je ponovno raditi. Danas, kao novinarka Večernjeg lista, odnosno portala vecernji.ba, nastavlja raditi s istom predanošću. Udana je, majka dvoje djece i s obitelji živi u Mostaru.
Bilješka o autorici
Arijana Beus rođena je 16. lipnja 1979. godine u Sarajevu, gdje je završila šest razreda osnovne škole, koju je prekinula zbog ratnih sukoba 90-ih godina. S obitelji je dio rata provela u opkoljenom Sarajevu, odakle izlaze malo prije potpisivanja mirovnog sporazuma. Iz Sarajeva odlazi u izbjeglištvo u Ljubuški, gdje završava 7. i 8. razred osnovne škole te potom Gimnaziju u Ljubuškom. Nakon završene srednje škole preseljava se u Mostar. Upisuje Pravni fakultet, ali zbog niza okolnosti nije diplomirala. Zapošljava se 2002. godine u Dnevnom listu, u redakciji u Mostaru, gdje je kao novinarka, urednica i izvršna urednica radila sve do otkrivanja bolesti. Tešku dijagnozu dobiva u 32. godini, koja ju je nakon operacija, velike borbe i dugogodišnjeg oporavka i motivirala da napiše ovu knjigu. Nakon rehabilitacije i djelomičnog izlječenja, 2015. počinje raditi u Večernjem listu, na portalu vecernji.ba, gdje je i trenutačno zaposlena. Udana je i majka dvoje djece. S obitelji živi u Mostaru.
