Hvala na svakom pozdravu, osmjehu, stisku ruke, iskriu oku! Na riječima: ,,Molim, hvala, oprostite, neće se ponoviti!” Hvala na srcu u kutku ploče, pri ulasku u učionicu, onom koje nas je poticalo da radimo s njim. Radovali smo se jedni drugima, osjećali i doživljavali s njim, i kad ga nije bilo na ploči, bilo ga je u ozračju.
Nije mi žao ni jednoga sata, ni dana provedenog s vama, mada se mora priznati da je bilo vaših mladenačkih nestašluka, mojih propusta, ljutnji koje smo mi lakoćom i razgovorom nadilazili.
Nadam se da se sjećate one rečenice, da vi niste strojevi, pa da vas palimo i gasimo, već ste žive osobe! Znam da sam nekada bila i dosadna u želji da budemo bolji, i uspijevali smo!
Odrasli,
uvjerenja sam da naša djeca, mladi imaju puno dobroga u sebi. Mi odrasli, molim vas, potičimo to u njima. Itekako oni znaju razlikovati dobro od zla, željni su u dubini duše onog dobroga, samo, čujmo ih! Dajmo im priliku da nam se mogu pokazati i dokazati.
Slučajno ili ne (mada smatram da nema slučajnosti), došla sam u zreloj životnoj dobi u školu raditi, valjda je Bog tako htio!
To je bio moj put dodatnog, osobnog oplemenjivanja i hvala učenicima na tom! I onim’ kojima nisam predavala, s osmjesima i pozdravima u holu, i u dvorištu zgrade. Trudila sam se i ja oplemenjivati njih, koliko sam uspjela, to oni znaju.
Jednostavno, hvala vam na tom razdoblju u mom životu, koje nije trajalo ni dugo, ni kratko (osam godina), ali VRIJEDILO je! Svjesna sam raznih komentara, to me ne zanima, ne obazirem se na njih, i dalje ću se truditi ići Božjim i ljudskim putem.
Dragi učenici, samo naprijed s ljubavlju, radite i širite dobro i život je lijep!!!
P.S. Dok ovo pišem, ne vidite me, ali ne stidim se reći da krene koja suza, obrišem je i idem dalje! Za nekog suze znače slabost, ne sramim ih se i otvoreno kažem da sam emotivac, a znamo se!
Pozdrav!
M Brkić
