Pet godina čekao je dan kada će njegov sin s cerebralnom paralizom, kojem su liječnici nakon rođenja davali vrlo malo izgleda da će ikada samostalno hodati, napraviti svoje prve korake. Kada se to napokon dogodilo, Toni Bošnjaković nije zaboravio obećanje koje je sam sebi dao. Zavjetovao se da će, ako mu dijete prohoda, sjesti na bicikl i odvesti se sve do Međugorja. Sada je taj trenutak konačno stigao, a on se sprema na jedan poseban put od Zagreba preko Prijedora, Šipova i Kupresa do Međugorja. Bošnjaković će se na put od 12. do 15. rujna uputiti s prijateljem Ivanom Kajtazom i još jednim članom ekipe, a sve će bilježiti i objavljivati na društvenim mrežama.
Bošnjaković, čovjek koji je već jednom morao ponovno učiti hodati nakon što je u nesreći izgubio obje potkoljenice, hrvatski je paraolimpijac i parabiatlonac koji je nastupio i na Paraolimpijskim igrama u Pyeongchangu, posljednjih je godina najveći dio svoje energije usmjeravao upravo na sina i njegov napredak.
“O svojem bih sinu mogao pričati danima, već sam osam godina u potpunosti posvećen njemu. Prije godinu dana krenuo je u prvi razred, i to je jedva upisao redovnu školu. Sada vježbamo pisanje, čitanje i matematiku dok ja radim četiri sata od doma i imam rupe u poslu. Nakon što završimo s obvezama, idemo u šetnju i odrađujemo našu standardnu rutu od oko dva kilometra. To je neka naša svakodnevica”, govori nam.
Ispunjenje zavjeta
Nakon što je dočekao vlastiti veliki blagoslov, trenutak u kojem je njegov sin prohodao, Toni sada želi dio tog osjećaja pretvoriti u pomoć drugima. Njegov put do Međugorja tako neće biti ni utrka ni pokušaj obaranja rekorda. Bit će to ispunjenje obećanja danog prije pet godina, ali i put kojim želi pokazati da se ponekad najteže životne dionice ne prelaze radi cilja na kraju puta, nego radi ljudi zbog kojih vrijedi krenuti.
“Ja sam također invalid i znao sam da će moje dijete prohodati pa makar za to trebalo i malo više vremena. Na njemu sam provodio terapiju od rođenja, a kada je imao tri godine, donio sam svoj zavjet, ali tada sam mislio da će se on ostvariti prije nego što jest, za nekih godinu do dvije”, govori nam Bošnjaković.
Sin mu je prohodao s osam godina, tako da je od njegova zavjetovanja prošlo više godina nego što je to planirao. Kako nam priznaje, sve do ovog ožujka dvije godine nije uopće vozio bicikl i čeka ga težak posao, ali blagoslov koji je dobio ni ne zaslužuje lagani zadatak.
“Ni u snu nisam očekivao da će proći toliko vremena i da ću biti toliko stariji, ali eto, došlo je vrijeme da ispunim svoj zavjet. Kada sam se zavjetovao, bio sam u velikom treningu i želio sam ići na Paraolimpijske igre u Pariz kao biciklist. I tada sam si mislio – OK, otići u Međugorje biciklom nije lako, ali neće biti ni toliko strašno. No na kraju se nisam uspio za te igre pripremiti na vrijeme, ali sam i prestao trenirati kako bih se što više posvetio djetetu. Vjerujem da to nisam napravio, on bi prohodao puno kasnije, a sigurno ne bi upisao redovnu osnovnu školu”, ističe.
Bošnjaković nam govori kako se on pomirio s tim da je to žrtva koju je morao podnijeti za svoje dijete, a kada se čudo kojem se nadao napokon dogodilo, počeo se spremati i za Zimske paraolimpijske igre u Milanu kao biatlonac, no i te je igre propustio.
“Nakon toga sam rekao: sad ili nikad, idem se pripremiti do kraja i ispuniti svoj zavjet. Krajem ožujka ponovno sam sjeo na bicikl i krenuo od potpune nule. Upravo sam se prije ovog razgovora vratio s jednog od posljednjih treninga prije samog puta. Ovo je velik izazov, a iz tjedna u tjedan podizao sam svoju formu”, govori nam.
Poseban problem – sunce
Poseban izazov na putu bit će mu sunce. Bošnjaković zbog izrazito osjetljive kože ne smije biti izložen sunčevim zrakama, što četverodnevnu vožnju biciklom čini dodatno zahtjevnom. Ipak, upravo će put iskoristiti kako bi progovorio i o toj temi. Nedavno je, kako navodi, izgubio dvojicu bliskih prijatelja zbog posljedica melanoma, među kojima i istaknutog novinara Sportskih novosti Dražena Pinevića. Zato je odlučio tijekom vožnje predstaviti svoje praktično DIY rješenje za višesatnu zaštitu od sunca. Umjesto korištenja kreme za sunčanje, pokazat će kako je zaštitu za višednevnu vožnju osmislio koristeći jednostavne i lako dostupne stvari koje se mogu pronaći u trgovinama.
“Ovo su ljeto bili veliki toplinski valovi i temperature blizu 40 stupnjeva, kod treninga sam se nekako uspio snaći. U dućanima s građevinskim materijalom nabavljao sam bijele radničke rukavice, kod krojača sam prekrajao materijale sa zaštitnim faktorom i jednostavno sam se snalazio kako sam mogao samo da mogu trenirati. Evo, i u tome sam uspio, no ne mogu garantirati što će mi se desiti na putu”, opisuje Bošnjaković.
Posebnost ovog puta, međutim, nije samo u njegovu osobnom zavjetu. Bošnjaković želi da stotine kilometara koje će prijeći biciklom imaju smisla i za druge obitelji. Zato će put iskoristiti i za prikupljanje pomoći Udruzi osoba s cerebralnom paralizom Srce iz Splita, kojoj nedostaje novca za adaptirani kombi za prijevoz djece i odraslih s cerebralnom paralizom.
“Kada sam shvatio da ću biti spreman za put, pomislio sam kako ovo nije mali pothvat i da nema smisla da za njega nitko ne zna. Mislio sam si, OK, sve ćemo bilježiti na društvenim mrežama, a možda i nađemo neke sponzore koji će nam financirati put. Odmah sam od toga odustao i odlučio sam naći neki bolji cilj. Otišao sam u Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize u Zagrebu, izložio im svoj plan i rekao im – nađite kome i za što treba. Gospođa Ana koja je tamo predsjednica pronašla je udrugu iz Splita koja skuplja novac za adaptirani kombi, ja sam odmah rekao – odlično, može”, otkriva nam.
Poseban ispraćaj
Kako nam govori, posebno ga je dirnulo što će ta djeca iz Splita doći u Zagreb i osobno ih ispratiti na njihovo veliko putovanje.
“Kada sam to čuo, jednostavno sam se rasplakao jer nisam znao da njima to toliko znači i da su u stanju samo radi toga prevaliti toliki put. Još će nas dočekati i u Međugorju. Srce mi je toliko ispunjeno jer znam da ta vožnja više nije samo ispunjenje mog zavjeta, već nešto što će nekome pomoći”, priznaje Bošnjaković.
Ruta putovanja vodi ih kroz razne krajolike, a govori nam kako je on i prije, 2009. godine, vozio mountain bike s 15 kilograma tereta od Zagreba do Dubrovnika.
“Prošao sam cijelu Hrvatsku u tri dana i to mi je bio najbolji način za uopće doživjeti našu domovinu jer kada ste u autu, prođete prebrzo, ali kada ste na biciklu, uspijete uloviti sve. To je jedan nevjerojatan način za vidjeti ljepote kojima prolazite. U Bosni nisam bio sigurno 15 godina, a i kada sam bio, to je bilo automobilom. Nikada nisam bio na Kupresu, tako da se tome osobito veselim, a kada sam istraživao kartu, otkrio sam da je Šipovo jedno predivno mjesto s vodopadima i izvorima rijeke. To je toliko predivno da sam razmišljao da tamo ostanemo jedan dan odmoriti se i uživati u predivnoj prirodi”, govori nam i dodaje da se još i dodatno veseli bosanskim brdima i pogledima koji ga čekaju.
Priznaje da se putovanja ne boji, ali ima malu tremu. Na svojim je treninzima najviše odvozio 65 kilometara, a sada ga čeka 120 kilometara svaki dan.
“To me malo muči, ali mi ćemo voziti sporo i nećemo se ganjati, tako da mislim da to neće biti problem. Ono što me malo brine jest kiša koju najavljuju, a ja imam dvije proteze u koje voda ne smije nikako ući, ali za to sam već smislio neka moguća rješenja. I treća stvar koja me muči jest što ako nas na ulazu u Kupres uhvati nevrijeme. U najgorem slučaju možemo negdje stati i pričekati koji dan dok se sve ne smiri. Ipak, nije jesen pa ne bi trebalo biti toliko strašno, ali da vam iskreno kažem, ipak bih radije vozio po lošem vremenu nego po suncu. Do Sanskog Mosta idemo od Zagreba 160 kilometara uz rijeku, pa nam je plan svako malo se okupati kako bismo se rashladili, ali mislim da nam sada to neće biti potrebno”, otkriva.
Govori nam da mu je zadnjih osam godina života bilo poprilično psihički izazovno, nikada se nije osjećao da mu je išta teško, ali su ga te godine promijenile. Stoga mu ovo putovanje i nudi mogućnost da sabere misli i osvrne se na sve što je zajedno sa sinom postigao.
Brojni životni izazovi
“Postao sam osjetljiv, nije me sram reći i da sada više plačem. Rasplačem se kada vidim dijete ili životinju koja pati, to puno teže podnosim nego prije. Kada prolazim ulicama na kojima sam maloga učio hodati, imam neku muku i nelagodan osjećaj kada se sjetim što smo sve zajedno morali prebroditi. Previše se toga nakupilo i nekako se nadam da ću kroz taj cijeli put isplakati sve suze koje su se u meni skupile ovih proteklih godina. Htio bih se baš dobro isplakati”, priznaje Bošnjaković.
Priznaje nam da će, kada stigne u Međugorje, prvo zahvaliti Majci Božjoj što je njegov mališan prohodao, premda su mu svi govorili da su šanse za to jako male.
“To mi vrijedi više nego da sam na Lotu osvojio deset milijardi dolara. Također ću se pomoliti i za mir u svijetu, svu djecu s poteškoćama i sve ljude koji su potrebiti”, nadodaje.
Kroz život je prošao brojne izazove, a kako nam govori, jedina nit vodilja koja mu pomaže da sve to prebrodi jest upravo njegovo dijete.
“Oduvijek sam bio u sportu, nisam bio neki pretjerani talent, a trenirao sam nogomet i rukomet. Nakon što me pogazio vlak 2014. godine ostao sam bez nogu, a tijekom rehabilitacije počeo sam se baviti biciklizmom i, evo, sada sam mu se ponovno vratio s malo drugačijim ciljem. Putevi su me vodili preko triatlona u skijaško trčanje i biatlon, a i dalje imam ambiciju nastupiti na Olimpijskim igrama 2030. godine kao prvi u povijesti biatlonac s ovih prostora”, govori nam za kraj našeg razgovora.
