Ornela Vištica pripada mladoj generaciji glumaca koji su karijeru počeli graditi jako rano, i to u televizijskim serijama, popularno zvanima sapunice. Ona je svoj televizijski debi imala kao 21-godišnjakinja u seriji “Larin izbor” zbog kojeg je gledatelji i danas na ulici zaustavljaju i zovu Karmen, kako se zvao njen lik u seriji.
Glumica rodom iz Mostara sada je i u angažmanu u kazalištu Kerempuh, a rado i dalje prihvaća televizijske angažmane pa je od ovog tjedna pratimo na RTL-u u seriji “Pogrešan čovjek” u kojem glumi liječnicu Aleksandru. Baš kakva je i na društvenim mrežama, bez dlake na jeziku, Ornela je takva bila i u našem razgovoru gdje su se nizale teme, od politike, glume, rodnog Mostara, života na relaciji Beograd – Zagreb, mogućnosti objave knjige, do toga kakav muškarac je nikada ne bi privukao.
Izjavili ste kako s likom liječnice Aleksandre u “Pogrešnom čovjeku” imate najviše karakternih sličnosti, po čemu ste to vi i Aleksandra tako slične?
Aleksandra će raditi danima za Liječnike bez granica u raznoraznim uvjetima, dok ću ja biti danima na terenu uz liječnike u izbjegličkom kampu. I ona i ja bismo na teren odjenule košulje, traperice, remen i kaubojke. Spremne u kaubojkama s jednom torbom u svijet otići pomagati onima kojima je to potrebno. U situacijama kada Aleksandra nailazi na laž i prljavu igru, to je zabavlja i pretvara situaciju u komediju. Tu pretjeruje, malo više od mene (smijeh). Preko neljudskih postupaka ne prelazi nikad, čak i ako je u pitanju netko koga voli. Postoji i dosta različitosti no sve ovisi o situaciji u kojoj se nađe.
Vaš lik u seriji spreman je riskirati karijeru zbog ljubavi, što ste vi spremni riskirati zbog ljubavi?
Zaljubljenosti su prolazne, ljubav je već ozbiljnija imenica. Teško bih mogla voljeti čovjeka koji nema naglašenu ljudsku dimenziju u sebi. Mogla bih pokušati, zasigurno u tome ne bih uspjela.
Serija se snima u Beogradu, vi i dalje imate obveze u matičnom kazalištu u Zagrebu, kako vam sada izgleda život na dvije adrese i kako stižete sve?
U mom matičnom kazalištu Kerempuh u Zagrebu ovih dana radimo na novoj predstavi, premijera je krajem mjeseca. Zanimljiv je to tekst, nagrađen na Marulićevim danima, koji postavlja Nana Sojlev. Naslov je “Ja od jutra nisam stao” i najbolje opisuje moje sadašnje dane. Moji dani doslovno tako izgledaju od jutra do navečer u poslu, na putu. Naravno takve stvari ne bi bile moguće da oko sebe nemam profesionalce i ljude s razumijevanjem s kojima lagano postižem dogovor.
Kakav lik biste odbili igrati, postoje li uloge koje ste odbili, jeste li požalili možda?
A dogodilo se da sam i odbijala uloge, no samo zbog jedne televizijske mi je žao. Sve je to za ljude i posve normalno u ovom poslu. Često po instinktu reagiram i za neke stvari me treba dugo nagovarati, dok za neke vrlo lako odlučim u jednom danu.
Uvijek otvoreno izražavate svoje stavove o stanju u društvu, o nepravdi, o lošim odlukama političara, jeste li ikada imali problema zbog toga?
Slaba sam na ljude u problemu, priznajem. Pokušavam pomoći i pronaći rješenje, naravno ako mogu. Ne moram uvijek govoriti svoje mišljenje, no u sebi ga volim imati. Volim znati što je ispravno, a što nije, što je kvalitetno, a što loše u društvu.
Zanima li vas politika, biste li se priključili nekoj stranci?
Zanimljivo mi je stvari gledati šire, ne samo na dnevnoj bazi podataka. Nije križaljka uvijek jednostavna. Članica sam Satiričkog kazališta Kerempuh, Društva dramskih umjetnika i mislim da me kolega Mlikota učlanio u planinare. Dovoljno.
Djelujete kao snažna i samouvjerena žena, boje li vam se muškarci prići zbog toga?
Nisam primijetila bas puno strahova, moram priznati (smijeh).
