Pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora i supokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora BiH, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inostranstvu, na Bleiburškom polju u Austriji, održana je komemoracija povodom 72. godišnjice Bleiburške tragedije.
Komemoracija je započela molitvom na groblju Unterloibach, odakle je procesija krenula prema oltarnom prostoru na Bleiburškom polju. Središnje misno slavlje posvećeno žrtvama Bleiburške tragedije i hrvatskog Križnog predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Na komemoraciju je došlo oko 15 tisuća ljudi, 100 autobusa iz Hrvatske te još 50 iz ostatka Europe.
U povodu 72. obljetnice Bleiburške tragedije, donosimo sjećanje pok. Ante Bubala (1930. – 2016.) na Križni put tog krvavog proljeća 1945. Svjedočenje je zapisano u knjizi Ante Čuvala, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih.
Rođen sam na Hardomilju 4. siječnja 1930. godine od oca Franje i majke Mare r. Jelčić iz Stubice. Osnovnu školu sam pohađao kod časnih sestara Milosrdnica na Humcu. Sestra Imelda mi je bila učiteljica sve četiri godine. Potom sam (1941.) pošao kao sjemeništarac u gimnaziju na Širokom Brijegu. Radi ratnih zbivanja morali smo iz škole otići kući i drugo polugodište trećeg razreda polagati privatno. Nije bilo lako sam učiti grčki i latinski, ali moralo se.
Od Hardomilja do Siska
Već oko Božića 1944. partizani su bili nedaleko od Širokog Brijega. Pristizao je sve veći broj izbjeglica civila iz naših sela i trebalo se i za njih brinuti. Radi takvih prilika, nestašice hrane i sve veće ratne opasnosti, fratri su nas mlađe đake poslali svojim kućama. Tako sam ja s nekoliko kolega školaraca stigao u Ljubuški, to jest na Hardomilje. Tu sam dočekao Božić i Novu 1945. godinu. Stariji razredi su iza nas ostali na Širokom Brijegu. Kad su hrvatske snage ponovo došle i oslobodile Ljubuški i okolna sela a zatim se nakon kraćeg vremena počele povlačiti, ja sam s mnogim civilima pošao ispred partizanske najezde i svega zla što je to donosilo. Išao sam preko Čitluka u Mostar. Na tom putu nisam doživio nikakvih posebnih nezgoda. Od dječaka moje generacije bio je sa mnom Ivan Tomić s Mostarskih Vrata. On je bio moj školski kolega. (Negdje kasnije on se pridružio vlastodršcima, radio je u nekoj trgovini i umro je već davno. Ali nije ovdje o njemu riječ.)
Po dolasku u Mostar prijavili smo se hrvatskim vlastima i bili smo poslani u Sjeverni logor. Otud su nas poslali vlakom u Zagreb. Putovanje je trajalo tri dana. Nije bilo kakvih napada ali je bilo presjeka pruge pa ovdje i ondje pješačilo se i presjedalo. Po dolasku u Zagreb bili smo uključeni u, mislim da se zvala, Časna radna organizacija ili nešto slično. Oni su nas prihvatili, nahranili, okupali, dali odijela, cipele… Bili smo na Kustošiji gdje je danas MUP; tamo gori vječni plamen. Bili smo u barakama i išli nekoliko dana kopati rovove. Ne znam da li je to bila samo vježba ili neka stvarna vojna potreba.
Nakon kraćeg vremena jedan broj nas mladih (ne znam točan broj) poslali su u Sisak, u domobransku vojarnu. Tamo smo skupljali neke papire i palili, slagali odjeću… Ipak smo mi bili djeca i radili smo sitnije poslove. Ali potom su nas poslali kopati prave obrambene rovove jer su partizani pristizali od Petrinje.
Povlačenje
Mislim da je to bilo 6. ili 7. svibnja kad su partizani počeli bacačima tući po mostu u Sisku. Još sam bio u gradu ali gubila se povezanost, nastajao metež. Ja sam bio s vodom mladih domobrana kojima je zapovjednik bio jedan satnik od dvadeset i koju godinu. Bio je završeni gimnazijalac pa je dobio tu dužnost. Nekoliko nas mladih radili smo s tim domobranima te smo s njima i krenuli na povlačenje iz Siska prema Zagrebu. Negdje na pola puta između ta dva grada, mora da je to bilo u Lekeniku, padao je već sumrak i propaganda se širi da nam je badava ići u Zagreb jer je naime već u partizanskim rukama. Nije to bilo točno, ali oni su htjeli da se mi predamo. Kad smo došli blizu Zagreba, čuli smo topove ne tako daleko od grada. Najteži mi je trenutak bio slušanje rike tih topova a ja kao dijete od 15 godina idem ne znajući kuda idemo, gdje ćemo završiti i što nas čeka. Puno je civila, žena, ljudi i djece, vojnika, konja, zaprežnih kola… a ja nikoga ne znam osim mog školskog kolege Ivana Tomića. Sve se to događa kao u nekom bunilu.
Noć nas je uhvatila prije Velike Gorice ali mi nastavljamo kretanje. Ide se nepovezano. Mladi domobranski zapovjednik govori svojim također mladim domobranima: „Ja idem dalje i ne odustajem od ideala hrvatske države a vama ne naređujem da idete sa mnom. Slobodni ste odlučiti za sebe što ćete učiniti!“ Mlad je, ali zreo momak. Nastavljamo put u skupinama i skupinicama. Zaobišli smo Zagreb i sutradan stigli do Zidanog Mosta. Tamo je bio pravi krkljanac od željezničkog prometa, sve je stalo a vagona velik broj. Ljudi su otvorili vagone i uzimali hranu. Nama rekoše: „Vi ste djeca, uzmite barem šećera, dobro će vam doći!“ I ja sam uzeo malo šećera, možda i dvopeka – više se ne sjećam – stavio sam to u torbu i krenuli smo dalje.
Moja skupina nije bila povezana ni s kakvom organiziranom komandom nego smo jednostavno bili dio mase koja se kretala prema sjeveru. U Celje smo stigli 8. svibnja. Tamo su Nijemci bacali oružje i mora da je to bio dan kad je Njemačka kapitulirala. U gradu su visjele crvene partizanske zastave ali je hrvatska vojska prolazila naoružana njegovim ulicama. Partizani razgovaraju s nama ali nisu u nas dirali. Mora da je bio nekakav dogovor između naših i njihovih snaga. Od Celja smo išli preko Slovenj Gradeca i Dravograda do Bleiburga. Između Celja i Dravograda bilo je ponekad puškaranja, partizani su se zalijetali na naše kolone a hrvatska vojska je uzvraćala. Sjećam se nešto prije Dravograda prolazi kraj nas nekoliko vojnika PTS konjice, zapuca iz šume i pogodi konja u nogu.
Predaja i put do Dravograda
Moja skupina je ušla u Bleiburško polje i prije crkve i gradića došla do neke žice koju su postavili valjda Englezi. Tu smo stali. Nije se moglo dalje. Mi smo bili praktično do žice, možda 20 metara dalje. Na desnoj strani od željezničke pruge bila je uglavnom vojska a lijevo civili, ali nije to bilo strogo razvrstano. Išli su ljudi tamo gdje su im bili suseljani, kolege i prijatelji. Ja sam išao s domobranima i bio sam na desnoj strani. Kraj nas je bila i jedna skupina od 20 ili 30 crnogorskih četnika. Držali su se zajedno. Ravno s našeg mjesta vidio se onaj dvorac u kojem su se vodili takozvani pregovori. Gledamo u engleske tenkove i vojnike, ne znamo što se događa.
Čekali smo rasplet događaja, očekujući englesku zaštitu. Njihovi zrakoplovi počeše nadlijetati iznad polja. Mi smo vjerovali da nadlijeću i kontroliraju da nas ne bi partizani maltretirali ili napali, da nas od njih zaštite. Jedno 100 metara dalje od mene prorezaše žicu i tuda su prolazili naši „pregovarači’ u dvorac i nazad. Oko tog prolaza pojaviše se partizani zajedno s Englezima. Naši se vraćaju iz dvorca i još nisu bili ni prošli kroz onaj u žici prorezani prolaz ovi naređuju da se dižu bijele zastave.
Vojnici počeše lomiti, rastavljati i bacati oružje. Oni odmah proširiše otvor na žici. Preko nekakvih ozvučenja pozivlju visoke časnike da priđu bliže i da mogu sa sobom ponijeti osobno naoružanje, to jest pištolj, da mogu sa sobom povesti i psa ako ga imaju. Zatim pozivlju dočasnike. Odvajali su ih od vojske i mase naroda. Već je padao sumrak i što se s tim ljudima dogodilo ne znam. Mi smo prošli kroz prošireni otvor na žici na kojem su već stražarili opančari, i krenuli dalje. Nema nikog poznata osim kolege Tomića. Idemo pored neke šume i onako umorni sjednemo a partizanski oficir nam onako pristojno veli: „Hajdete dečki, nemojte dugo sjediti, idemo dalje i ako se ne zadržavamo prije ćemo kući doći. “ Kakvo zavaravanje!
Drugi dan stižemo na most u Dravogradu. Tu sam vidio fra Slavka Luburića, bio je u džipu s 2 ili 3 engleska časnika. Dok nismo prešli most nitko nas nije dirao ili maltretirao. Bilo je samo blagih opomena da se krećemo što brže. Kad smo prešli most i tu se vidjela velika količina oružja na hrpi. To je bilo oružje valjda onih vojnika koji su se predali kod Dravograda.
Od Dravograda do Pakraca
Po dolasku u Dravograd naglo smo okrenuli prema Slovenj Gradecu, to jest putem kojim smo i došli s juga do Bleiburga. Valjda je put prema Mariboru bio zakrčen s toliko ljudi da su nas poveli prema Slovenj Gradecu. Kod tog gradića zatekla nas je noć. Dotjerali su nas na jednu livadu, bila je dosta velika i na njoj je bilo vojnika i civila, podosta i relativno starijih ljudi.
Noć je i ja začuh glas Ivana Bubala kako zove brata Marijana. Poznam mu glas i siguran sam da je to on. Budući da nismo poznavali nikoga u našoj skupini, velim kolegi Tomiću: „Hajdemo se progurati do mojih Bubala. “ Držimo se za ruku da se ne izgubimo i prolazimo, guramo se, kroz tu masu patnika. Zovem s vremena na vrijeme i idemo korak po korak i pronađem na okupu 13 mojih Hardomiljčana – ja sam bio četrnaesti. Oni su bili zajedno na povlačenju i u koloni od Bleiburga pa dalje. Dakle, to su bili braća Ivan i Marijan Bubalo; braća Mate Boras i Stanko Boras; Ivić (stariji čovjek) Boras i sin mu Stipe (on je bio domobran); Rudo Mandić (civil); Matan Mandić (civil); Antas Mandić (civil); Drago Mandić (mislim da je bio domobran); Filip Mandić (stariji civil); Lovro Grbavac Jokulov (poslije rata odselio u Slavoniju); Vice Boras (mladi ustaša) i ja. I, naravno, s nama je bio i spomenuti kolega mi Tomić s Mostarskih Vrata.
Drugi dan krenuli smo zajedno preko Zidanog Mosta, prošli smo Svetu Nedelju, zaobišli Zagreb i stigli u Veliku Goricu. Tu smo prenoćili najednom sajmištu. Nitko nam nije davao ništa jesti nego su se ljudi ovdje i ondje zalijetali u nečiji vrt pa bi učupali kapule, kakve salate i slično. Moglo bi se reći ljudi su se snalazili kako su mogli i znali kako bi nešto pojeli ili popili kap vode. Na nekim mjestima su nam žene bacale hrane. Srećom nisu nam ništa oduzimali pa sam ja još od Celja nosio onaj svoj torbak i malo šećera. To mi je jako dobro došlo. Tek su nam u Velikoj Gorici oduzimali stvari. Pitaju imamo li novaca i slično. Neki su od mojih imali malo škije ili cigareta. Meni nađoše papiriće za savijanje škije koji nisu bili moji i htjede me radi toga partizan ošamariti. Ja pobjegnem i nije me dohvatio.
U Lekeniku, oko pola puta prema Sisku, susretosmo partizansku jedinicu na konjima. Stali su cik-cak da ne možemo brzo proći a onda su po zarobljenicima padale cigle i druge stvari. Tko je bacao i zašto, ne znam, ali su nas sa strana napali. Ja sam bio dobre sreće i nisam pogođen. Došli smo u Sisak i popeli smo se na brijeg Viktorovac kod bolnice. Tamo su bile njemačke barake.
Ostali smo 6 ili 7 dana. Tu smo po prvi put dobili nešto za pojesti i vode. Nije bilo dovoljno mjesta u barakama pa su oni koji nisu mogli unutra ostali na dvorištu. U Sisku su nas po prvi put popisali. Tražili su da se javi tko je bio u ustašama. U mojoj skupini bila su dvojica, Stanko Boras još od 1941. i Vice Boras negdje od 1944. On je htio poći u domobrane ali, kako je bio premlad, nisu ga primili. Otišao je u ustaše jer su oni primali i mlađa godišta. Stanko je na putu bacio ustašku jaknu i obukao domobransku i nije se htio prijaviti. Vice se javio i on je tu nestao. Ubili su ga, nema šta drugo biti. Bio je tako mlad i bez ikakve krivice osim što je htio braniti hrvatsku državu.
Iz Siska smo išli preko Popovače i Daruvara do Pakraca. Znali smo svako selo čije je: ili bacaju kruh i drugu hranu ili kamenje i cigle i tuku! U Pakracu nas smjestiše u neki stari, zapušteni voćnjak. U njemu su bila 2 ili 3 urušena objekta. Te bez krova zgrade prozvali su bolnicom i u njih su utjerali iznemogle. Dok smo bili u tom voćnjaku Lovro Grbavac i ja smo hodali okolo i gledali kako bi mogli pobjeći. Srećom da nismo taj naum pokušali napraviti jer smo kasnije saznali da su sva okolna sela bila srpska. Tu bi nam bio kraj.
Jednog dana dođoše dvojica vojnika i popisuju one koji su bili 1928. godište i mlađi. Nakon dva dana dođoše opet i prave ponovo ,,pravi“ popis. Nešto kasnije isti dan povedu nas rastavljene po kotarevima u komandu mjesta. K meni priđe jedan u mornaričkoj odori i kapi partizanki i pita me za Jozu Bubala. Taj momak je s Jozom bio u riječnoj mornarici. Njega su poslije predaje uvojačili i sad je on partizanski vojnik. Donese on meni okrugli kruh od dva kg i slanine. Bilo je to veliko i to se pamti. To mi predade i veli da se ne smijem zadržavati jer ako me vide imat ću problema.
Bilo nas je 12 iz kotara Ljubuški koji smo bili 1928. ili mlađe godište. Dadoše nam propusnicu ali skupnu. Meni napisa ime i prezime i broj jedanaest na popisu za kotar Ljubuški. To je bila sva dokumentacija. U Pakracu nas je bilo negdje oko pet tisuća a u Sisku više. Nas mlađih bio je relativno mali broj. To se može vidjeti iz popisa Ljubušaka, samo dvanaest.
Put do Hardomilja
Kako su nam imena bila na jednom papiru morali smo se držati skupa, kako mi Ljubušaci tako i oni iz drugih kotareva. Sad smo „slobodni” i krenuli smo doma. Došli smo pred neku zgradu odmah na rubu Pakraca i k meni priđe jedna partizanka. Zagleda me i vidi na meni dobre cipele. Naredi da ih skinem i uze ih a meni dade svoje već dobro otrcane. Idemo nekoliko kilometara dalje i naiđemo blizu nekih seoskih kuća kad otud ide jedna djevojka i kako prolazi veli nam: „Kud ste se uputili?“ „Idemo prema Gradiški. “ Ona odgovara: „Kroz prva dva sela nemojte se zadržavati, pobit će vas, a dalje možete. “ S nama su bili i neki momci iz Srijemske Mitrovice, isto mladi kao i mi, koji su poznavali tamošnja sela. Oni bi nam rekli koja su hrvatska sela. Bili smo u jednom hrvatskom selu nedaleko Pakraca i tu su nam davali hrane. Svi pitaju za svoje, jesmo li vidjeli ovog ili onog. Stariji ljudi su nas još u koloni opominjali ako dobijemo hrane da previše ne jedemo jer nam može pozliti pa sam se toga pazio. Dali su nam ti seljani hrane i da ponesemo sa sobom. Znam da sam stavljao hranu u torbicu što znači da mi nije bila oduzeta.
Drugi dan ujutro polazimo dalje iz tog sela. Bio je lijep i sunčan dan. Pored ceste neka žena čuva krave i mi ju pitamo da li cesta vodi u Gradišku. Ona onako ljutito odgovori „Je, za vas je posebno izgrađena!“ Odmah vidimo tko je. Idemo dalje i naiđe čovjek sa zaprežnim kolima i on nas primi u kola. Što će čovjek, vidi tko smo i što smo. I on pita za svog sina Zvonku. Tko zna je li mu se ikad vratio! Čovjek je gonio žito u mlinicu i nas dovezao do u Gradišku.
Tu nađosmo ljude kako rade na popravku željezničke pruge. Daju nam jesti što su imali. Malo smo pojeli kad u tom naiđoše dva vagona koja su išla prema Brodu. Mi se popnemo na vagone i tako stignemo u Brod. Idemo prema mostu, već se svjetla pale. Kad priđe jedan partizanski oficir, zaželi nam dobru večer i veli: „Hajdete sa mnom!” On s nama dođe do jedne „prolazne kuhinje” i pita žene da li imaju ikakve hrane za momke. Kažu nema nego graha. „Imate li kruha?” „Imamo još malo. “ „Dajte im što imate i još im dajte po jedan kruh za sutra!” Nama reče da tu ostanemo, legnemo i odmorimo a sutra u 7 sati ima splav preko Save. Tako je i bilo. Ja svoj kruh stavim u torbicu i tu smo noć otkunjali, te sutra na skelu pa na bosansku stranu. Došli smo na drugu stranu Save kad tamo nas dočekaše s puškama. Dođoše dvojica k nama i traže propusnice. „Morate s nama!“ i oni nas nekuda vode. Kad tamo na ulazu piše ‘Sabirni logor za BiH’. U tom logoru hrana nikakva a voda još gora. Zavladala dizenterija. Tu smo našli dosta starijih ljudi, uključujući i mog tetka Stipu Milasa, oca Ikana i Stanka Milasa s Humca. Tu smo prenoćili, a sutradan nas strpaše u vagone i idemo dalje. Došla noć, vagoni otvoreni, hladno. Iako je ljeto, Bosna je to. Došli u Zenicu i s nama u kaznionicu. Tu su nas opet popisivali. Zašto, ne znam. Tu smo prenoćili, opet u vagone do Sarajeva a onda s nama u Filipovića logor. Bilo je tu starijih ljudi i mi mladi. Nije bilo hrvatskih vojnika. Barem ne u odjelu u kojem sam ja bio.
Nakon nekoliko dana boravka u Sarajevu potrpali su nas u kamione i s nama u Mostar, u takozvanu Ćelovinu. Došli smo negdje oko ponoći i ostali u dvorištu do sutradan. Tu su dolazili razbojnici iz naših sela i upirali prstom tko je za likvidirati. Iz mog sela presuđivao je poznati Mola. Od nas mlađih nisu nikoga odvojili ali bome od starijih doma se nije vratila barem polovica premda su već bili na domak kućnog praga.
Slijedeće jutro su nas i u Ćelovini popisali pa pustili i naredili da se odmah javimo vlastima u Ljubuškom. Neki stražar nas je pratio do Malte u Mostaru ali vidimo on okrenu prema Ilićima. Pitamo kud nas vodi. Kaže: „Ne znam ni ja, ja nisam odavde! Moje je da vas dovedem do straže na Malti i njima predam. “ Hajde, došli smo do straže, oni nas propustiše i mi put pod noge pa prema Ljubuškom. Mi smo donijeli „samoupravnu4 odluku da ne ćemo ići u Ljubuški nego svatko svojoj kući pa nek’ svatko odluči kad će se prijaviti.
Jedan momak iz Studenaca, mislim Turudić, i ja spustili smo se preko Prćine u Studence. On je krenuo lijevo a ja prema Hardomilju. Neka žena je pojila (natapala) grah i tu je bilo jedno stablo krušaka. Ona mi ponudi kruške ali nisam htio jesti. Bojao sam se da mi ne bude od toga zlo. Prešao sam cestu koja ide iz Čapljine u Ljubuški i sjeo na kamen da se malo odmorim kad evo ti Boje Ereš. Nije me prepoznala. Ona mi je dala jesti. Pitam je kojim putem mogu do Žabara? Kad naiđe Mara Jelinić Antićevica. Ona se bavila bojenjem sukna te je nosila nekome obojene tkanine. „Mare, da li me poznaš?“ Nije me prepoznala. „Kako ću na Žabar?“ „Idi ovim putem, sad sam otud došla!“ I tako ja stignem pred kuću. Stric Nikica, otac Stipe Bubala koji je u Los Angelesu, sjedi pred mlinicom, gleda me i ne prepoznaje me. Bio sam tako slab, mršav i iscrpljen od jada koje sam zajedno s drugima morao proživjeti. Vratio sam se doma krajem lipnja 1945. Koji je to točno bio dan ne znam, zaboravio sam.
Kako su momci bili na povlačenju i Križnom putu udružili bi se stari i mladi u selu i jedni drugima pomagali okopavati i ogrtati kukuruz. Lakše je kad čovjek radi u društvu a ne sam. I ja sam se uskoro pridružio tim težacima ali, premda sam se relativno brzo naizgled oporavio, nisam imao snage. Jednostavno sam bio nemoćan. Kad tek kasnije su mi liječnici otkrili da sam na Križnom putu prebolio žuticu. Ja sam istovremeno gladovao i bolovao od žutice koju sam prebolio u hodu i nisam ni znao da sam ju imao. Uzelo je malo podulje dok sam „oživio“ i osjetio snagu života.
Kasnije sam završio ekonomsku školu u Osijeku i fakultet u Sarajevu. Uskoro po dolasku u Sarajevo zatvoriše me tjedan dana. Mislili su da sam bio povezan s Antom Vukšićem i njegovim kolegama koje su tada pozatvarali. Godine 1962. zaposlio sam se u Sisku, gdje sam nekoć bio u logoru, i tu sam ostao dvije i pol godine.
Premda nisam nikome spominjao da sam bio na Križnom putu ipak su u upravi znali sve o meni, ali nisu mi zadavali problema jer sam obavljao svoj posao kako treba. Godine 1964. osnivala se INA i mene su pozvali da im se pridružim. Tada sam se preselio u Zagreb a INA je postala moja „druga kuća“ do kraja 1991. godine. Tada sam otišao u mirovinu.
Kad su me pozvali u Zagreb na razgovor, kažem im da sam spreman preći kod njih ali nek’ odmah znaju da nisam „politički angažiran”. Veli direktor: „Nama trebaju stručni ljudi, a to drugo nas ne zanima!“ Bili su to istinski pravi ljudi, a INA vrhunska tvrtka, sagrađena na dobrim temeljima.
Ali su ipak o meni vodili „brigu” drugovi iz Ljubuškog. Tako već u početku mog boravka u Zagrebu dođe mi u ured jedan čovjek, a kako se radilo „punom parom” i puno ljudi ulazi i izlazi, baš nisam ga ni zagledao nego ga pitam: „Sto treba?“ A on meni: „Poznaš ti mene?” Velim mu: „Slušaj! Reci tko si i što trebaš, vidiš da sam zaposlen!” I ja njemu odmah ,,ti“ kao i on meni. Veli: „Ja sam Ante Primorac.” Došao me „posjetiti”. Kao da me se uželio! Onda sam ga se i ja sjetio. Udba ga poslala u Zagreb poslije prvih studentskih nemira i „zadužila” za Ljubušake. Nisi se vraga mogao otarasiti, i bio je barem 5 ili 6 puta kod mene u uredu. Ti posjeti su bili poruka da me nisu zaboravili!
I tako to bijaše u ona vremena. Godine prođoše i zdravlje popušta, ali, hvala Bogu, dočekao sam neovisnost države Hrvatske. Moglo bi i trebalo bi biti i bolje, ali najvažniji san je ipak postao realnost.