Piše: Darko Pavičić | Večernji list
Neupitno je da su Hrvati voljeli papu Franju, ali isto je tako neupitno da će im nakon njegova pontifikata ostati gorak okus. Riječ je, naravno, o dovršetku kanonizacije bl. kardinala Alojzija Stepinca, za koju je nedostajao samo Franjin potpis, ali on ga je odlučio uskratiti. Zapravo, osvrćući se na odnos pape Franje i Hrvata, moglo bi se kazati da su njime u prošlih 12 godina dominirala dva krupna pitanja. Jedno je spomenuti problem s kardinalom Stepincem, a drugo je bilo pitanje Međugorja. No dok je Međugorje uspio riješiti, pitanje Stepinca papa Franjo ostavio je u baštinu svojem nasljedniku. Papa Franjo spasio je međugorski fenomen od njegova zatiranja. Naime, već 2015. sve je bilo spremno za gašenje Međugorja u ondašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, a onda je Franjo od prefekta te kongregacije, kardinala Mullera, tražio (sa subote na nedjelju!) da mu dostavi izvješće tzv. Ruinijeve komisije, koje bilo pozitivno za Međugorje. Točnije, njime se utvrdilo da se već sad prvih sedam međugorskih dana ukazanja mogu držati autentičnima, a da će se ostalo i dalje pratiti. Sve to bilo je bunkerirano u Mullerovu sefu i nedostupno bilo kome u Crkvi ili javnosti, dok Franjo nije uzeo stvar u svoje ruke i preko vatikanista Torniellija objavio Ruinijev. za Međugorje pozitivan nalaz, te nakon toga 2018. poslao svojega nadbiskupa kao upravitelja za župu Međugorje. Potom je 2019. ukinuo svećenicima zabranu organiziranja hodočašća te lani dodijelio Međugorju najviši status “Nihil obstat” u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava. Pametnome dosta, zar ne? No Stepinac nije imao tu sreću. Srbijanska diplomacija u vještom je diplomatsko-crkvenom premrežavanju uspjela ispreplesti Vatikan svojim desetljetnim lažima o Stepincu kao ustaškom vikaru, a te su laži dodatno zapečatili i neki katolički prelati, poput seksualnog zlostavljača o. Marka Rupnika ili ondašnjeg beogradskog nadbiskupa Hočevara, koje je Franjo s povjerenjem slušao. I htio, zapravo, preko Stepinčeve grbače uspostaviti dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
Crkveni vrh u Hrvatskoj mudro, malo po malo, temu Stepinca u odnosima s papom Franjom stavlja u stranu, iščitavajući znak vremena da nije mudro inzistirati na nečemu što stoji na mrtvoj točki
Bilo je to naivno, besplodno i nadasve uzaludno, kao što se sad može vidjeti. Nije, kao što je poznato, pomogla ni mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, u kojoj srpska strana nije mogla dokazati Stepinčevu krivnju. No ni nedostatak dokaza nije pomogao da Franjo promijeni svoje mišljenje i stavi svoj potpis na već gotovu Stepinčevu kauzu za proglašenje svetim. Budući da su Hrvati iznimno osjetljivi na Stepinca te da on simbolizira i vjerski i domoljubni otpor totalitarnim sustavima nacizma i komunizma, kako je rekao papa Ivan Pavao II., gorčina je rasla razmjerno osjećaju nepravde. Da stvar bude još gora, pobrinuli su se naši političari, koji su u svakom susretu s Franjom pitali kad će napokon kanonizirati Stepinca, što je papu do te mjere izluđivalo da su njegovi suradnici dobronamjerno upozorili neke naše svećenike da sugeriraju hrvatskim političarima da to prestanu činiti. Jer svaki novi upit kao da je dolijevao ljutnju na Franjin zaključani stav o hrvatskom blaženiku. Stoga crkveni vrh u Hrvatskoj mudro, malo po malo, tu temu u odnosima s papom Franjom stavlja u stranu, jasno iščitavajući znak vremena da nije ni mudro ni produktivno inzistirati na nečemu što stoji na mrtvoj točki. Odnosno, da će doći neka nova vremena i neki novi papa, koji će razriješiti i pitanje Stepinca baš kao što je Franjo razriješio pitanje Međugorja. Samo treba strpljenja i ljubavi. I prema Franji i prema njegovu nasljedniku koji će uskoro doći na katedru svetoga Petra.
