Tridesetak dana prije smrti akademika Veselka Koromana pisao sam neki tekst kulturnog sadržaja. Sasvim slučajno rodila se misao da u tekstu spomenem neke stihove njegove pjesme ”Doći će vrijeme”. Napisao sam: ”Da, doći će vrijeme blagog naroda”. Dometnuo sam tome nekoliko stihova moje pjesme ”Križ” u kojoj svjedočim o trpljenju i križu koji treba nositi da se dođe do konačnog cilja. A pjesnik Koroman davno je ponio svoj križ boreći se za hrvatski jezik i svoj hrvatski narod, poštujući one koji su druge vjere i nacije. Njegov blagi narod, hrvatski je narod ali i drugi narodi. Spomenuti dodatak tekstu sam kasnije izbrisao. Ne znam zašto, a ovo mi je sve slutilo na neki znak i skrivenu poruku!
I…ubrzo je stigla vijest o smrti akademika Veselka Koromana 7. siječnja 2025. u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar.
Pozorno sam pratio komemoraciju koju je organiziralo Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne i Odjel za kulturu, sport i medije Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Skup je vodila glumica i profesorica Tina Laco. Koromanove pjesme recitirao je glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru Robert Pehar. Predsjednik DHK-a profesor Ivan Baković govori o Koromanovu doprinosu hrvatskoj književnosti i afirmaciji hrvatskog nacionalnog identiteta. Spominje tekst iz 1971. ”Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu” koji je objavljen u 4 dnevna lista. Tekst je nazvan ”Pismo sedmorice”. Predsjednik GV HNS-a BiH Ivan Vukoja ističe kako je Koroman hrvatski jezik uzdigao na pjesnički Olimp. Koromanova pripadnost hrvatskom narodu nikada nije bila nametljiva, ali ga surove ucjene nikada nisu mogle pokolebati u njegovim stajalištima. Akademik Miroslav Palameta govori o visokom dometu Koromanova književnog rada. Njegov cjeloviti književni korpus nema slabih mjesta i padova. Ističe Koromanove tvrdnje kako od poezije nema ozbiljnije duhovne djelatnosti, a njoj nije ravna ni objektivna znanost koja nas svojom uzročno-posljedičnom logikom ne može prikloniti apsolutnoj spoznaji. Tumačim to ovako – Koroman istinsku poeziju uzdiže na pijedestal molitve. Molitva je razgovor s Bogom. Nije li poezija kraljica umjetnosti! Kažu da su prvi ljudi na zemlji međusobno i s anđelima razgovarali jezikom poezije i rima. Uostalom, već prve stranice Biblije su najljepša vrsta poezije. Ili, Kristov Govor na gori, najljepša je poezija. Pavlov ”Himan ljubavi” tome isto svjedoči. Na osobito dirljiv pjesnički način izvan protokolarnog kruga i redoslijeda govori pjesnik i sveučilišni profesor Antun Lučić o svom kolegi Veselku Koromanu. Govori iz srca i duše. Bila je to najljepša poezija u prozi. Svojevrsna molitva, što prava poezija zaista i jest. Umjetničkom dijelu ovoga programa osobit obol dao je violinist Ante Slišković.
Poslije svega ostala je praznina na papiru i u životu poslije brisanja već spomenutih stihova na početku teksta. Prostor ispunjamo s dvije pjesme koje u suodnosu svjedoče o došašću, onom zemaljskom i onom nebeskom.
Doći će vrijeme
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
(Veselko Koroman)
Došašće
Gloria miljem zvoni, trepere zvijezde, san suncem
prosinuo. Dobrotom i blagošću.
U tihu svetu hrvatsku noć doplovio je Mladi Kralj
na slapu smjerne radosti.
Mironosac! Došao u novo ljeto. U naša srca, svetišta,
dom i rod;
među gladne, žedne bolesne, prognane, ucviljene,
malene; na naša susretišta, selišta, stjecišta, stratišta,
grobišta. Došao u naše prošnje, bdijenja, uznesenja;
u slatku materinsku riječ. U zlatna Branimirova
pismena, na izvore i počela;
na polja, gore, ravnice, rijeke, jezera;
na mare nostrum croaticum, Bašćansku i Humačku
ploču, u inkunabule, misale, ljetopise, časoslove i
knjige;
u našu četrnaeststoljetnu kršćansku povijest.
U Njegovom imenu bijele se hrvatske zornice, cviće
Bosna, svijetli Vukovar, raste Ravno, Škabrnja, Neum,
Knin, Mostar, dalj, Dubrovnik;
pjeva probuđena Domaja. Pronosi blagovijest.
Draganjem bršljana bokori.
Uzdiže se u dijadem nebeske ljepote.
(Pero Pavlović)
