Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.
Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.
Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.
Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.
Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.
Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.
Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca
5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja
Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56
