Kad odrasteš uz rijeku, ostaviš njenoj hladnoći, jedan rukavac da prostruji uvijek tvojim tijelom. Ne daš viru da te zavrti, ne daš slapu da te poklopi.
Kroz sva moja dosadašnja putovanja nigdje ne naiđoh na ljepšu i opasniju rijeku.
Prisjetih se onog davnog ljeta kad nakon kupanja, preskočih tri zmije, ubrah onu nedozrelu šljivu u polju i dođoh u skromno i cvjetno dvorište moje bake.
Iz današnjeg hoda po gradskom asfaltu život pored rijeke izgleda poput davnog sna. Sna koji ne može biti izgubljen. I još manje zaboravljen.
Kravice, Trebižat, Ljubuski.
.
