Prije epidemije koronavirusa Hrvatska se na turističkom tržištu reklamirala kao “puna života”: na propagandnim klipovima umorni bi, tužni i depresivni stranci uranjali u zemlju mora i sunca, borovih šuma i plaža, jeli bi se škampi i točio plavac, vozili bi se bicikli, jedrilo bi se i veslalo, plesalo, grlilo, skakalo i ljubilo. Čim su nastupile karantene, izolacije, cijepljenja, maske i strahovi, pod istim sloganom “puna života” Hrvatska se počela nuditi na sasvim drugi način: mjesečevi krajolici stijena izbrazdanih burom, beskrajni tepisi makije snimljeni iz drona, pusta pučina, na obzoru usamljena jedrilica i na njezinu ogradu nalakćena djevojka. Ni jedna ni druga slika Hrvatske ne odgovara istini. Niti razdragani domaćini voze bicikle šumom, pa poslije na ulicu iznesu stol s bijelim stolnjakom da bi s veselim susjedima podijelili oboritu ribu, niti nam pada na pamet bauljati sjevernom stranom Raba i Paga, po sikama oštrima poput žileta, da bismo poslije sami odjedrili u sumrak. To su slike namijenjene strancima da bismo ih namamili da dođu i da im pobudimo nadu da će naći ono što im nedostaje – u zdravim vremenima gibanje i druženje, a u doba moderne kolere mir i sigurnost. Ista zemlja, čak i pod istim sloganom, koji se sada želi promijeniti, može ponuditi strancu dva sasvim različita lica, a i više od toga, bezbroj njih.
Nova knjiga Bože Skoke i Zvonimira Frke-Petešića, nazvana “Hrvatska u 30 priča”, nudi jednu od mogućih slika Lijepe Naše, i to napose strancima, kojima je namijenjeno englesko izdanje, paralelno priređeno. Skoko je autor osam knjiga, uključujući i sveučilišni udžbenik “Strateško komuniciranje država”, a o tome kako Hrvate vide drugi i kako oni vide sami sebe napisao ih je čak tri: “Hrvatska i susjedi” (2010.), “Hrvatski velikani” (2014.) i “Kakvi su Hrvati” (2016.), od kojih je i ova zadnja također prevedena na engleski jezik te od 2018. dostupna i međunarodnoj publici na Amazonu. Primjetan je pomak od znanstvenog pristupa u knjizi “Hrvatska i susjedi”, koja je opsežna studija društvenih i političkih odnosa u okruženju naše domovine, preko pomalo elitističkog pristupa u “Hrvatskim velikanima”, reprezentativnom izdanju Večernjeg lista, do toga da se autor postupno približio fenomenologiji svakodnevice u zbirci eseja “Kakvi su Hrvati”. Ta je knjiga vrlo slična ovoj, jer na popularan način objašnjava ono površinsko i ono duboko, i kako sve to oblikuje način na koji Hrvati shvaćaju sebe i kako se predstavljaju drugima, no “Hrvatska u 30 priča” ide korak dalje.
“Ključni nam je cilj bio reći o Hrvatskoj ono najvažnije što čini njezin identitet i što bi svatko trebao znati o njoj, a osim toga željeli smo dati odgovore na najčešća pitanja koja stranci postavljaju o Hrvatskoj”, kaže Božo Skoko i bez ustručavanja otkriva jednu od inspiracija za pisanje: najčešća pitanja o Hrvatskoj kako ih evidentira Google.
Zašto je Hrvatska tako popularna? Po čemu je poznata? Na što je ponosna? Kako se još naziva? Zašto im prezime završava na -ić? Zašto stalno sjede po kafićima? Je li skupa? Zašto je razdvojena? Što im znači Modrić? Zašto ima dva imena? Je li sigurna? Primaju li napojnice? Ne možemo znati tko je i zašto postavljao ta i slična pitanja, i teška i lagana, i pametna i glupa, a ne možemo uvijek znati ni odgovore. Jer svako od tih pitanja, ma kako naivno bilo, otvara neki duboki problem i izazov je dati objašnjenje. Upoznavanje stranca sa svojom domovinom donosi slične probleme kao i upoznavanje djece sa seksom – što oni zapravo žele znati i koliko im mi zapravo želimo odati. Filozofi se razlikuju u definiranju svijeta, pa bi Bertrand Russell rekao da je to sveukupnost stvari, dok bi njegov učenik Ludwig Wittgenstein bio skloniji mišljenju da je svijet sve što je slučaj, a mi u Hrvatskoj imamo zbilja i obilje stvari i obilje slučajeva. Što odabrati? Internet nam i tu nudi pregršt različitih vodiča za strance, korisnih i nekorisnih, složenih da zainteresiraju svjetske putnike: psi dalmatinci potječu iz Hrvatske, Hrvati su izumili tehničku olovku, daktiloskopiju, padobran i torpedo, u Dubrovniku se snimaju spektakularni filmovi i serije, a u taj je grad, uostalom, i Shakespeare smjestio svoju komediju “Na Tri kralja”. Tu su naravno i opća mjesta o tisuću otoka, nacionalnim parkovima, čistoj prirodi, a nema ni riječi o endemskoj korupciji, zagađenom zraku i neizlječivoj mrzovolji. Svako objašnjavanje mora u jednom trenutku prestati, jer će inače postati destruktivno, a tako je i kod ljubavnih odnosa.
Božo Skoko je redoviti profesor strateškog komuniciranja na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i gostujući profesor javne diplomacije na veleučilištu Edward Bernays te publicist i komunikacijski stručnjak. U tom je posljednjem svojstvu suutemeljitelj Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment, ali je u svojoj bogatoj i raznolikoj karijeri bio i novinar i urednik Hrvatske radiotelevizije. Sva se ta iskustva očituju i u ovoj knjizi jer se Hrvatska prikazuje kroz jednostavne i pamtljive priče – primjerice kroz povijest kravate, evociranje sportskih uspjeha ili isticanje zaslužnih izumitelja, od Tesle do Rimca – a usput se izlažu i krucijalne povijesne teme, od Dubrovačke Republike do Domovinskog rata. “Ponajprije smo se vodili time da Hrvatsku predstavimo strancima, iako donosimo mnoštvo zanimljivosti koje će biti novost i prosječnom hrvatskom građaninu”, kaže Skoko o novoj knjizi, “Englesko je izdanje ipak glavno. Ono je i šire jer je potrebno razjasniti kontekst – Hrvatima ne treba, primjerice, objašnjavati što je Domovinski rat ili ih poučavati o suvremenoj povijesti. S druge strane, strancima smo željeli odgovoriti i na pitanja kao što su: zašto Hrvatska ima tako čudan geografski oblik u obliku zmaja? Otkud Hrvatima kvadratići i šahovnica? Tko su najpoznatiji Hrvati u svijetu? Jesu li stvarno u Americi postojali hrvatski Indijanci?”
Upravo zbog takvog pristupa, u kojem je potrebno savjesno odgovoriti i na najbanalnije pitanje, jer se u njemu zasigurno skriva nešto važno, knjiga “Hrvatska u 30 priča” doista nudi ono što obećava: uvod u hrvatski mentalitet, prošlost i sadašnjost, prirodu i društvo, sport i rat, kulturu i svakodnevicu. Da je koktel, ne bi vam udario u glavu, a da je bezalkoholno piće, bilo bi energetsko i vitaminizirano. Kako kaže Skoko: “Htjeli smo ispričati činjenice o hrvatskom identitetu, koje su malo poznate i u Hrvatskoj, na primjer da je Hrvatska europski rekorder po broju doniranja organa i uspješnim transplantacijama, da smo među prvima u Europi priznali islam kao tradicionalnu religiju ili da je mletački dužd možda zaslužan za naše kvadratiće.” Na simpatičan i informativan način “Hrvatska u 30 priča” spaja povijest i budućnost, donosi zanimljivosti i brojne podatke, istodobno je i ozbiljna i zabavna, a pokušava uhvatiti neuhvatljivo: duh i mentalitet nacije. U 30 poglavlja i na 130 stranica donosi koncentrat hrvatske raznolikosti, no uvijek u afirmativnom tonu.
Veliki udio u šarmu ove knjige imaju ilustracije Vedrana Klemensa, rođenog u Sarajevu 1978., dobitnika prestižne dizajnerske nagrade Red Dot. On je diplomirao vizualne komunikacije na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a potom radio kao grafički dizajner te art direktor u reklamnoj agenciji Grey Worldwide Zagreb. Posljednjih je deset godina slobodni umjetnik, grafički dizajner i ilustrator, a među onima koji su od njega naručivali ilustracije i kampanje su Google, Coca-Cola i Stella Artois. Svaka je njegova ilustracija mala studija hrvatskog karaktera, a ujedno i komentar na napisano. Doru Maar, Picassovu muzu hrvatskog podrijetla, prikazao je u formi njezina vrlo poznatog kubističkog portreta na kojemu je prikazana kao uplakana žena, a suze briše maramicom s crveno-bijelim kvadratićima; članak o ribarstvu ilustriran je Hrvatima vrlo dobro poznatim moržem iz animiranih reklama za sardine, koji je u Klemensovoj verziji postao ribar; tekst o hrvatskoj gastronomiji opredmećen je crtežom ribe u kadi punoj maslinova ulja, koja u ruci, pardon, peraji, drži čašu crvenog vina – da, to je ona poslovična riba koja mora plivati triput: u vodi, pa u ulju, pa u vinu. Klemensove ilustracije moderne su, efektne i jednostavne, a opet pametne i duhovite: Darth Vader i Deneris u Dubrovniku, Nevera u oluji, čovječuljak iz Vukotićeva “Surogata” koji napuhuje figuru Oscara… Sve su to domišljate i zabavne igre s onime što se pokatkad shvaća preozbiljno – identitetom.
Zvonimir Frka-Petešić, drugi dio autorskog dvojca, dugogodišnji je hrvatski diplomat i veleposlanik, koji od 2017. obnaša dužnost predstojnika Ureda predsjednika hrvatske Vlade. Bio je ravnatelj Uprave za potporu procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i voditelj Službe za javnu diplomaciju u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Uredio je niz izdanja o Hrvatskoj i njezinu europskom putu, uključujući izdanje Leksikografskog zavoda iz 2013. “Hrvatska, zemlja i ljudi” i internetsku stranicu croatia.eu. “Ova je knjiga zapravo trebala izaći 2013., uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kada se osjetila potreba da se europskim susjedima predstavimo na atraktivan i zanimljiv način”, kaže Skoko, priznajući da nije bio uspješan: “Unatoč dobroj volji tadašnje ministrice Vesne Pusić, u tadašnjoj Vladi nije baš bilo razumijevanja za moderniju promociju Hrvatske. No tada sam počeo bliže surađivati sa Zvonimirom Frkom-Petešićem koji je u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova u to vrijeme bio voditelj Odjela za javnu diplomaciju, a poslije veleposlanik u Maroku.” Skoko hvali svog suautora, rođenog u Parizu 1969., kao nekoga tko nije samo bio aktivan u diplomaciji nego je pratio i trendove nacionalnog brendiranja i promocije. “U njemu sam našao izvrsnog sugovornika”, kaže Skoko, “koji je posve razumio o čemu govorim, pišem i predajem.” Tako su prikupljali i razmjenjivali činjenice i tekstove punih deset godina, a ove ih godine ukoričili na poticaj Naklade Ljevak i Večernjeg lista.
Osim stranaca kojima se nudi vedra smjesa važnog i nevažnog, važan segment čitateljstva su također i ljudi hrvatskog podrijetla, rasuti svijetom, koji više ne znaju hrvatski jezik i možda nemaju izravne veze s pradomovinom, ali neku povezanost ipak osjećaju. Oni su do sada bili osuđeni na to da plešu narodne plesove, okupljaju se pod Pavelićevim slikama i prelistavaju debele i teške državotvorne knjige, koje svojom masom i oblikom zbilja mogu poslužiti kao kakav kamen temeljac. “Hrvatska u 30 priča” konačno donosi Hrvatsku kakva postoji, u kojoj se ljudi ne dive grbu prijepodne, a Poglavniku poslijepodne, da bi večer prikratili drmešom. To je Hrvatska 21. stoljeća u kojoj se sjedi na kavi, ide na tržnicu, malo radi i puno razgovara, ali koja ne živi u prošlosti, ionako izmišljenoj, nego se nastoji istaknuti među drugim nacijama u sportu, medicini, znanosti, tehnologiji, filmu i umjetnosti.
“’Hrvatska u 30 priča” rezultat je dugogodišnjih istraživanja, prikupljanja materijala i činjenica, iščitavanja slične literature drugih zemalja, razgovora sa strancima, ali i posjeta inozemstvu”, kaže Skoko i poentira: “Danas nitko ne voli dugačka objašnjenja, nizanje dosadnih činjenica i naporna predavanja. Morate baciti mamac da bi se netko počeo zanimati za vašu zemlju. Storytelling prodaje sve, pa i države, njihove vrijednosti i način života.” Skoko je stručnjak za brendiranje pa je jasno da je knjiga i proizvod i proizvođač – ona je sama po sebi sažetak novog imidža zemlje, otvorene i pozitivne, uspješne i dobronamjerne, a također je namijenjena ne samo tome da strance navuče da povjeruju u takvu Hrvatsku, nego da u nju povjeruju i starosjedioci, pa da jednom zbilja i takva postane. Za turiste je ona mamac, magično ogledalo koje u svojih trideset odraza pruža fatamorganu, toliko lijepu da bi mogla biti i istinita. Za našijence u dijaspori je oslobađajuća poruka u boci, bačena u ocean naricanja, ogorčenosti, Bleiburga, Jasenovca, Golog otoka i PTSP-a, a u boci će naći kartu do čarobnog otoka gdje je sve sjelo na mjesto. Za nas koji smo morali ostati na ovom svetom tlu, kako je to pjevao Đani Maršan, knjiga “Hrvatska u 30 priča” predstavlja savršen izbor za dar kojem strancu ili strankinji, kojega se nećemo nikad postidjeti – i kojim nećemo ugnjaviti onoga kojemu smo je poklonili.
